U Zagrebu je u 88. godini života nakon duge i teške bolesti preminuo bivši hrvatski izbornik Miroslav Ćiro Blažević i trener svih trenera. Pristižu izrazi sućuti. Rođen je 10. veljače 1935. godine u Travniku, Bosna i Hercegovina. Igrao je za nekoliko klubova, uključujući zagrebački Dinamo, ali je vrlo brzo završio igračku karijeru i postao vrlo uspješan trener.

Vodio je mnoge klubove: počeo je u Švicarskoj, gdje je kratko vrijeme vodio i tamošnju reprezentaciju. Na Dinamovoj klupi sjedio je tri razdoblja, kada ju je napustio 2003. godine, nakratko se preselio u Sloveniju, gdje je iste godine trenirao Muru. Najveći uspjeh doživio je na klupi Hrvatske koju je vodio od 1994. do 2000. godine. Neosporni vrhunac bilo je Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine na kojem je Hrvatska osvojila treće mjesto.

Prema pisanju HRT-a Ćiro je preminuo nakon što se dulje borio sa zloćudnom bolesti, koja je, nažalost, metastazirala. Opširnije na https://sport.hrt.hr/hrvatski-nogomet/preminuo-ciro-blazevic-10599149

Prvi put dijagnosticiran mu je karcinom prostate 2011., no Blažević se othrvao opakoj bolesti. Godinu dana nakon toga operiran je i zbog melanoma u početnoj fazi. U rujnu 2019. teška se bolest vratila, a, nažalost, ovaj put Ćiro nije izašao kao pobjednik.

Jedno od posljednjih Blaževićevih javnih pojavljivanja bilo je sredinom prosinca prošle godine kada je u Zagrebu dobio Nagradu "Vladimir Beara" za doprinos razvoju sportske kulture i društvene tolerancije.
- Okupili ste se u velikom broju i iskazali mi veliku čast. Ali ovo je moje posljednje obraćanje javnosti na jednom javnom skupu. Gotovo je. Nema više. Adio, Ćiro. Brojim zadnje dane, svjestan sam toga, rekao je tada Ćiro. Nakon što je dobio nagradu, nije imao više snage za razgovor s medijima, razgovor koji je inače uvijek rado vodio i koji nikada nije odbijao. Njegovo trenersko umijeće, a prije svega osobna karizma, osvajala je navijače i ljude gdje god je radio.

 Dva velika rezultata obilježila su mu karijeru

Blažević je službeno rođen 10. veljače 1935. u Travniku, no nekoliko je puta objasnio da se njegov otac Mato malo više zadržao u kafiću pa ga je kod matičara upisao dan poslije.
Nogometnu karijeru počeo je 1954. u travničkom klubu Bratstvo. Zatim je prešao u Dinamo, a 1955. odlazi u Lokomotivu, nakon toga vraća se u Bosnu i Hercegovinu, u Sarajevo, gdje igra do 1958. U Hrvatsku se vratio 1958., ali ovaj put u Rijeku, gdje je igrao sve do 1961. Nakon toga godinu dana igra za švicarski nogometni klub Sion, a prvo mjesto trenera dobio je u niželigašu FC Vevey.

Trener svih trenera tijekom dugogodišnje karijere vodio je 19 klubova u Švicarskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Kini i Iranu, a trenirao je i pet reprezentacija (Švicarsku, Hrvatsku, Iran, BiH, kinesku U-23).
Ipak, dva velika rezultata obilježila su mu karijeru. Dinamov naslov prvaka bivše države 1982. te bronca hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj.
- Uvijek '82. Nikada nije bilo dileme. Dinamo je '82. na prvom mjestu pa onda dugo ništa, pa moji Vatreni, kazao je Blažević u prosincu 2021. na premijeri dokumentarnog filma o Miroslavu Ćiri Blaževiću autora Sabahudina Topalbećirevića. 
Popularni je Ćiro na klupu Dinama zasjeo u prosincu 1980. nakon što je odstupio Ivan Đalma Marković dva kola prije kraja jesenskoga dijela natjecanja. U ta posljednja dva prosinačka kola momčad je vodio njegov dotadašnji asistent Rudolf Cvek u statusu v. d. trenera.

 Nezaboravno 'plavo proljeće'


Blažević je momčad počeo brusiti na australskoj turneji u siječnju i veljači 1981., a debitirao je na Marakani odigravši s Crvenom zvezdom 0-0. Bio je to senzacionalan remi s tadašnjim prvakom Jugoslavije jer je Dinamo u proljeće 1981. krenuo s 14. mjesta. Na kraju je podignuo momčad do petog mjesta.

No, iduće sezone slijedila je Dinamova eksplozija, a sve je kulminiralo nezaboravnim "plavim proljećem" 1982. kada je Dinamo, predvođen Velimirom Zajecom, Zlatkom Kranjčarom, Markom Mlinarićem, Stjepanom Deverićem... protutnjio do naslova prvaka. Prvog nakon 24 godine čekanja. Godinu poslije Plave je vodio i do pokala pobjednika Kupa, posljednjeg Dinamova trofeja u bivšoj SFRJ.

Blažević je u prvom mandatu u Dinamu ostao do 1983., vratio se zatim 1986. i ostao do 1988., treći put je Modre vodio od 1992. do 1994., a posljednji put u sezoni 2002./2003. kada se oprostio naslovom prvaka.

Blažević je jedini trener koji je s Dinamom osvojio naslov prvaka i u bivšoj državi i u HNL-u, jedini je trener koji je osvojio Kup i u doba SFRJ i u samostalnoj Hrvatskoj. Maksimirsku je momčad vodio u čak četiri različita mandata u tri različita desetljeća i osvojio tri naslova prvaka, dva kupa i Superkup.

Svakako najveći uspjeh u karijeri ostvario je na klupi hrvatske reprezentacije koju je vodio do trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu 1998. Ukupno je Vatrene vodio rekordna 72 puta, no Zlatko Dalić je tik iza njega sa 70 utakmica na klupi Hrvatske.

 Vrhunac karijere francuska bronca

Popularni Ćiro je na hrvatskoj klupi debitirao 23. ožujka 1994. pobjedom protiv Španjolske s 2-0 u prijateljskoj utakmici u Valenciji. Slijedile su sjajno odrađene kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Engleskoj 1996. u kojima je Hrvatska bila ispred Italije. Na Euru Vatreni su u premijeri pobijedili Tursku, zatim detronizirali branitelje naslova Dance, izgubili od Portugala, da bi u četvrtfinalu ispali od Nijemaca, poslije prvaka.

Vrhunac Ćirina puta na hrvatskoj klupi bila je francuska bronca. U svom premijernom nastupu na World Cupu Vatreni su osvojili treće mjesto. U skupini smo bili drugi iza Argentine, a zatim dobili Rumunjsku (1-0), u četvrtfinalu deklasirali Njemačku (3-0), izgubili od Francuske u polufinalu (1-12) te slavili s 2-1 protiv Nizozemske u utakmici za treće mjesto (2-1).

- Francuska 1998. bilo je posebno natjecanje za mene. Svladali smo brojne teškoće i teške protivnike kako bismo došli do te medalje, taj je uspjeh mnogo značio za sve ljude u domovini, rekao je svojedobno Ćiro.

Od reprezentativne se klupe oprostio u jesen 2000. nakon lošeg otvaranja kvalifikacija za SP 2002. u Japanu i Južnoj Koreji, (Belgija 0-0, Škotska 1-1). Reprezentaciju je ukupno vodio 72 puta ostvarivši 33 pobjede, 24 remija i 15 poraza.

 “Kad rezimiram cijeli svoj život, onda imam potrebu da se zatvorim u svoja četiri zida i da toliko plačem, da nikada ne prestanem. Ništa me u životu nije mimoišlo! ”

 'Ništa me u životnu nije mimoišlo'

Osim hrvatske reprezentacije, Blažević je vodio nacionalne selekcije Švicarske, Irana, Bosne i Hercegovine te Kine U-23, a na klupskom se planu okušao u brojnim klubovima, uključujući Rijeku, Osijek, Varteks, Hajduk, Zagreb, Zadar, te u inozemstvu Nantes, PAOK, Grasshopper, Prištinu, Muru...

- Kad rezimiram cijeli svoj život, onda imam potrebu zatvoriti se u svoja četiri zida i toliko plakati da nikada ne prestanem. Ništa me u životu nije mimoišlo! Dva raka sam imao, a sada se, evo, pojavio i treći. U djetinjstvu sam bio takva sirotinja da sam gaće na štapu nosio, a poslije u mladosti, kada sam se već bio i oženio, supruga i ja nismo znali hoćemo li imati za ručak ili nećemo. Život mi je bio jedna obična kalvarija i trebalo je sve to proći. Ni ovaj trenerski posao, koji možda izvana drugačije izgleda, nije ništa drugo nego jako malo satisfakcije, a puno razočaranja, napisao je Ćiro u jednoj od svojih posljednjih objava.

Blažević je više od 60 godina bio u braku sa suprugom Zdenkom s kojom je dobio troje djece, sina Miroslava juniora te kćeri Barbaru i Catherine.

Ćiro je jedini u povijesti tri puta dobio Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar" - 1998. godišnju nagradu za pojedince, zatim 1998. godišnju nagradu za momčadi kao član reprezentacije te 2007. Nagradu za životno djelo. Skupština Hrvatskog nogometnog saveza na sjednici 22. prosinca 2021. dodijelila mu je titulu počasnog izbornika.

Godine 2005. odlučio se kandidirati za predsjednika države, ali osvojio je samo 0,80 posto glasova.