Ante Gavranović
Bilo je za očekivati da će naznaka kontura novog mirovinskog sustava izazvati buru negodovanja, i to na javnoj, ekonomsko-socijalnoj i političkoj pozornici. Na javnoj pozornici su se zasigurno očekivale drastičnije i radikalnije mjere kojima bi se umirovljenicima vratilo, prije svega, dostojanstvo, ali i popravilo njihovo ukupno materijalno stanje.
Kad je riječ o ekonomsko-socijalnim očekivanjima moguće je sagledati dosta tmurnu sliku u kojoj prijeti niz novih ograničenja i, najvažnije, pad mirovina u narednim razdobljima. Na političkoj pozornici oporba poslovično svaki pokušaj promjena u nas dočekuje na nož, pokušavajući tako pokazati svoju veliku predanost u obrani ljudskih prava. Rade to, međutim, na pogrešan način. U žiži je to (ipak) sukob i sučeljavanje parcijalnih interesa pojedinih društvenih grupacija, posebno kad je riječ o financijskoj industriji, što se ponajbolje vidi u nastojanjima da se (pod svaku cijenu) opravda drugi stup mirovinskog sustava.
Zanemaruje se činjenica da je u gotovo svim zemljama tranzicije upravo taj drugi stup – ukinut ili krajnje modificiran.
Svakako, bitno je osigurati dugoročnu održivosti mirovinskog sustava u uvjetima starenja stanovništva i (ne)učinkovitosti socijalnih transfera njihovim usmjeravanjem onima kojima su neophodni. Time se otvaraju veoma složena pitanja kao što su mirovinsko osiguranje u sustavu generacijske sigurnosti, sustav kapitalizirane štednje, pitanja poreznih propisa, a posebno uvjeti za ostvarivanje određenih prava iz sustava. Mirovinski sustav je u ovom trenutku zaista preopterećen i dugoročno teško održiv.
Što će pokazati javna rasprava?
Treba priznati da je Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava u suradnji s Hrvatskim zavodom za mirovinsko osiguranje i REGOS-om napravilo sveobuhvatnu analizu mirovinskog sustava. Ona, pokazalo su to prve reakcije, nije savršena, ali je dosta realna podloga za širu društvenu raspravu, a ne za stjecanje jeftinih političkih poena ili za potvrdu parcijalnih ekonomsko-financijskih interesa.
Treba shvatiti da rad na reformi mirovinskog sustava nije stvar ove Vlade ili bilo čijeg mandatnog razdoblja.
Učinci su dalekosežni. U svakom slučaju, ne bismo smjeli dozvoliti da nam se ponove greške iz 2002. kad je donijeta važeća reforma, a kad se nedovoljno sagledalo njene stvarne dugoročne posljedice u godinama koje dolaze. S tim problemom susreli smo se prošle godine kad su u mirovinu odlazili prvijenci po postavkama spomenute reforme.Konačno, paket mirovinskih zakona priprema se u suradnji s institucijama, akademskom zajednicom, socijalnim partnerima i zainteresiranom stručnom javnošću. Predstavnici Matice i Sindikata umirovljenika članovi su radne skupine koja bi trebala u konačnici iznjedriti cjelovitu koncepciju reforme mirovinskog sustava. Nadamo se, uspješnije!
Naime, nakon provedene javne rasprave koja će trajati 30 dana, mirovinska reforma ići će u redovnu saborsku proceduru, dakle dva čitanja, a trebala bi stupiti na snagu 1. siječnja 2019. godine. Zakonske izmjene obuhvatit će sva tri mirovinska stupa. Izmjene će obuhvatiti: Zakon o mirovinskom osiguranju, Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem, Zakon o obveznim mirovinskim fondovima, Zakon o dobrovoljnim mirovinskim fondovima i Zakon o mirovinskim osiguravajućim društvima. O tim važnim zakonskim prijedlozima još ne znamo ništa, pa je preuranjeno spekulirati što će se sve predložiti.
Po onoj narodnoj: „vrag je u detaljima“ može se očekivati svašta…
Zanimljivo je, međutim, da je prednacrt cjelovite reforme mirovinskog sustava u samo nekoliko dana iznjedrio niz prijedloga. S prijedlozima je u javnost izašao SDP, još ranije bivši ministar Mršić, pa predstavnici radne skupine (Podolnjak), a očekuje se da će toga biti još. S najviše zanimanja očekuje se najavljeni stav mirovinskih fondova. Matica i Sindikat umirovljenika predočili su vrlo jasno svoje zahtjeve u pogledu mirovinske reforme.
Fiskalno održiv, socijalno upitan
Ono što tvrde predlagači u sadašnjem obliku vrlo je važno: Mirovinski sustav je trenutno financijski (još) održiv. Promjene na tržištu rada i demografski trendovi, međutim, utječu na njegovu dugoročnu održivost. Potrebno je osigurati oko 39 milijardi kuna godišnje za isplatu mirovina i mirovinskih primanja, od čega je čak 17 milijardi iz državnog proračuna. Iz prikupljenih doprinosa je pokriveno samo 56% rashoda, a 44%je financirano iz općih prihoda proračuna. Osiguranje dugoročne održivosti mirovinskoga sustava i primjerenosti mirovina ovisi o mnogim čimbenicima, ali jedno je sasvim sigurno: na sadašnjim realnim pozicijama sustav možda jest financijski održiv, ali je socijalno stvarno upitan. Treba samo pogledati koliko umirovljenika prima mirovinu ispod prosjeka pa da se ozbiljno zamislimo što nam je činiti. Više od 50 posto umirovljenika živi na ili ispod granice siromaštva.
Aktualni prijedlog promjena odnosi se na nekoliko postavki. Tako se, u okviru prijedloga za unapređenje sustava generacijske solidarnosti (a želimo da taj sustav opstane!!!) predlaže:
- proširenje kruga umirovljenika koji mogu raditi i primati mirovinu,poticanje na dulji ostanak u svijetu rada, rješavanje pitanja nižih mirovina iz oba mirovinska stupa i dodatka na mirovinu od 27 posto, ubrzavanje izjednačavanja uvjeta za starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu za žene i muškarce, destimuliranje prijevremenog umirovljenja,,osuvremenjivanje sustava staža osiguranja s povećanim trajanjem.
Prijedlog obuhvaća i prilagodbu tzv. beneficiranog staža tehnologijama i uvjetima rada 21. stoljeća.
Vrlo je važno da je prihvaćena inicijativa u pogledu prava na dopunski rad bez uskraćivanja prava na mirovinu korisnicima prijevremene mirovine, ali i u cjelini umirovljenicima. To je važno zbog dužeg ostanka na tržištu rada i, kroz to, boljeg alimentiranja svih fondova, uključivo i mirovinskih.
Spas ili slom sustava
Kao što smo već napomenuli, očito će se koplja u narednim danima lomiti ponajviše oko dviju stavki. Jednom je to početak primjene kasnijeg odlaska u mirovinu. Pritom se zaboravlja da je već postojećim Zakonom o mirovinskom osiguranja iz 2015. uvedena odredba od odlasku u mirovinu sa 67 godina, s tim da se novim zakonskim prijedlozima pomiče odnosno ubrzava samo vrijeme primjene te odredbe (2031. umjesto 2038.). Stoga su i žalopojke oko toga doista upitne.
Sigurno je u ovom trenutku samo da će se o ovoj odredbi još mnogo govoriti.
Najviše prijepora i žuči bit će u raspravama o ulozi i mjestu drugog stupa mirovinskog sustava. Tu se, zapravo lome već godinama koplja, pa imamo vrlo različite pristupe i stavove. U javnosti je čak lansirana vijest da Matica i Sindikat umirovljenika podržavaju prijedlog reforme u cijelosti, što je samo djelomice točno. Izdano je čak i posebno priopćenje kako bi se svaka nedoumica u tom pogledu izbjegla.Stav Matice i Sindikata umirovljenika u tom pogledu je vrlo jasan i on se provlači kroz te rasprave već godinama: traže transformaciju drugog obveznog mirovinskog stupa u dobrovoljni (čime se rješava i problem dodatka), uz omogućavanje dobrovoljnog prijelaza natrag u prvi stup svim štedišama drugog stupa po njihovoj volji, u dogovorno raspisanom razdoblju te u trenutku umirovljenja. U tom smislu Matica i Sindikat podržavaju prijedlog Ministarstva rada i mirovinskog sustava da se u trenutku umirovljenja omogući izbor svakom pojedinom osiguraniku hoće li ostati u drugom stupu ili s doprinosima i prinosima prijeći natrag u prvi stup i ostvariti jednaka prava uključujući i dodatak od 27 posto. Smatraju da je ministar Marko Pavić posve razložno iznio taj prijedlog i njime nije ukinuo drugi mirovinski stup, ali je načeo reformu drugog obveznog mirovinskog stupa i tako prvi put uvažio i mišljenja koja Matica i Sindikat umirovljenika već godinama iznose.
Reforma drugog stupa je svakako „vruć krumpir“ kojeg se ni jedna hrvatska vlada do sada nije usudila dirati. Ova ga se samo dotakla, iako, po mišljenju umirovljeničkih udruga. treba obaviti dubinsku reformu drugog mirovinskog stupa po ugledu na druge zemlje u tranziciji.
Zahtjevi umirovljeničkih udruga
Dvije najveće umirovljeničke udruge, Matica i Sindikat umirovljenika Hrvatske, kao tri temeljna preduvjeta za sveobuhvatnu mirovinsku reformu u RH smatraju sljedeće:
- transformaciju drugog obveznog mirovinskog stupa u dobrovoljni
-razdvajanje općih i posebnih mirovina u cijelosti, do individualne razine, kako bi se razdvojili proračuni i politike mirovina stečenih radom i temeljem solidarnosti, te mirovina odnosno dijelova mirovina temeljem posebnih i povlaštenih propisa.
-zaustavljanje siromaštva umirovljenika i starijih osoba hitnim mjerama.
Prvi i svakako najbitniji preduvjet zaustavljanja siromaštva je promjena formule usklađivanja mirovina. Drugo, predlaže se uvođenje novog modela obiteljske mirovine, prema kojem u slučaju smrti partnera svatko zadržava svoju mirovinu, a uz nju ima pravo, ovisno o prihodovnom cenzusu, i na 20-50 posto partnerove mirovine. Treći prijedlog se odnosi na uvođenje zajamčene minimalne mirovine, a četvrti na državnu naknadu za osobe starije od 65 godina (tzv. „nacionalna mirovina“).
Svi navedeni zahtjevi već su ranije iznijeti na sjednicama Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, pa s punim pravom očekujemo da će se uzeti u obzir pri donošenju konačnih zakonskih okvira. Zasad o njima, nažalost, nismo čuli ni riječi.
Borba za ljudsko dostojanstvo
Iz reakcija na predloženu projekciju reforme mirovinskog sustava jasno proizlazi da su potrebne promjene u društvu, koje ne muči samo ekonomska i financijska kriza, nego koje je u dubokom moralnom kalu. Ljudi su ponajviše ogorčeni činjenicom da im se stalno i sustavno narušava ljudsko dostojanstvo, ma što pod tim razumijevali. Praksa, međutim, pokazuje da izlaze tražimo na pogrešnim postavkama. Sve očitije je da na području materijalnih odnosa u ukupnom društvu stvari ipak nisu dobro ni do kraja posložene i da treba pažljivo graditi nove odnose, pa i novi model 'preraspodjele', koji bi 'pravičnije' regulirao ovu materiju.
Pogledajmo, s druge strane, kakve su realne mogućnosti u tom pogledu. Oko ocjene stvarnih gospodarskih kretanja nikako da se složimo. Vlada i dalje 'tjera' potrošeni model gospodarske i socijalne politike, koji ima stabilizacijske, ali zapostavlja razvojne ciljeve. Cijenu toga plaćaju uglavnom radnici i umirovljenici, preko čijih se leđa uglavnom i lome koplja. Sve analize pokazuju da bez novog zapošljavanja i jačanja industrije nema napretka ni na drugim područjima i da je nova preraspodjela moguća samo kroz novostvorenu vrijednost.
To je, prije i iznad svega, apel na razum u kojem se na dramatičan način želi pozvati sve mjerodavne faktore u Hrvatskoj na promjenu ponašanja i promjenu mentalnog sklopa, uključujući i cijeli vrijednosni sustav koji je postavljen naopako.
Umjesto zaključka
Kad bismo danas proveli anketu među umirovljenicima, najveći broj odgovora na pitanje kako bi željeli provesti svoj ostatak života sigurno bi glasio – dostojanstveno. To je, očito, ono što u današnjim uvjetima najvećem broju velike armije umirovljenika jednostavno nedostaje. Čak nema ni realnih naznaka da će za vrijeme svoga bivstvovanja (namjerno koristim tu riječ jer mnogi umirovljenici jednostavno samo preživljavaju) ikada više osjetiti što ta riječ uopće znači. Drugim riječima, reforma je okrenuta budućnosti, ali široki umirovljenički krugovi postavljaju pitanje: a što je s nama? Ima li prostora i za nas?
Opravdano je, a smatram i nužno, postaviti pitanje kako povratiti to izgubljeno dostojanstvo i kako osigurati umirovljeničkom korpusu pristojan, civiliziran život. Hoće li nova reforma mirovinskog sustava barem djelomice odgovoriti na to pitanje?
