U petak, 28. rujna 2018. u Hrvatskom središtu na Manhattanu predstavljena je knjiga “Radni logor Jasenovac”. Autor knjige Igor Vukić je nepristrani istraživač povijesti, publicist, novinar i tajnik udruge Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. U prosincu 2017. godine Ministarstvo hrvatskih branitelja dodijelilo je 50.000 kuna Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Istraživanje jasenovačkog logora, osobito razdoblja nakon 1945. godine, u skladu je s rezolucijom Vijeća Europe 1481 iz 2006. godine o potrebi međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima.
Vukić je rođen 1966. godine u Zagrebu, gdje je završio Fakultet političkih znanosti. Potječe iz srpske obitelji čiji je veliki dio tijekom Drugoga svjetskoga rata prošao kroz Jasenovac. Knjiga “Radni logor Jasenovac” se zasniva na istraživanju fondova Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, tj. na 700 arhivskih kutija jugoslavenske Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, na 200 kutija dokumenata administrativnih i vojnih vlasti NDH, na golemoj građi OZN-e, UDB-e i SDS-a SRH i SFRJ, na zbirkama dokumenata iz partizanskih izvora i vjerodostojih iskaza bivših logoraša te na znanstvenoj i publicističkoj literaturi.
Vukić je prvo naglasio kako nitko ne tvrdi da u jasenovačkom logoru nije bilo ratnih zločina, ali su daleko pretjerane i potpuno neutemeljene tvrdnje o masovnom teroru i likvidacijama, jer za takvo što niti u dokumentima ni u iskazima logoraša nema nikakvih dokaza. Postoje svjedočenja o egzekucijama, ali one su jednako provođene nad zatočenicima i ustašama ako se kršila stega i propisani red. To potvrđuju presude u kojima su opisani kompletni sudski procesi vođeni prema tadašnjim zakonima. Vukić tvrdi i da su stražari u logoru, ustaše, bili pod strogim stegovnim režimom pa su primjerice u jesen 1941. desetorica bila strijeljana jer su pljačkali logoraše. Objasnio je kako nema dokaza da su ustaše vršile bilo kakva masovna smaknuća, te da to potvrđuju izjave samih logoraša i svjedoka događanja u Jasenovcu, ali i ekshumacije posmrtnih ostataka čiji je broj minoran u odnosu na službenu brojku od 83.145 žrtava logora što ih danas sadrži službeni popis JUSP Jasenovac. Na njihovom popisu navodno stradalih u Jasenovcu su utvrđene na tisuće osoba koje su preživjele rat, stradale na drugim mjestima ili koji su izmišljeni. Posebno je zlonamjerna propagandna manipulacija dječjim sudbinama jer se na popisu nalaze imena i oko 20.000 djece, a vrlo je lako pregledom izjava bivših zatočenika ustanoviti da djece u tako masovnom broju u logoru u Jasenovcu nikada nije bilo. Nema im traga u sjećanjima, ni u dokumentima, niti u rezultatima poslijeratnih ekshumacija. Ne postoji dokaz da je ijedno dijete bilo ubijeno. Vukić je objasnio kako je bilo zbrinuto desetak tisuća djece tijekom izbjegličkog vala nakon bitke na Kozari. Mnoga od te zbrinute djece još su živa. Neki od njih dali su svoje izjave za medije, a snimke se mogu naći na internetu. No u logoru je bila jedna dječja skupina. Bili su to dječaci koji su ondje pohađali obrtničku školu, a učitelji su im bili zatočenici s majstorskim zvanjima i drugi učitelji općih predmeta. Zanemarene činjenice o obrtničkoj školi u jasenovačkom logoru jasno pokazuju koliko je iskrivljena povijest toga logora.
Vukić ističe da je 1941. u logoru Jasenovac bilo 800 zatočenika, u veljači 1942. oko 1500, a u siječnju 1944. oko dvije tisuće. Logoraši su, ističe, ondje proizvodili hranu te razne predmete od metala i drveta, a imali su i privilegiju primati pakete (do 5 kg težine mjesečno) i dopisivati se s rodbinom i prijateljima. U logoru je bilo više radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati – u logoru je bilo i zabave. Bilo je športskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata te kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici. Jasenovac je po Vukiću bio radni logor i sabirno središte. “Naša istraživanja pokazuju da je to zapravo bio jedan zatvor, mjesto internacije za protivnike NDH (u najvećem broju komuniste i njihove suradnike). To je bilo i mjesto internacije jedne grupe Židova koji su bili izuzeti od općih deportacija kojima je bila izložena židovska populacija u sjevernom dijelu Hrvatske. Čak i prema dokumentima jugoslavenske tajne službe, UDB-e, ti ljudi su imali veću šansu preživjeti rat od onih koji su bili odvedeni u njemačke logore. Osim Židova i Roma drugi zatočenici nisu internirani u logor samo zbog svoje nacionalne ili vjerske pripadnosti. Nitko u logoru nije ubijen samo zato što je bio Srbin ili pravoslavac. Primjerice, stanovnici sela koja su potpomagala partizane često su zbog toga bili internirani u logor, a potom bi najčešće bili upućivani na rad u Njemačku”, rekao je Vukić. Vukić je kazao i da iako su doneseni tzv. rasni zakoni (koje je sam Pavelić ukinuo u svibnju 1945), istodobno se mnogim Židovima potajice pomagalo da dobiju propusnice i odu u talijanski dio Hrvatske, odakle nisu deportirani u njemačke logore. Tako je došlo do logora, odnosno konfinacija u Crikvenici, Novom Vinodolskom, Korčuli, Kuparima kod Dubrovnika, na Rabu. Tamo su bili pod nadzorom talijanskih fašista i nisu bili životno ugroženi.
Na kraju predstavljanja, Vukić je odgovorao na brojna pitanja sudionika koje se posebno dojmila njegova ustrajnost u istraživanju i predanost činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. U ime Hrvatskog Svjetskog Kongresa USA, istaknuti kipar Nikica Kačić Miošić uručio je Vukiću priznanje za predstavljanje njegove knjige hrvatskoj zajednici u New Yorku.
Iako je riječ o temi koja Hrvatsku teško opterećuje već više od pola stoljeća, vrijeme je da se činjeničnom raspravom, dijalogom i komunikacijom prevladaju ideološke i svjetonazorne razlike. Neovisnim istraživačkim radom i znanstvenim metodama potrebno je podastrijeti relevantne dokaze i utvrditi istinu kako bi se u ime mira i suradnje među narodima prestalo manipulirati sa nevinim žrtvama te poticati mržnju i nesnošljivost.
