Pitanje uvođenja eura jedno je od strategijskih pitanja o kojem svi imaju svoje mišljenje, svi raspravljaju i svatko misli da je njegovo mišljenje relevantno: slično kao što je uvijek otvoreno pitanje sastavljanja nacionalne nogometne reprezentacije – svi smo najbolji izbornici. Zato je najbolje pogledati činjenice koje ne bi trebale biti sporne. Ulaskom u Europsku uniju, podrazumijeva se primjena Schengenskog sporazuma i primjena Maastrichtitskih mjerila jer jedino time postiže se potpuna uključenost neke zemlje u europsku zajednicu koja je jedna od najvećih gospodarskih sila u svijetu. Djelomična uključenost, koju trenutačno imamo, znači da su naše granice još uvijek „izvan“ Europe, a naša valuta u svjetskoj razmjeni ne može se primijeniti kao obračunsko sredstvo. Zato je normalno da se nastoji postići potpuna uključenost, a tzv. konvergencija (približavanje) jedna je od europskih politika koja teži smanjivanju razlike između razvijenih i slabije razvijenih zemalja u Uniji. Vlada Republike Hrvatske i Hrvatska narodna banka usvojile su 2018. godine Strategiju za uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj i taj dokument jedan je od najvažnijih dokumenata po kojem se u različitim tijelima EU procjenjuje hrvatski napredak u prevladavanju gospodarskih teškoća i u približavanju (konvergenciji) razvijenim europskim državama. Prigovor da konvergencija znači gubitak samostalnosti djelomično je opravdan, ali ono što se gubi u približavanju europskim standardima i jest to od čega smo trebali što prije pobjeći: visoka stopa inflacije, zaostajanje za produktivnosti u razvijenim zemljama, nesređeni politički i pravosudni odnosi, što sve rezultira korupcijom i kriminalom.
Mjerila za ulazak u euro-zonu postavljena su još 1992. godine u Maastrichtu (odatle i njihov naziv) i ona nisu mijenjana, jedino su malo „olabavljena“ time što se tolerira uvjerljivo dokazivanje da se neka zemlja približava zadanim mjerilima, premda ih još nije dostigla. Koja su to mjerila?
Prvo mjerilo je stabilnost cijena. Ona se mjeri tzv. harmoniziranom inflacijom cijena na malo. To znači da je prihvatljiva ona inflacija koja nije više od 1,5% iznad prosječne inflacije u tri najuspješnije zemlje u Uniji. Uz mudru politiku Vlade i Narodne banke, ovaj kriterij relativno se lako ostvaruje.
Drugo mjerilo jesu zdrave i održive javne financije. To se mjeri vladinim deficitom (proračuna) i ukupnom državnom zaduženošću. U trenutku provjere, deficit ne smije biti prekomjeran, a to znači da godišnji manjak u proračunu ne smije biti veći od 3% bruto domaćeg proizvoda, dok ukupan javni dug ne smije biti veći od 60% BDP-a. Ove kriterije Hrvatska dugo nije ispunjavala, no ozbiljne Vladine mjere u zadnjih nekoliko godina, uključujući i način borbe s pandemijom, prošle su europsko sito čime se Hrvatska približila konačnom cilju.
Treće mjerilo jest trajnost konvergencije. To znači da kamatna stopa dugoročno mora biti stabilna. U razdoblju stabilnosti, kamatne stope ne smiju biti više od 2% veće od prosječne kamate u tri najuspješnije europske zemlje. Ovaj kriterij uspješno provodi Narodna banka jer su i tečaj i kamatna stopa stabilni. Ovu stabilnost lako je održati administrativnim mjerama, ali ako je domaća proizvodnost niža od svjetske, onda u međunarodnoj razmjeni raste zaduženost što je potvrđeno tijekom svih godina hrvatske samostalnosti.
Stabilan tečaj domaće valute četvrto je mjerilo. Zemlja, podnositelj zahtjeva, ne smije devalvirati svoju valutu. Prelaskom na euro za zemlje koje su danas u zoni eura postojala je obveza sudjelovanja u mehanizmu deviznog tečaja prema Europskom monetarnom sustavu (EMS) dvije uzastopne godine prije ispitivanja, bez ozbiljnih napetosti. Ovo mjerilo potvrđeno je najavom Guvernera HNB da će tečaj konverzije, u trenutku prijelaza, biti 7,53 što otprilike odgovara sadašnjem stanju te isključuje potrebu bilo kakvih špekulacija i strah od poremećaja.
Ispunjavanje mjerila može biti samo korisno za Hrvatsku, kao i prihvaćanje jedne od najjačih svjetskih valuta. Gospodarski subjekti i do sad su teško prihvaćali međunarodnu konkurenciju te su mnogi otišli u stečaj, drugi su bili devastirani od bezobzirnih vlasnika koji su osobni interes uzdigli iznad interesa poduzeća, treće je pokosila pandemija. Može se očekivati da oni koji su preživjeli sve navedeno, mogu podnijeti još i još prijelaz na čvrstu valutu jer su pokazali svoju konkurentnost i opstojnost u najtežim uvjetima. Za građane će konačno nastupiti normalno razdoblje: primat će plaću u istoj valuti u kojoj su zaduženi. Znači marke u madracima postat će nepotrebne. Ulaganje u nekretnine, zlato i vrijednosne papire otvorit će nove mogućnosti kao i nove rizike
