Nekada se u mračnim kutovima kavana, uz stišan glas i stalni oprez, šaputao verbalni delikt. Svaki politički vic o Titu, Jovanki, Rankoviću ili partijskim moćnicima bio je čin čistog adrenalina i građanske hrabrosti. Jedna jedina rečenica, metafora ili pošalica mogla je značiti višegodišnju kartu za Goli otok ili Staru Gradišku. Humor je u komunizmu bio opasno, subverzivno oružje – ventil za preživljavanje u rigidnom sustavu koji je bolesno patio od vlastite važnosti i nedodirljivosti.
Zbog suptilnih, a opet ubojitih šala ljudi su preko noći nestajali s ulica i završavali na višegodišnjim "preodgojima". Jedan od najpoznatijih viceva zbog kojeg se u bivšoj državi bez milosti išlo u zatvor savršeno oslikava tadašnji strah i represiju. Razgovaraju trojica zatvorenika u ćeliji i raspravljaju o tome zašto su uhićeni. Prvi kaže: "Ja sam završio ovdje jer sam hvalio druga Tita." Drugi ga pogleda u čudu i kaže: "Nemoguće! Ja sam zatvoren jer sam kritizirao druga Tita. A zbog čega si onda ti unutra?", pita trećega koji je šutio u kutu. Treći polako podigne glavu i tiho progovori: "Ja sam drug Tito." Ovakav humor izravno je udarao u mit o nepogrešivosti i sveprisutnosti režima, pretvarajući strahovladu u apsurd.
Danas živimo u potpunoj slobodi govora, a politički vic je mrtav. Na saborskim hodnicima, društvenim mrežama i u javnom prostoru vlada zaglušujuća tišina kada je u pitanju inteligentna politička satira. Ljudi se više ne boje kazne, zatvora ni policijskog pendreka. Razlog je daleko gori i porazniji za naše društvo, jer je politički vic je nestao jer ga je prepotentna, bahata i polupismena stvarnost hrvatske politike potpuno obezvrijedila.
Nemoguće je izmisliti vic koji može nadmašiti svakodnevni prijenos sjednica Hrvatskog sabora i javne istupe naših lidera. Kada bismo danas pokušali osmisliti fiktivnu šalu o domaćim političarima, ona jednostavno ne bi mogla parirati njihovim stvarnim, autentičnim izjavama. Dok su se nekada u tajnosti smišljale metafore o režimu, današnja garnitura nudi gotove, antologijske provale koje nadmašuju maštu svakog satiričara.
Tako je Zoran Milanović svojevremeno objasnio svoja klupska druženja u vrijeme strogog lockdowna riječima: "Išao sam u Slovensku jesti jer je bilo puno hrane pa da se ne baci." Ta rečenica predsjednika države savršeno zvuči kao stari vic o škrtom radniku koji iz "društvene odgovornosti" pojede tuđi ručak. Na sličan je način pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić generirao politički apsurd izjavom o zimskoj službi: "Nisam Batman da letim gradom i lovim pahulje prije nego padnu na tlo. Snijeg do jutra treba pojesti s ulica."
Kada se u javnosti pojave transkripti u kojima visoki dužnosnici u porukama rješavaju zapošljavanja preko veze uz famozne kratice poput "AP", javnost ne mora izmišljati satiru. Na problem inflacije i poskupljenja bivši guverner HNB-a Boris Vujčić mrtav-hladan poručuje: "Ako vidite da netko diže cijene, onda odite kod onog koji ih neće dizati", što zvuči kao uvodna linija u vic o ekonomskim stručnjacima koji probleme rješavaju tako da ih ignoriraju. U istu antologiju ulazi i legendarno obećanje bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović: "Tvrdim da ćete imati plaću od osam tisuća eura jer već imam dogovore s nekim državama." Možda najmračniji primjer potpune otupljenosti sustava dala je bivša ministrica socijalne politike Nada Murganić, koja je obiteljsko nasilje u slučaju lokalnog moćnika hladnokrvno prokomentirala riječima: "Tako vam je to u braku."
U vrijeme tog istog, represivnog komunizma, paradoksalno su postojali i specijalizirani humorističko-satirični listovi koji su okupljali vrhunske karikaturiste i pisce. Kultni magazini znali su kroz inteligentne ilustracije i tekstove elegantno provući kritiku društva, birokracije i lokalnih moćnika. Danas je postojanje takvih novina u tiskovnom formatu potpuno nezamislivo. Slobodno tržište i digitalna revolucija učinili su ono što partijska cenzura nikada nije uspjela – ekonomski su eutanazirali tiskanu satiru. Pokretanje i održavanje satiričnog lista danas je financijski neisplativo jer tiskani mediji općenito gube bitku s algoritmima društvenih mreža, dok oglašivači bježe od sadržaja koji otvoreno i oštro ismijava političku i ekonomsku elitu. Humor više nema strpljenja čekati tjedni odlazak na kiosk; on mora biti trenutačan, besplatan i serviran na ekranu mobitela.
Kada saborski zastupnici drže govore pred potpuno praznom sabornicom, ili kada se u jeku najveće krize hvale kako u saborskoj menzi jedu kompletan ručak po cijeni jedne obične kave na gradskom trgu – svaka izmišljena satira gubi smisao. Naša politička elita posjeduje toliki talent za nenamjernu komediju da je sama sebi postala najveća parodija. Oni ne čekaju narod da o njima smisli šalu; oni je sami izgovore pred upaljenim kamerama, potpuno cijepljeni od srama. Narodu preostaje samo prepisivati njihove izjave od riječi do riječi i gledati ih u nevjerici.
Usmenu predaju i britke dosjetke s ulica zamijenila je digitalna apatija. Umjesto stvaranja inteligentnog humora koji udara tamo gdje najviše boli, moderni otpor sveo se na stiskanje "lajkova" na jeftine internet „poskočice“, gledanje kratkih videa na TikToku i pisanje anonimnih, gnjevnih komentara na Facebooku. Humor se preselio na ekrane pametnih telefona, gdje u sekundi nastaje i još brže umire, ostavljajući iza sebe samo ravnodušnost.
Ono što je nekad bilo oružje nemoćnih i potlačenih u borbi protiv represivnog režima, danas je postalo zabava za ravnodušne. Političari više nisu opasne, nedodirljive figure kojih se narod pribojava, već potrošni likovi iz lošeg reality showa koji traje 24 sata dnevno. Izgubili smo politički vic jer smo kao društvo prihvatili inflaciju apsurda kao normalno stanje stvari. Kada stvarnost postane gora i smješnija od svakog vica, onda preostaje samo gorki cinizam ili potpuna kapitulacija pred glupošću.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
