Više od tri desetljeća nakon raspada Jugoslavije, službeni Beograd i Banja Luka odbijaju se suočiti s povijesnim činjenicama. Umjesto katarze, na djelu je agresivan revizionizam, uzdizanje ratnih zločinaca i bjesomučno prebacivanje krivnje na druge narode.
Naime, dobro je poznato da su u srpnju 1995., snage pod zapovjedništvom Vojske Republike Srpske, uz sramotno povlačenje i prešutnu pasivnost nizozemskog bataljuna UNPROFOR-a, provele sustavan, planski i masovni pokolj više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici. Taj je čin pred Međunarodnim sudom pravde i Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju pravno i nedvosmisleno definiran kao genocid. Za planiranje, organizaciju i izvršenje ovog najgoreg zločina na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata osuđeno je više od 50 osoba na ukupno preko 700 godina zatvora. Vojni vođa Ratko Mladić i politički lider Radovan Karadžić služe doživotne zatvorske kazne. To nisu pretpostavke ni političke interpretacije; to su pravno utvrđene, neoborive povijesne činjenice potkrijepljene tisućama materijalnih dokaza i svjedočanstava. Unatoč tome što su sudovi inzistirali na individualnoj krivnji kako bi se spriječilo nametanje kolektivne odgovornosti, današnje političko vodstvo Srba čini upravo suprotno: poistovjećivanjem cijele nacije s osuđenim zločincima, sami nameću teret kolektivne krivnje vlastitom narodu.
Inzistiranje na istini o Srebrenici otvara i posve opravdano političko-psihološko pitanje: Može li itko uopće zamisliti kakvu bi nezapamćenu medijsku, diplomatsku i političku odmazdu srpska politika priredila Hrvatima da je hrvatska strana počinila zločin ovakvih razmjera? Da su hrvatske snage devedesetih godina pred očima cijelog svijeta i UN-a sustavno strijeljale i u masovne grobnice potrpale 8.000 ljudi, službeni Beograd bi to koristio kao trajnu, razornu opciju u međunarodnoj diplomaciji. Hrvatska bi bila izvrgnuta potpunom linču, trajno izolirana, a etiketa genocidnog naroda bila bi službena polazišna točka svake srbijanske deklaracije u sljedećih sto godina. Međutim, svjedočimo potpunom moralnom paradoksu. Umjesto da se nakon Srebrenice pokriju preko glave, ušute i kroz duboku katarzu traže oprost, srpske elite godinama čine upravo suprotno – agresivno napadaju Hrvatsku, nameću joj povijesni kompleks krivnje i drže lekcije o moralu.
Kako bi se obranila od pritiska međunarodnog prava i izbjegla suočavanje s bliskom prošlošću, srpska državna propaganda desetljećima koristi prokušanu metodu skretanja pažnje. Glavna meta te strategije upravo su Hrvati koji se svakodnevno u tamošnjim režimskim medijima etiketiraju kao ustaše. Svrha ovog psihološkog rata ima jasne ciljeve. Prvi je stvaranje moralnog štita. Nametanjem priča o Srbima kao isključivim i trajnim povijesnim žrtvama, brutalno manipulirajući stvarnim i strašnim žrtvama ustaškog logora Jasenovac iz Drugog svjetskog rata, želi se stvoriti percepcija da narod koji je proživio takvu traumu jednostavno ne može devedesetih godina biti agresor niti počinitelj genocida. Zločinima iz prošlosti pokušavaju se zataškati vlasti zločini iz bliske sadašnjosti. Drugi cilj je izjednačavanje krivnje, jer se stalnim potenciranjem događaja od prije 80 godina pokušava stvoriti umjetna simetrija i amortizirati odgovornost za krvavu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1990-ih. Treći je cilj održavanje statusa ugroženosti, pri čemu vladajuće strukture u Beogradu svjesno održavaju regiju u stanju stalne napetosti. Proizvodnja vanjskih ustaških neprijatelja služi za skretanje fokusa domaće javnosti s korupcije, gubitka Kosova i ekonomske propasti.
Dok javnost u Hrvatskoj često s pravom negoduje i pita se zašto državni vrh oštrije i agresivnije ne koristi Srebrenicu kao politički uteg protiv Beograda, odgovor leži u strogoj diplomatskoj i pravnoj strategiji službenog Zagreba. Hrvatska ne šuti, ali njezina reakcija nije populistička ni tabloidna, već institucionalna. Službeni Zagreb je kroz deklaracije Hrvatskog sabora i redovito sudjelovanje državnog vrha na komemoracijama u Potočarima jasno i oštro osudio srebrenički genocid. Hrvatska vanjska politika drži se međunarodnog prava i presuda haških sudova, odbijajući se spuštati na razinu medijskog blata i balkanskog politikanstva. Također se izbjegavaju optužbe za uplitanje. Srebrenica se nalazi na teritoriju Bosne i Hercegovine, a žrtve su primarno Bošnjaci. Bilo kakvo agresivno preuzimanje te teme od strane Hrvatske kako bi se rješavali bilateralni računi sa Srbijom u međunarodnim bi diplomatskim krugovima bilo protumačeno kao instrumentalizacija tuđe tragedije i uplitanje u unutarnja pitanja BiH. Hrvatska diplomacija primarno inzistira na rješavanju zločina počinjenih na vlastitom teritoriju, pitanju više od 1.700 nestalih osoba iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, ratnim odštetama za logoraše i procesuiranju odgovornih za Vukovar, Ovčaru i Škabrnju. Srebrenica se u tom kontekstu promatra kao dio šireg, dokazanog obrasca agresije velikosrpske politike iz 90-ih, a ne kao izolirani alat za prepucavanje. Na koncu, riječ je o poziciji s mjesta moći. Kao članica NATO-a i Europske unije, Hrvatska nema potrebu odgovarati na svaku provokaciju srbijanskih tabloida. Službeni Zagreb koristi institucionalne poluge i europske standarde koje Srbija mora ispuniti ako se ikada želi približiti Zapadu, ostavljajući Beogradu da se sam koprca u vlastitom povijesnom revizionizmu.
No, dokle ćemo trpjeti da se pravno dokazani krvnici pretvaraju u moralne suce? Odbijanje srpske politike da prihvati odgovornost za zločine iz devedesetih glavna je prepreka trajnom miru na Balkanu. Dokle god službeni Beograd koristi žrtve Drugog svjetskog rata kao političko oružje za maskiranje srebreničkog genocida, povijesno pomirenje je nemoguće. Istina se ne može zatrpati tabloidnim naslovnicama niti lažnim narativima – ona je zauvijek zapisana u presudama međunarodnih sudova i u nepreglednim poljima bijelih nišana (nadgrobnih kamena) u Potočarima.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
