U četvrtak, 8.lipnja, u Gradskoj knjižnici i čitaonici ''Metel Ožegović'' varaždinskoj publici predstavljen je slovenski književnik Marjan Pungartnik i njegova poezija kao korijen dubokih emocija, kao mladica pjesnikovih stremljenja, kao vodilja pjesnikovog koraka.
Publika je upoznala, prije svega, velikog čovjeka i njegovu osobnost kroz njegov nadasve bogat književni opus. Marjan Pungartnik darovao je ljepotu slovenske ''besede'' i toplinu poetskog izričaja. Njegov zavidan književni rad nije ostao neprimijećen kako na slovenskoj književnoj sceni tako i van granica Slovenije. S književnikom su razgovor vodili, varaždinski književnik Ernest Fišer, te pjesnici Milan Novak i Ljubica Ribić, a glazbom je sam program upotpunio mladi glazbenik Slavko Vincek.
Marjan Pungartnik, rođen 28. srpnja 1948 u Legnu kod Slovenj Gradca (Slovenija), diplomirao je novinarstvo na Fakultetu za sociologiju, politologiju i novinarstvo u Ljubljani, za diplomski rad primio je studentsku Prešernovu nagradu
Za svoj rad na polju promoviranja književnosti i organiziranja književnih radionica i tribina primio je ČASNO PRIZNANJE (Certificate of Honor) Regional Lifelong Learning Festival Skopje 2003 ZA izuzetni primjer organiziranja uspješnog cjeloživotnog učenja (Skopje, 18. listopad 2003), te ZLATNI ČASNI ZNAK ŽUPANIJSKOG mjesta Gradec (17. ožujak 2006), Plaketu ZKD Maribor s priznanjem (18. srpanj 2008), i priznanje »za izuzetan doprinos za ostvarivanje projekta Maribor 2012 – Europska prijestolnica kulture (2013), Glazerovu povelju (2015) i plaketu časnog člana Saveza kulturnih društava Maribor (2015).
Organizatori: Gradska knjižnica i čitaonica ''Metel Ožegović'', Varaždin; Ogranak Matice hrvatske u Varaždinu; Udruga RITAM MISLI Varaždin
Marjan Pungartnik
PROBUDILA ME PJESMA
Probudila me pjesma. Tako tanko
Je zazvonila, kad je pala ispod neba
Na uzglavlje, na plahtu čistoga svijeta
Zapisala se perom iz sjećanja.
Izgubio sam ga davno, da me ne prati
I da me kao krov golog štiti
Na putovanjima. Dolje u dubinu pada
Zbrkana slika stvarnosti, iz komadića slivena.
Uvis u nebo se širi zvjezdana šuma
I slavuj suludu pjesmu entropije pjeva
Usred noći, i prag je uzglavlje, uzglavlje prag
Prašan, gdje vrata se otvore i kroz njih
Ruka zlatnu kovanicu baci, da zazveči
U ovozemstvu lažnom, u rasipanje utonulo.
PLAVA ČAJANA
U plavoj čajani padaju čajne šalice
Na pod od opeke i zvučno se razbijaju.
U plavoj čajani leprša pod stropom kiša.
Koliko kiše za moju krhku žalost.
Želim dugo sjediti nepomičan, sâm,
Držati među dlanovima toplu stijenku posude
I netremice i dalje gledati u te, nepostojeću,
Da oživiš kao ruža, kad na nju sjeda bumbar.
A ne oživiš. U plavoj čajani udaraju
Zvučne kobaltne ruke po tamburinu. K
ako usamljeno, prazno, očajno udaraju.
Bestežinski komadić sunčane svjetlosti sam.
Tvoje tragove tražim, jer nemam svojih,
Niti svojih mjesta nemam, ni svojih ljudi.