Prije 45 ljeta, točnije 11. srpnja 1975., Glumačka družina Histrion zaplovila je bracerom Ljubomanom u svoju kazališnu i inu avanturu. Prva postaja nam je bio Valun, lijepo malo mjesto na otoku Cresu, upisano u našu povijest spomenikom glagoljaštva -Valunskom pločom. Znakovit početak!
Odavno sam bio inficiran o drukčijem kazališnom zajedništvu, o glumačkoj družini u kojoj glavnu riječ vode glumci. Moji istomišljenici i ja sanjali smo drukčije kazališno zajedništvo i ostvarili smo ga na svoj način. Danas, nakon tolikih godina preplovljenih milja, prevaljenih kilometara i tisuća odigranih predstava postavljam si ono čuveno pitanje viteza Tobije iz Shakespeareova Na sveta tri kralja: “Pourquoi, dragi Viteže? Zašto?”
Prije svega zato što smo kazalište htjeli približiti svojim sunarodnjacima izvan kazališnih središta, u malim mjestima, u kojima, poput Valuna, drijem hrvatska kulturan povijest. Htjeli smo u njihovim stanovnicima probuditi zanimanje za kazališnu umjetnost, za kulturu kao obilježje hrvatskog duha, za hrvatske pisce, klasike i suvremene, za glumce, slikare, glazbenike.. Pamtim mnogo toga, mogao bih ispričati mnoštvo anegdota, ali za mene je najvažnije bilo iskustvo o prvom susretu gledatelja s kazalištem. Ostvarujući ideju o putujućem kazalištu, ostvarivali smo ne samo zajedništvo kazalištaraca nego i zajedništvo s publikom. Možda zvuči patetično, ali bilo je mnogo potvrda o jedinstvenosti toga susreta na terenu gledatelja, gdje je i teren i publika znala biti do tada netaknuta kazalištem. Da, pamtim i da smo prvih 10 godina sve radili bez novčane naknade, a poslovi su bili i oni najteži, nosački. To je također jedinstveno iskustvo, danas nezamislivo.
