Ante Gavranović
Hrvatske mirovine „klize“ prema dnu. I u prošloj godini, ali posebno od početka 2018. svaki dan slušamo, gledamo, čitamo kako je kriza prošlost: BDP, a sada i rejting države stalno raste, padaju deficit i javni dug, imamo suficit, bilježimo rast izvoza, rast potrošnje, rast zaposlenosti, rast plaća nakon porezne reforme ...... Ima se za sve, za avione, helikoptere, mobitele, za branitelje koji su obranili zemlju, samo nema za one koji su je desetljećima gradili. Sve raste, samo mirovine sve manje vrijede! Mirovine su izuzetak – sve više zaostaju za plaćama. Prema udjelu prosječne mirovine u prosječnoj plaći nema nam ravna. Više nismo samo zadnji među državama EU, već smo i zadnja „rupa“ na prostorima bivše države. U zadnje četiri godine prosječna plaća je porasla za 502 kune, a mirovine za 83 kune!
Prvi i najbitniji preduvjet zaustavljanja siromaštva je svakako nužna promjena formule usklađivanja mirovina. Da bi se zaustavio višegodišnji trend pada mirovina u odnosu na plaće potrebno je hitno izmijeniti formulu usklađivanja, i to tako da se pojednostavi način obračuna samo prema indeksu koji je više rastao (plaće i cijene). To bi bilo u skladu s predizbornim obećanjem aktualne Vlade o rastu mirovina prema 50 posto prosječne plaće, kao i u skladu sa sadašnjim gospodarskim i financijski stanjem u državi.
Činjenica je da su u posljednjih osam godina bruto plaće porasle 12,10 posto, potrošačke cijene 6,50 posto, a mirovine 8,16 posto – indeks plaće prema mirovinama je čak 148! Taj disparitet posebno je izražen u 2017. godini: plaće su u tom razdoblju porasle 5,30 posto, a mirovine 2,75 posto - indeks je čak 193. Dakle, nisu mirovine najviše rasle od 2008., već su upravo prošle godine najviše pale. Uostaloim, prema podacima HZMO, udio mirovina u prosječnoj plaći iznosio je 2004. godine 42,1 posto, da bi se u 2017. spustio na 38,3 posto.
Ispravak starih, stvara nove nepravde
U svim najavama aktivnosti Vlade za 2018. naglašava se da bi to trebala biti godina reformi. To se posebno odnosi na promjene u mirovinskom i zdravstvenom sustavu, zatim na pravosuđe i državnu upravu te javni sektor u cjelini. Pokušajmo vjerovati da će se konačno te promjene i dogoditi i dati novi zamah ukupnom društvenom i ekonomskom životu u nas.
Kad je riječ o mirovinskom sustavu svima je jasno da se on sve teže nosi s činjenicom da uvelike „puca po šavovima“ jer se povećavaju rashodi (na teret proračuna) a smanjuju prihodi (iz doprinosa zaposlenih). Iz podataka HZMO proizlazi da je mjesečno potrebno osigurati 3,234.000.000 kuna za mirovine i mirovinska primanja (isplata za lipanj 2018.). Iz doprinosa kroz radni odnos osigurava se, nažalost, nešto više od 50 posto tih sredstava. Ostalo se izdvaja iz proračuna.-Ujedno je sve vidljivije da je cijeli sustav, od samog početka dosta nakaradno postavljen, preopterećen je novim i starim umirovljenicima, mirovinama koje proistječu iz radnog odnosa ili onih koje su stečene po nekim drugim propisima. U tijeku vremena nakupilo se, prije svega kao rezultat brojnih nepravdi i brzopletosti u rješenjima iz prošlosti, mnogo različitih neravnoteža. Raznim mjerama i potezima nastojalo ih se sporadično umanjiti, ali su u konačnici rezultati bili najčešće kontraproduktivni: parcijalnim rješenjima stvaralo se - nove nepravde.
Logično je da umirovljenički korpus – posebno onaj dio koji je svoje pravo na mirovinu stekao iz radnog odnosa – s velikim nestrpljenjem očekuje naznake nužnih promjena. No, promjene – sad možda i više – radoznalo očekuju i budući umirovljenici, ljudi koji će u mirovinu krenuti tek za 20 i više godina, jer su na konkretnim primjerima uvidjeli da brzopleta sistemska rješenja u konačnici ne vode dobru. Posljedice brzopletosti i nametanja/eksperimentiranja s pojedinim odredbama sustižu, nažalost, puno brže no što se to očekuje. Vidimo to vrlo jasno u visini mirovina: mirovinska primanja manje ovise o provedenom radnom vijeku i uplatama, a više o vremenu kada ljudi odlaze u mirovinu, što je apsurdno i neprihvatljivo kao trajno održivo rješenje.
Neke su promjene već ranije najavljene, a vezane su uglavnom uz prijedloge MMF-a i Komisije EU i svode se na produljenje radnog vijeka i penalizaciju odlaska u prijevremenu mirovinu. Drugim riječima, ide se na zaoštravanje uvjeta za stjecanje mirovine, ali se – prema svemu sudeći – ne pojašnjava kolika će ona stvarno biti. Sadašnje projekcije ukazuju da će se ona stalno smanjivati u odnosu na prosječnu plaću. Od najavljenog približavanja granici od 50 posto prosječne plaće nema ni najave, a kamoli operacionalizacije kroz neko dogledno razdoblje. Stalno se miješaju pojmovi usklađivanja i povećanja mirovina. Samo usklađivanje po sadašnjoj formuli samo povećava jaz između plaća i mirovina.
U redovima umirovljenika stvara se stoga sve više utisak da u našem sustavu vlasti nema potrebne empatije za probleme ljudi „treće“ i „četvrte“ dobi. Odgovor nadležnih je da iz proračuna izdvajaju značajna sredstva upravo za umirovljenike. To je točno, ali ostaje žalosna činjenica da se, kao društvo, sučeljavamo s vrlo neugodnom istinom: hrvatske mirovine, prema analizama Europske komisije, umirovljenicima osiguravaju najniži standard unutar EU u odnosu na onaj koji su imali dok su radili.
Prvorazredan društveni problem
To, uostalom, potvrđuje i prosječna mirovina (po ZOMO) isplaćena u lipnju 2018: za 1,140.827 umirovljenika koji primaju mirovinu na temelju Zakona o mirovinskom osiguranju ona u prosjeku iznosi 2.344,0940.827 kn, a to je 38,7 posto prosječne neto plaće. No, tome valja dodati još jedan, puno drastičniji podatak: 849.142 umirovljenika, odnosno njih 74,50 posto primilo je mirovinu ispod toga prosjeka. Namjerno neću govoriti o tisućama i tisućama koji dobivaju jedva polovicu prosječne mirovine, pa i ispod toga. To je apsolutno na razini siromaštva po svim mjerilima društvenoga standarda! I to postaje prvorazredan društveni problem, htjeli to priznati ili ne.
Logično je da umirovljenički korpus – posebno onaj dio koji je svoje pravo na mirovinu stekao iz radnog odnosa – s velikim nestrpljenjem očekuje naznake nužnih promjena. No, promjene – sad možda i više – radoznalo očekuju i budući umirovljenici, ljudi koji će u mirovinu krenuti tek za 20 i više godina, jer su na konkretnim primjerima uvidjeli da brzopleta sistemska rješenja u konačnici ne vode dobru. Posljedice brzopletosti i nametanja/eksperimentiranja s pojedinim odredbama sustižu, nažalost, puno brže no što se to očekuje. Vidimo to vrlo jasno u visini mirovina: mirovinska primanja manje ovise o provedenom radnom vijeku i uplatama, a više o vremenu kada ljudi odlaze u mirovinu, što je apsurdno i neprihvatljivo kao trajno održivo rješenje.
Neke su promjene već ranije najavljene, a vezane su uglavnom uz prijedloge MMF-a i Komisije EU i svode se na produljenje radnog vijeka i penalizaciju odlaska u prijevremenu mirovinu. Drugim riječima, ide se na zaoštravanje uvjeta za stjecanje mirovine, ali se – prema svemu sudeći – ne pojašnjava kolika će ona stvarno biti. Sadašnje projekcije ukazuju da će se ona stalno smanjivati u odnosu na prosječnu plaću. Od najavljenog približavanja granici od 50 posto prosječne plaće nema ni najave, a kamoli operacionalizacije kroz neko dogledno razdoblje. Stalno se miješaju pojmovi usklađivanja i povećanja mirovina. Samo usklađivanje po sadašnjoj formuli samo povećava jaz između plaća i mirovina.
U redovima umirovljenika stvara se stoga sve više utisak da u našem sustavu vlasti nema potrebne empatije za probleme ljudi „treće“ i „četvrte“ dobi. Odgovor nadležnih je da iz proračuna izdvajaju značajna sredstva upravo za umirovljenike. To je točno, ali ostaje žalosna činjenica da se, kao društvo, sučeljavamo s vrlo neugodnom istinom: hrvatske mirovine, prema analizama Europske komisije, umirovljenicima osiguravaju najniži standard unutar EU u odnosu na onaj koji su imali dok su radili.
To, uostalom, potvrđuje i prosječna mirovina (po ZOMO) isplaćena u prosincu 2017.za studeni: za 1,139.663 umirovljenika koji primaju mirovinu na temelju Zakona o mirovinskom osiguranju ona u prosjeku iznosi 2.318 72 kn, a to je 38,7 posto prosječne neto plaće. No, tome valja dodati još jedan, puno drastičniji podatak: 849.142 umirovljenika, odnosno njih 74,50 posto primilo je mirovinu ispod toga prosjeka. Namjerno neću govoriti o tisućama i tisućama koji dobivaju jedva polovicu prosječne mirovine, pa i ispod toga. To je apsolutno na razini siromaštva po svim mjerilima društvenoga standarda! i to postaje prvorazredan društveni problem, htjeli to priznati ili ne.
