Često gledamo putem malih ekrana zastupnike u Hrvatskom saboru, odnosno, zapravo ih i ne gledamo, jer rijetki uopće dolaze na sjednice. Dolaze tek kada je glasovanje po zadatku i tada je uglavnom sve puno, pa se čovjek mora zapitati gdje su onda svi oni ako nisu na svojim radnim mjestima. Sada imaju "veliki odmor", ali ponovno će veći dio njih na jesen doći umoran, bezvoljan i potpuno nepripremljen, spreman za nastavak besprizornog fenomena akumulacije funkcija koji predstavlja izravnu možebitnu pljusku svakom zaposlenom građaninu ove zemlje. Naime, dok obična raja spaja kraj s krajem i crnči za crkavicu od jutra do mraka, ovi stranački kapitalci bez imalo srama, (svaka čast iznimkama), glume superheroje, jer u svom gradu i županiji obično sjede i u gradskim i županijskim skupštinama, primaju razne delegacije, moraju pohoditi sve moguće svečane ručkove i večere, obilaziti sportske utakmice i, nevjerojatno, sve to nekako stignu. Kruna te njihove demagogije i glume, (svaka čast iznimkama), je kada se pojedini zastupnici tobože velikodušno odriču plaće kao gradonačelnici, župani ili načelnici, pa narodu prodaju maglu i vele da na taj način štede novac za svoj rodni kraj.
Ta jeftina predizborna fora obična je dimna zavjesa za naivne, jer dotični itekako dobro znaju da se zakonski ne mogu primati dvije pune državne plaće, pa jednostavno izaberu onu saborsku koja u prosjeku iznosi oko 4.000 eura neto mjesečno, dok na lokalnoj razini nastavljaju musti proračun kroz takozvani volonterski rad koji im donosi masne naknade za materijalne troškove, dnevnice, službena vozila i reprezentaciju. To je taj uhljebnički perpetuum mobile. Odrekneš se lokalne plaće kako bi se u Saboru uvalio u fotelju od 4.000 eura neto, a onda u rodnom gradu glumiš velikog volontera i proračun muzeš kroz dnevnice, službene kartice i žderačinu na račun reprezentacije. Navodno uspijevaju skrojiti zakone u Saboru, odraditi smjenu na čelu grada ili županije, pročešljati papire u tri ili pet i više nadzorna odbora i još navečer u rodnom kraju saslušati jadikovke naroda. Svatko s dva zrna soli u glavi zna da je ta njihova lažna sveprisutnost obična farsa i šarena laž, jer se svi ti silni poslovi ne mogu odraditi kvalitetno niti da im dan traje 48 sati.
Njihov takozvani rad na terenu i razgovori s bazom ne služe ničemu osim peglanju imidža, protokolarnom naslikavanju uz janjetinu, rezanju vrpci za trećerazredne projekte i podmazivanju klijentelističke mašinerije za iduće izbore. Posebnu, bolesnu pažnju ovi sakupljači fotelja pridaju svom javnom imidžu, pa njihove gradske i županijske uprave javnim novcem izdašno honoriraju lokalne novine, lokalnu televiziju i ostalu propagandnu mašineriju, pa čak o sebi snimaju i kratke filmove, koje prikazuju na društvenim mrežama. Rezultat tog kupljenog medijskog mira jest da se u lokalnim novinama (pa i portalima) na doslovno svakoj stranici koči njihova ušminkana slika, dok niti jedan kritički tekst u javnost ne smije izaći ako ga lokalni šerifi nisu prethodno odobrili i platili proračunskim kapitalom.
Mnogi se ne mogu načuditi kako na sve stignu, ali odgovor je jako jednostavan. Ne stignu ništa osim dizati ruku po stranačkoj naredbi i bjesomučno potpisivati možebitne duple putne naloge za putovanja koja se možebitno nikada nisu i dogodila. Dok im se usta pjene od patetične brige za demografiju, obiteljske vrijednosti i djecu, stvarni im se život svodi na bjesomučno sakupljanje kilometraža na autocestama, dok im obitelj služi kao prigodna kulisa i dekoracija na predizbornim plakatima. Njihov stvarni život uglavnom se odvija u limuzinama na autocesti i na tajnim sastancima za kadroviranje podobnih uhljeba. Najgora nuspojava ovog političkog šinteraja je financijski perpetuum mobile u kojem ovi skupljači funkcija masno muzu državu kroz tko zna kakve sve troškove, naknade za odvojen život, stanarine i dnevnice koje se magično preklapaju između saborske blagajne i lokalnih proračuna. Inače, razvijeni svijet i civilizirana Europa ovakve likove tretiraju kao školski primjer sukoba interesa i zakonski im strogo lupaju rampu kroz zabranu spajanja nespojivih dužnosti.
U našem dvorištu sustav je namjerno skrojen po mjeri odabranih dizatelja ruku. Rezultat tog stranačkog uhljebljivanja na n-tu potenciju su sablazno prazna sabornica, čak i petkom kad nema glasovanja, obezglavljene općine, nakaradni zakoni doneseni preko koljena, i država koja nepovratno propada, jer je vode preopterećeni, gramzivi amateri kojima je vlastita fotelja jedina svetinja. To se, naravno, ne odnosi na sve, već na neke, koje u svojim sredinama možda i prepoznajete.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
