Svake godine ista priča. Dok se narod i istinski hrvatski branitelji pripremaju za obilježavanje Dana pobjede, Dana domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, oni, prije svih na tzv. ljevici, žele pretvoriti Knin u vlastitu estradnu pozornicu za prikupljanje jeftinih političkih bodova. Dosta je bilo političkih prepucavanja preko leđa onih koji su prolijevali krv! Oluja nije privatno vlasništvo pojedinih današnjih foteljaša, nego veličanstvena pobjeda hrvatskog naroda i njegovih branitelja.
Slavimo obljetnice, a zaboravljamo što se događalo nakon oslobođenja. Dok danas u prvim redovima na proslavama gledamo pojedince kako se lažno raduju, moramo se zapitati: gdje su oni bili dok su se proganjali naši heroji?
Tako, među ostalim, ne smijemo zaboraviti sramotna uhićenja i suđenja hrvatskim generalima Gotovini, Markaču, Čermaku i ostalima koji su bili stupovi Bljeska i Oluje. Iznimno je teško kada prigodom svečanosti u prvim redovima vidimo i one koji su još do "jučer" proganjali hrvatske branitelje podupirući montirane procese. To je povijesni apsurd i pljuska u lice svakom ratniku, i toga ne bi trebalo biti.
No, dok se s jedne strane stalno potenciraju srpske žrtve, glavno pitanje ostaje prešućeno: tko je pobio 245 hrvatskih branitelja tijekom same operacije Oluja i kada će ti zločinci odgovarati? Podnose se prijave protiv nepoznatih počinitelja, dokumenti skupljaju prašinu u ladicama DORH-a, a agresori i ubojice i dalje slobodno šeću. Za hrvatske žrtve pravda, očito, ne vrijedi.
Međutim, kako se bliži svaka obljetnica, svjedočimo neviđenoj agresiji laži i falsificiranja povijesti. Te klevete ne dolaze samo iz Beograda i Banje Luke, već ih unutar Hrvatske predvode i domaći petokolonaši, koji pokušavaju Oluju prikazati kao "etničko čišćenje", iako je istina potpuno drugačija. Kada je Oluja počela, bježali su tako brzo da ih ni hrvatski vojnici nisu mogli stići, ostavljajući sve iza sebe.
S druge strane, razne udruge i pojedini političari, ili bolje rečeno politikanti, od kojih neki sjede i u Hrvatskom saboru, sustavno blate hrvatski obrambeni Domovinski rat i umanjuju srpsku agresiju koja je započela još 1990. balvan-revolucijom i proglašenjem ratnog stanja u Kninu.
Također je nedopustivo da se prigodom ovakvih i sličnih obljetnica u službenim narativima marginalizira uloga prvog hrvatskog predsjednika i vrhovnog zapovjednika dr. Franje Tuđmana te ratnog ministra Gojka Šuška. Pojedini povjesničari i mediji pokušavaju prikazati kao da se Tuđman u Knin "došao samo slikati". Čak ih ne spomenu u svojim govorima ili izjavama, a kamoli da izvjese njihove fotografije. A bez Tuđmanova vodstva i strategije ne bi bilo ni Oluje ni slobodne Hrvatske, i to se nikakvim dekretima ne može izbrisati.
Ova obljetnica dan je kada se moramo prisjetiti i pojedinih komunističkih moćnika te progonitelja hrvatske riječi, koji su uživali, a mnogi i danas uživaju, sve blagodati u novoj hrvatskoj državi, dok je dobar dio istinskih heroja tijekom godine gurnut na marginu. Evo, samo da spomenemo kako je general Zvonimir Červenko, čovjek koji je u vrijeme Oluje vodio Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske, danas gotovo potpuno zaboravljen. Tu i tamo sjete ga se branitelji u Zagrebu. O njemu se ne uči u školama, o njemu se ne snimaju igrani filmovi, njegovo se ime prešućuje. A Červenko nije jedini. To je sramota sustava koji ne cijeni svoje najveće sinove.
Svojedobno je Miroslav Mikuljan o ovom velikanu napisao knjigu, koju sam priredio, uredio i objavio, ali je, kao i mnogo toga drugoga vezanog uz Domovinski rat, prošla gotovo u potpunoj šutnji.
Vrijeme je da se prekine s protokolarnim minutama i političkim predstavama u Kninu. Dan pobjede mora biti ponos svakoga hrvatskog grada i svake ulice, a fokus treba i mora biti, uz stradale koji su na prvome mjestu, na živim ljudima – braniteljima koji su preživjeli rat.
I oni bi trebali biti svetinja, u prvim redovima zajedno sa stradalnicima, jer se pravi respekt ne pokazuje državnim odličjima i lažnim stiskanjem ruku jednom godišnje. Poštovanje se pokazuje svakoga dana kroz kulturu sjećanja, kažnjavanje ratnih zločinaca i čuvanje dostojanstva onih koji su bili prvi kada je trebalo. Hrvatska je stvorena u krvi, obranjena u Oluji i nikome ne bismo trebali, niti ćemo, dopustiti da pljuje po toj svetinji.
Inače, u Kninu bi prigodom ovakvih veličanstvenih proslava, baš kao i drugdje gdje se slavi i govori o hrvatskoj pobjedi, trebalo biti i mnogo školske djece i mladih. No, oni tek tu i tamo dolaze, uglavnom sa svojim roditeljima.
Upravo bi 5. kolovoza za mlade trebao biti i dan hrvatske povijesti.
Toga bi dana u Knin trebali doći i razni pupovci, oreškovićke i šerbedžije kako bi vidjeli i čuli što se doista dogodilo, umjesto da i dalje mlate praznu slamu tvrdeći kako se ne zna tko je bio žrtva, a tko agresor.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata '91. (UHBDR91.)