Bivšeg sovjetskog čelnika i dobitnika Nobelove nagrade za mir Mihaila Gorbačova, koji je umro u utorak u 92. godini života, mnogi povjesničari smatraju jednim od najvažnijih osoba druge polovice dvadesetog stoljeća, pišu agencije.Autor: HRT/Hina/Reuters/S.M. /foto:Lucianoo Mellace/Reuters
Od siromašne obitelji do partijske vrhuške
Gorbačov je rođen 2. ožujka 1931. u siromašnoj obitelji u Privolnu kod Stavropolja u južnoj Rusiji. Kao pravnik ubrzo se pridružio komunističkoj partiji, a zatim se s godinama probio do samog vrha partijske nomenklature. Bio je njezin osmi i posljednji glavni tajnik. Vodio ju je od 1985. do raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine.
Kad je 1985. godine postao glavni tajnik sovjetske komunističke partije, u dobi od 54 godine, krenuo je revitalizirati sustav uvođenjem programa glasnosti i perestrojke koji su imali za cilj osiguranje veće demokracije i ekonomski rast. No njegove su reforme izmakle kontroli.
Pokrenuo proces promjena
Njegova politika 'glasnosti' - slobode govora - omogućila je do tada nezamislivu kritiku stranke i države, ali je također ohrabrila nacionaliste koji su počeli vršiti pritisak za neovisnost u baltičkim republikama Latviji, Litvi, Estoniji i drugdje.
Iako je bio odani sljedbenik sovjetske države i socijalističkih ideala, reforme okoštalog sustava po njegovu su mišljenju bile nužne za daljnji napredak zemlje. U to ga je jako uvjerila i nuklearna nesreća u Černobilu 1986., koja je otkrila mnoge ozbiljne nedostatke komunističkog sustava i nesposobnost najviših donositelja odluka da takve katastrofe spriječe i zaštite stanovništvo.
Sovjetske vlasti katastrofu su priznale s nekoliko dana zakašnjenja i to tek kada su povećanu radioaktivnost primijetili u susjednim zemljama.
Vanjska politika
Na području vanjske politike odlučio je prekinuti sovjetsku intervenciju u Afganistanu i započeti razgovore s tadašnjim američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom, što je dovelo do nekoliko sporazuma o ograničenju naoružanja.
Kad su prodemokratski prosvjedi zahvatili zemlje sovjetskog bloka komunističke istočne Europe 1989., suzdržao se od uporabe sile - za razliku od prethodnih čelnika Kremlja koji su poslali tenkove da slome ustanke u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968. Ali prosvjedi su potaknuli težnje za autonomijom u 15 republika Sovjetskog Saveza, koji se raspao u sljedeće dvije godine na kaotičan način.
Gorbačov se uzalud borio da spriječi taj kolaps.
Sljedbenici "tvrde linije" pokušali su ga 1991. zbaciti s vlasti državnim udarom koji nije uspio.
To je označilo kraj Gorbačovljeve političke karijere i on je morao dati ostavku a Sovjetski Savez se raspao.
Za mnoge u Rusiji - izdajnik
Gorbačov se nakon toga uglavnom povukao iz aktivne politike, ali je ostao važna osoba iz pozadine koja je dugo iznosila stavove o relevantnim temama iz Rusije i svijeta. Smatrali su ga glasnim kritičarom i Borisa Jeljcina, prvog predsjednika Rusije, kao i aktualnog ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Među povjesničarima ga se smatra jednom od najznačajnijih osoba druge polovice 20. stoljeća. Godine 1990. dobio je i Nobelovu nagradu za mir. No u Rusiji je za mnoge izdajnik. Sovjetski nostalgičari mu zamjeraju što je dopustio raspad zemlje koju su komunisti 70 godina gradili na ruševinama carske Rusije. Da je riječ o velikoj geostrateškoj pogrešci, nekoliko je puta ocijenio i Putin.
Mnogi Rusi nikada nisu oprostili Gorbačovu turbulencije koje su njegove reforme izazvale, smatrajući kasniji pad životnog standarda previsokom cijenom za demokraciju.
