Ljudska ruka je remek djelo kojem se ništa ne može ni dodati ni oduzeti. Na tu temu lik je Krležina Areteja napisao jednu poemu, ali ju je nedugo kasnije spalio.
Ljudska ruka stvara viruse, stvara cjepiva, ubija i spašava živote, pošumljava i stvara požare, kreira ratove i potpisuje mirovne sporazume. Nije važno što čovjek danas umije da telefonira, važno je da iz njega i dalje telefonira gorila, kaže jedan drugi lik iz Areteja.
Postati, a zatim i ostati čovjekom, u današnje doba, čini se da je možda i najveći izazov.
Prvog listopada 1939. godine, na dan kad je nacistička Njemačka okupirala Varšavu, Bertold Brecht krenuo je pisati svoje najpoznatije, a i zasigurno najvažnije antiratno dramsko djelo dvadesetog stoljeća, Majku Hrabrost i njezinu djecu. Užasnut mrakom koji je krenuo gutati Europu, Brecht poseže za povijesnim materijalom Tridesetogodišnjeg rata kako bi o vremenu u kojem se našao, mogao progovoriti neposredno, artikulirano i kirurški precizno.
Negdje u slično doba Miroslav Krleža razmišlja o svom novom dramskom tekstu za kojeg još nema jasni okvir. Isti prizor kojeg kroz svoje naočale gleda Brecht, zatiče i njega, te obojica ulaze u retorički obračun sa zbiljom. Brecht u svom književnom itinerariju odlazi na fronte sedamnaestoga stoljeća, Krleža se udaljava par historijskih koraka dalje i kao vrijeme radnje za svoju novu dramu koju će dovršiti tek dvadesetak godina poslije, vraća se u doba perifrastičnih konjugacija i akuzativa s infinitivom, u doba sumraka rimskoga carstva.
Iz takve pozicije epskog poniranja u sadašnjost, godine 2021., autorski tim nove predstave Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu poseže za dramskim tekstovima Miroslava Krleže, dramom U agoniji te posljednjom dramom koju je pisac napisao, Aretejem.
S jedne strane, riječ je o lektirnom naslovu čiji su likovi postali konstituivnim dijelom hrvatske dramske paradigme, a s druge radi se o jednom od kurioziteta autorove bibliografije, o drami koja se nakon praizvedbe 1959. i slavne ambijentalne režije Georgija Para, tek sada vraća na matičnu pozornicu HNK.
Naizgled možda nepovezive drame koje tek objedinjuje Krležino autorstvo, redatelj Ivica Buljan sastavlja i suprotstavlja u diptih dvaju samorazarajućih sudskih procesa. Prvi je intimni, drugi je globalni. Prvi je jedna međuljudska maligna infekcija, drugi je društvena smrtonosna gangrena koja raste do agonije čitave jedne civilizacije. Prvi je ibsenovsko poniranje u mrak koji se sakrio u čovjeku, drugi je pokušaj odgovora na pitanje otkuda taj mrak dolazi.
Dok je U agoniji drama čiji zeitgeist podnosi Straussa i sav kič koji s njim dolazi, Aretej je iskorak u vremena u kojima čovjek te pitanja koje postavlja postaju sistemski zaprljanija, dublja, a tektonika ljudskoga postojanja već je prodrmana atomskim bombama i Schoenbergovom dodekafonijom.
Ono što te dvije drame naoko razdvaja, definitivno sintetizira vrijeme u kojem živimo. Sentimentalnost plemstva na izdisaju 1920-ih te gorka ironija obrazovanih intelektualaca bez obiteljskog pedigrea na vratima drugog svjetskog rata, upravo zajedno inscenirane kreiraju našu globalnu ali krajnje individualiziranu atmosferu ulaska u maglovito središte dvadesetprvog stoljeća, kad će ljudska ruka ili postati faktor pozitivnih promjena ili će se zauvijek upisati u vremensku crtu Zemlje kao jedna slučajna majmunska anomalija.
Ivica Buljan je u Krležinom diptihu okupio vrhunsku umjetničku ekipu. Lauru Lenbach iz drame U agoniji glumi Nina Violić, baruna Lenbacha i Ivana Križovca utjelovljuju Krešimir Mikić i Livio Badurina, a rusku groficu Madlen Petrovnu glumi Ksenija Marinković. Apatride, europske medicinske disidente u političkom egzilu iz drame Aretej igraju Alma Prica i Ksenija Marinković, naslovnog Areteja glumi Milan Pleština dok Jadranka Đokić igra njegovu ženu, Liviju Ancilu. Rimske vojnike iz ranog kršćanstva te ugledne liječnike iz vremena fašizma glume Lana Barić, Mislav Čavajda, Vlasta Ramljak, Vanja Matujec, Dušan Bućan, Damir Markovina. Filip Vidović, Ivan Colarić, Marin Klišmanić i Tin Rožman. Prvi put na sceni HNK scenografiju radi čuveni konceptualni umjetnik Dalibor Martinis, dramaturgiju i adaptaciju teksta Vid Adam Hribar, kompozitor je Mitja Vrhovnik Smrekar. Kostimi su kreacija Ane Savić Gecan, a oblikovatelji svjetla i videa su Sonda Trinajst i Toni Soprano Meneglejte. Asistent redatelja je Patrik Sečen dok je asistentica scenografije Andrea Lipej.
Premijera predstave je 8. lipnja u HNK u Zagrebu.
