Ante Gavranović
Mnoge je (ne)ugodno iznenadila inicijativa i odluka Vlade (i Hrvatske narodne banke) da upravo sada otvore proces strategije uvođenja eura kao službene valute. Vlada, uz ulazak u Schengen, to navodi i kao najvažniji strateški cilj za naredno razdoblje. Pitanja pljušte: Zašto sada? Koji su razlozi? Kakve koristi očekuje Hrvatska ulaskom u eurozonu? Koji su troškovi i rizici? Zašto neke razvijene zemlje, članice EU-a, ne hrle ili oklijevaju da uđu u taj proces (Velika Britanija, Švedska, Danska, Češka, Poljska ili Mađarska)? Kako se postavljaju pojedine interesne skupine prema tom pitanju? Ima li svjesnih blokada i zašto? Koje su koristi, a koji nedostaci takve strategije?
Trajna mora hrvatskih izvoznika je prosječni srednji tečaj eura prema kuni koji svake godine varira. Najniži je u posljednjih deset godina bio 2008., kad je iznosio 7,223178, a najviši 2014. godine, kad je dosegao 7,630014 kuna. U 2017. godine prosječni tečaj se zaustavio na 7,460100 i bio je 1,1 posto manji od prosjeka cijele 2016. godine. Iako je riječ o naoko relativno zanemarivim vrijednostima, izvoznici gotovo redovito plaćaju ceh. Pitanje je s kojim srednjim tečajem ulaze u izvozne poslove i kalkulacije i koliko, na kraju, gube. Recimo, na razlici od 1,1 posto prosjeka tečaja eura prema onome iz 2016. u blagajne izvoznika slilo se u 2017. više od stotinjak milijuna kuna manje novca.
Upravo ova stalna igra s nesigurnim tečajem eura (ma koliko ga branio HNB) glavni je motiv zašto se, u kakofoniji različitih mišljenja, stavova i interesa javlja glas izvoznika: kad već ne možemo postići slabljenje kune (što je dugogodišnji zahtjev izvoznika), uvedite nam što prije euro. Stalni odnos između čekića i nakovnja, između prijetnji aprecijacije (koje se boje izvoznici) i deprecijacije (koje se boji stanovništvo), poništava velik dio naših izvoznih nastojanja i sili nas da živimo u neprekidnoj strepnji - uklonite nam valutni rizik povezan s tečajem kune prema euru.
Pluseva više nego minusa
Istina, sve nas zabrinjava paritet tečaja po kojem ćemo (jednom) ući u eurozonu. Dok HNB računa da će to biti negdje na liniji sadašnjega odnosa, stručnjaci Ekonomskog fakulteta računaju na tečaj od 7,8, a predstavnici izvoznika priželjkuju tečaj od 8,7 kuna. Gdje će se klatno zaustaviti, potpuno je otvoreno pitanje.
Autori inicijative i prijedloga Strategije tvrde da je Hrvatska sada već gotovo pet godina dio Europske unije, a time i jedinstvenog tržišta. Od svake nove članice EU-a pa tako i od Hrvatske (koja se obvezala na to u svom pristupnom ugovoru) očekuje se da prihvati euro kad se za to ispune uvjeti. Smatraju, naime, da će uvođenje eura poticajno djelovati na ukupne gospodarske tokove i zaposlenost, pa time i na rast životnog standarda. Istodobno će se ublažiti ili potpuno otkloniti niz ranjivosti koje proizlaze iz specifičnih strukturnih obilježja hrvatskoga gospodarstva. Predlagači Strategije uvođenja eura stoga smatraju da nam je upravo iz tih razloga zaista u interesu krenuti putem uvođenja eura što prije.
I tu se vraćamo na početak. Ocjena ekonomske opravdanosti pristupanja svake države zajedničkom valutnom području (u ovom slučaju euru) standardno se zasniva na analizi koristi i troškova takve šire financijske i gospodarske operacije. Pođimo od pretpostavljenih koristi: Trajno se uklanja valutni rizik pa će nestati negativni učinak deprecijacije tečaja za sve subjekte koje imaju obveze u euriRazina kamatnih stopa će se približiti razini kamatnih stopa država članica jezgre europodručja;Uvođenjem eura Hrvatska se trajno rješava rizika valutne krize;Trajno će se otkloniti trošak konverzije kao razlika između kupovnog i prodajnog tečaja eura i kune;Upotreba zajedničke valute trajno pridonosi jačanju međunarodne razmjene i konkurentnosti;Hrvatska će imati potpuni pristup Europskom mehanizmu za stabilnost koji omogućuje financijsku podršku članicama europodručja bez izravnoga opterećenja poreznih obveznika.
Bilo bi pogrešno ne sagledati i drugu stranu medalje, a to se prije svega odnosi na troškove kojima bi Hrvatska bila izložena pristupom europodručju. Najčešći su prigovori protivnika ili skeptika uvođenja eura da Hrvatska time gubi samostalnost monetarne politike. Istina je, međutim, da je zbog velike ovisnosti i raširenosti eura u hrvatskom gospodarstvu ona tu samostalnost velikim dijelom već izgubila, pa važnost gubitka stručnjaci HNB-a procjenjuju malom. Isto tako, valja razbijati mit o naglom povećanju cijena koje donosi prijelaz na euro. Usporedna analiza pokazala je da stvarni strah od naglog povećanja cijena ne postoji i da su na ranijim iskustvima razrađeni mehanizmi koji to mogu nadzirati i regulirati. Prisutni su ozbiljni, ali samo jednokratni troškovi konverzije te uplata sredstava iz državnog proračuna u kapital ESM-a.
Manji rizik za financijsku stabilnost
Ukratko, bilanca koristi i troškova debelo je na strani koristi bez obzira iz kojeg kuta gledali na uvođenje eura. Prije svega, Hrvatska bi uvođenjem eura smanjila rizike za makroekonomsku i financijsku stabilnost, omogućila povoljnije uvjete financiranja i niže transakcijske troškove. Sve bi to trebalo biti u funkciji snažnijeg gospodarskoga rasta, povećanja ekonomske učinkovitosti i Hrvatsku bi učinilo atraktivnijom za privlačenje domaćih i stranih ulaganja. Aaliza HNB-a pokazuje da je korist uvođenja eura trajnoga karaktera, troškovi su (uglavnom) niski i jednokratni.
Otpori uvođenju eura pred tim argumentima očigledno padaju u vodu, iako ih u svim budućim raspravama treba očekivati. Naime, put do ulaska u europodručje popločen je dobrim željama Vlade, HNB-a, pa i izvoznika, ali pritom valja ispuniti sve propisane kriterije koji nisu nimalo jednostavni. Uzima se u obzir ostvareni stupanj realne konvergencije, zatim konvergencija razine cijena te prisutnost makroekonomskih ravnoteža. Na svim tim područjima bilježimo slabije rezultate unatoč smanjivanju dijela tih neravnoteža. Pitanje je stoga kad ćemo biti zaista spremni za daljnji iskorak u uključivanju u sve mehanizme EU-a, odnosno gdje su granice naših sposobnosti da zadovoljimo sve navedene kriterije. To je vjerojatno i najsloženija domaća zadaća. Pritom se ne smije zaboraviti činjenica da, nakon ispunjenja određenih kriterija, moramo pridobiti, u konačnici, još i podršku država-članica europodručja.
Na kraju, citirajmo guvernera HNB-a: „U sadašnjem trenutku nije moguće točno predvidjeti dinamiku procesa uvođenja eura u Hrvatskoj. Iako će dinamika toga procesa uvelike ovisiti o uspjehu naših vlastitih reformskih nastojanja i jačanju konkurentnosti gospodarstva, na nju utječu i druge silnice. No, bitno je odrediti uvođenje eura kao strateški cilj jer je provođenje ekonomske politike potrebne za njegovo ostvarenje korisno hrvatskom gospodarstvu, neovisno o samom uvođenju eura. S takvom orijentacijom trenutak uvođenja eura neizbježno će doći i otvoriti novo poglavlje u monetarnoj povijesti suvremene Hrvatske.“
Uvriježilo se stajalište kako je politička i svaka druga volja za promjenama u hrvatskom društvu vrlo mala. Važno je stoga da postignemo konsenzus za određene pomake u koje, kao strateški cilj, pripada i uvođenje eura. Naime, sve je vidljivije da bez tih pomaka stagniramo ili zaostajemo za ostalim tranzicijskim zemljama.
