Apostolskim pismom 'Patris corde – Očinskim srcem', papa Franjo se spomenuo 150. godišnjice proglašenja svetoga Josipa zaštitnikom opće Crkve. Tim je povodom 8. prosinca započela posebna Godina svetoga Josipa, koja će trajati do 8. prosinca 2021. godine.
Otac voljen, otac u nježnosti, poslušnosti i prihvatu; otac kreativne hrabrosti, radnik, uvijek u sjeni – tim je riječima papa Franjo, na nježan i dirljiv način, opisao svetoga Josipa u apostolskom pismu Patris corde, objavljenom 8. prosinca u prigodi 150. godišnjice proglašenja Marijina zaručnika zaštitnikom Katoličke Crkve. Blaženi Pio IX. je, naime, dekretom Quemadmodum Deus, potpisanim 8. prosinca 1870. godine, odredio za svetoga Josipa taj naslov. Kako bi se proslavila ta godišnjica, papa Franjo je odredio posebnu Godinu, posvećenu Isusovom zemaljskom ocu, koja je započela 8. prosinca, i trajat će do 8. prosinca sljedeće godine.
U pozadini je apostolskoga pisma pandemija bolesti COVID-19 koja nam je – kako je napisao papa Franjo – pomogla shvatiti važnost običnih ljudi, onih koji, daleko od javnosti, svakoga dana očituju strpljenje i ulijevaju nadu, sijući suodgovornost. Upravo kao sveti Josip, koji je čovjek koji prolazi neprimjetan, čovjek svakodnevne, diskretne i skrivene prisutnosti. Ipak, njegova je uloga neusporediva u povijesti spasenja – napomenuo je Papa.
Zbog te svoje uloge „spoja“ koji povezuje Stari i Novi zavjet, kršćanski ga je narod uvijek jako volio. U njemu je Isus vidio Božju nježnost, onu koja nam daje da prihvatimo svoju slabost, jer se unatoč našoj slabosti, kroz nju ostvaruje veći dio božanskog nauma. Samo će nas nježnost spasiti od djelovanja Zloga – istaknuo je Papa. Susrevši se s Božjim milosrđem, ponajviše u sakramentu pomirenja, možemo iskusiti istinu i nježnost, jer Bog nas ne osuđuje nego prihvaća, grli nas, podupire i oprašta nam. Josip je otac i u poslušnosti Bogu; svojim 'fiat' (neka bude) spašava Mariju i Isusa, i uči svojega Sina činiti Očevu volju. Pozvan od Boga služiti u Isusovu poslanju, on surađuje u velikom otajstvu Otkupljenja i doista je službenik u djelu spasenja.
Istodobno, Josip je 'otac u prihvatu', jer prihvaća Mariju bez prethodnoga uvjetovanja. Ta je gesta važna još i danas – napomenuo je Papa – u ovom svijetu u kojemu je očito psihološko, verbalno i fizičko nasilje nad ženama. Ali, pouzdajući se u Gospodina, Marijin zaručnik prihvaća u svojem životu i događaje koje ne razumije, ostavljajući po strani rasuđivanja i pomirujući se s vlastitim životom.
Duhovni Josipov život nije put koji tumači, nego put koji prihvaća, što ne znači da je on pasivno rezignirani čovjek. Štoviše, njegov je protagonizam hrabar i snažan, jer snagom Duha Svetoga, punom nade, zna dati prostor i kontradiktornom, neočekivanom, razočaravajućem dijelu života. Praktički, preko svetoga Josipa, kao da nam Bog ponavlja: „Ne bojte se!“, jer vjera daje značenje svakom događaju, radosnom ili žalosnom, i čini nas svjesnima da Bog može učiniti da cvijeće nikne među stijenama. Osim toga, Josip ne traži neki izlaz, nego se sa stvarnošću suočava otvorenih očiju, preuzimajući odgovornost na sebe. Zbog toga nas njegovo prihvaćanje potiče da prihvaćamo druge, bez iznimke, takve kakvi oni jesu, uz osobitu naklonost prema najslabijima.
Dokument 'Patris corde' ističe također kreativnu hrabrost svetoga Josipa, koja se vidi posebno u teškoćama, i koja u čovjeku rađa neočekivanu snagu. On se s konkretnim problemima svoje obitelji suočava upravo onako kako to čine sve druge obitelji u svijetu, posebno obitelji emigranata. U tom je smislu – napisao je Papa – doista poseban zaštitnik onih koji, primorani nevoljama i glađu, moraju napustiti svoju domovinu zbog ratova, mržnje, progona i bijede. Isusov i Marijin čuvar ne može ne biti čuvar Crkve, njezina majčinstva i Tijela Kristova. Svaka osoba u potrebi, svaki siromah, onaj koji trpi, umirući, stranac, zatvorenik i bolesnik, svi su oni „Dijete“ koje Josip čuva, te od njega valja naučiti voljeti Crkvu i siromašne.
Josip nas poučava također vrijednosti, dostojanstvu i radosti kada jedemo kruh, plod vlastitoga rada. Ta vrijednost Isusova oca bila je za papu Franju prigoda da uputi apel u korist rada koji je postao hitan društveni problem čak i u zemljama s izvjesnom razinom blagostanja. Važno je shvatiti – napisao je Papa – značenje rada koji daje dostojanstvo, koji postaje sudjelovanje u samom djelu spasenja te prigoda za ostvarivanje pojedinca i njegove obitelji, prvobitne jezgre društva. Tko radi, surađuje s Bogom, jer postaje pomalo tvorac svijeta koji nas okružuje.
Papa je stoga potaknuo sve ljude da ponovno otkriju vrijednost, važnost i potrebu rada, kako bi se uspostavila nova normalnost u kojoj nitko nije isključen. Osvrćući se posebno na povećanje nezaposlenosti zbog pandemije bolesti COVID-19, Papa je pozvao sve da ponovno razmotre svoje prioritete kako bi se zauzeli i rekli: 'Nijedna osoba, nijedna obitelj bez posla!'
Josipovo očinstvo u odnosu na Isusa, papa Franjo je nazvao „sjenom nebeskoga Oca na zemlji“. Ocem se ne rađa, nego postaje, jer se o djetetu brine preuzimajući odgovornost za njegov život. Nažalost – primijetio je Papa – u današnjem društvu često se čini kao da su djeca bez oca koji je u stanju uvesti dijete u iskustvo života, ne zadržavajući ga ili 'posjedujući' ga, nego čineći ga sposobnim za odluke, slobodu i odlaske.
Josip je znao voljeti na izvanredno slobodan način, znao je udaljiti se od središta kako u središte svojega života ne bi stavio sebe nego Isusa i Mariju. Njegova se sreća nalazi u darivanju sebe. Njegov je lik stoga veliki primjer – istaknuo je Papa – u svijetu kojemu su potrebni očevi, a koji odbija gospodare. Pravi je otac onaj koji odustaje od napasti da živi život svoje djece, i koji poštuje njihovu slobodu. Biti otac ne znači imati u posjedu, nego je to znak koji upućuje na više očinstvo, na Oca nebeskoga.
