Autor knjige je upravitelj Strossmayerove galerije HAZU Borivoj Popovčak. Bogato ilustrirana knjiga velikog formata na gotovo 300 stranica rezultat je trogodišnjeg Popovčakovog istraživačkog rada. Naglasak joj je na donaciji 34 likovnih djela koja su svjetski poznati hrvatski violinist Zlatko Baloković i njegova supruga Joyce ostavili Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a koja predstavlja jedinstvenu cjelinu unutar fundusa Strossmayerove galerije starih majstora te otkriva profinjeni ukus i istančani smisao za likovnu umjetnost bračnog para Baloković. Osim slika koje je Joyce Baloković naslijedila od svog oca Williama Bordena, donaciju čine slike nizozemskih majstora od 16. do 18. stoljeća, djela francuskog slikarstva 19. stoljeća, radovi slikara barbizonske škole te slike hrvatskih slikara 20. stoljeća koje je Zlatko Baloković dobio na dar prigodom koncertiranja po domovini ili osobno kupovao izravno od likovnih umjetnika. Dio slika bračni par Baloković nabavio je tijekom svojih brojnih putovanja po svijetu i one svjedoče o upućenosti u likovne trendove zemalja u kojima su boravili te o njihovu osebujnom afinitetu za slikarstvo i likovnu umjetnost uopće.
Osim detaljnom analizom doniranih umjetnina, knjiga se bavi i violinama koje je Baloković donirao Hrvatskoj akademiji, od kojih je najpoznatija znamenita violina King Bartolomea Giuseppea Guarnerija del Gesùa iz 1735.
Nakon smrti Zlatka Balokovića 1965., Joyce Borden Baloković, prema njegovoj i svojoj želji, 1966. je osnovala Fond za stipendije za hrvatske studente na Sveučilištu Harvard. Kako je napisala u popratnom pismu, Zlatko Baloković odlučio se na taj čin jer je osjećao posebnu odgovornost za Hrvatsku kao svoju domovinu. U vrijeme kada Hrvatska nije bila samostalna i slobodna država, već dio socijalističke Jugoslavije, to je imalo veliko simbolično značenje za međunarodnu afirmaciju Hrvatske, ali i konkretne učinke za mlade hrvatske znanstvenike i hrvatsku znanost u cjelini. Prema želji bračnog para Baloković, Fondom raspolaže Sveučilište Harvard, a Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ima pravo prvenstva predlaganja jednog ili više kandidata na temelju znanstvene izvrsnosti. Do sada je stipendije dobilo 75 osoba. Prvi stipendist, od 1967. do 1968., bio je muzikolog Ivan Supičić, od 1983. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a od 1974. do 1975. stipendist je bio i arhitekt Velimir Neidhardt, današnji predsjednik HAZU, akademik od 1991.
Joyce Borden Baloković je 1968., prema suprugovoj želji, Akademiji poklonila violinu King, dok je umjetnine ostavila Strossmayerovoj galeriji svojom oporukom. Galerija ih je zaprimila 1972., godinu dana nakon smrti Joyce Borden Baloković.
„Bezrezervna pomoć koju su supružnici Baloković pružali ne samo institucijama i udruženjima u Americi i domovini, posebice nakon Drugog svjetskog rata, već i anonimnim žiteljima iz svih kutaka ondašnje Jugoslavije, odraz je njihove nesebičnosti, širokogrudnosti i, nadasve, domoljublja. Poglavito je ono iskazano kod Joyce Baloković, koja je Hrvatsku zavoljela i vezala se za nju te je u njoj odlučila i vječno počivati uz svojeg supruga. Ovom se knjigom nastojalo evocirati uspomenu na to dvoje izuzetnih ljudi, ukazati na njihov bogat kozmopolitsko-društveni život i izuzetnu predanost filantropskim ciljevima i promidžbu Hrvatske u svijetu te povrh svega odati priznanje i izraziti zahvalnost za vrijednu donaciju – zbirku slika darovanih Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti koje su dijelovi od njihova zaprimanja nezaobilazno nazočni u svim stalnim postavima Strossmayerove galerije starih majstora sve do današnjih dana“, napisao je u uvodu knjige Borivoj Popovčak.
Autor se u knjizi također pozabavio biografijama Zlatka i Joyce Baloković, koristeći se pritom i Balokovićevom autobiografijom iz 1938. koja se, otisnuta strojopisom, čuva u Arhivu HAZU. Ondje se čuvaju i brojne Balokovićeve fotografije od kojim su mnoge prvi put objavljene u ovoj knjizi.
Zlatko Baloković bio je istinski građanin svijeta, virtuoz koji je muzicirao pred carevima i caricama, kraljevima i kraljicama, papama, državnicima, u poznatim svjetskim koncertnim dvoranama širom svijeta, ali i pred radnicima u tvorničkim halama. Rodio se 21. ožujka 1895. u Zagrebu i zarana je pokazao glazbeni talent pa već 1904. počinje učiti violinu u Glazbenoj školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda kod glasovitog profesora Vaclava Humla. Završivši glazbenu naobrazbu u Zagrebu, 1911. upisuje studij na Muzičkoj akademiji u Beču kod profesora Otakara Ševčika i Arnolda Rosea, koncertira u Berlinu i Moskvi 1913., a već sljedeće godine, nakon završetka studija, odlazi na turneju po Egiptu i Italiji. Uoči početka Prvog svjetskog rata nastupio je u Vatikanu pred kardinalskim zborom i bio primljen u audijenciju kod pape Pija X., a tijekom rata koncertira po svim većim hrvatskim gradovima, kao i u Trstu i Beču, među ostalim i pred carem i kraljem Franjom Josipom. Baloković 1920. odlazi na turneju po Švicarskoj, Francuskoj i Engleskoj gdje nastupa u prestižnim koncertnim dvoranama, da bi 1924. otputovao u New York. Polučivši znatan uspjeh koncertirajući po svim većim američkim gradovima, Baloković se trajno nastanio u New Yorku, gdje se zbližio i s Nikolom Teslom. Tada upoznaje Joyce Borden, kćer čikaškog milijunaša Williama Bordena, kojom se oženio 1926. Od tada bračni par Baloković živi između Amerike i Europe i počesto navraća i u Zagreb. Godine 1931. svojom jahtom odlaze iz San Francisca u Australiju i Novi Zeland, gdje Baloković održava niz koncerata. Put oko svijeta, koji je trajao 16 mjeseci, odraz je njihova avanturističkog duha i težnje za otkrivanjem dalekih zemalja i upoznavanjenjem njihovih kultura.
Početkom Drugog svjetskog rata Joyce i Zlatko Baloković osnivaju Komitet za pomoć Jugoslaviji kojem je počasna predsjednica bila Eleanor Roosevelt, supruga tadašnjeg predsjednika SAD-a. U ondašnju Jugoslaviju odlaze 1946., gdje Baloković održava niz koncerata. Nastavio je neumorno koncertirati diljem Amerike, Europe i tadašnje Jugoslavije, gdje 1954. održava koncerte u povodu 50 godina svojeg umjetničkog djelovanja. Angažirao se i oko prikupljanja sredstava za Iseljenički dom i Koncertnu dvoranu „Vatroslav Lisinski” u Zagrebu. Na putu prema Zagrebu, gdje je kanio proslaviti svoj 70. rođendan, Zlatko Baloković umire u Veneciji 29. ožujka 1965. od srčanog udara, a pokopan je na Mirogoju. Ondje je 1971. pokopana i njegova supruga Joyce.
Objavu knjige Zlatko i Joyce Baloković. Donatori Strossmayerove galerije starih majstora financijski su pomogli Ministarstvo kulture i Gradski ured za kulturu Grada Zagreba.
Nova knjiga: Zlatko i Yoyce Baloković
