Ante Gavranović
Hrvatsku je zahvatila ozbiljna apatija i to u svim segmentima društva. Pored sjajnih uspjeha uvođenja eura i ulaska u Schengen, što su bili naši vanjskopolitički prioriteti, na unutarnjem planu stvari se ne odvijaju u povoljnom pravcu. Opravdano je zapitati se kamo to srlja Hrvatska. Zar je beznađe naša sudbina? Zašto pored povoljnih naznaka napretka i postojećih resursa u širokim narodnim masama vlada apatija, nezainteresiranost, malodušje? Zašto nam nedostaje dašak optmizma?
Piše Ante Gavranović
Činjenica je da elementi neizvjesnosti i upitne održivosti bitno utječu na provedbu ozbiljnih, suštinskih reformi i neophodne rezove u cijelom društvu. i uslužnim djelatnostima - iako su one izuzetno važne - nego treba realnu industriju kao razvojnu kralješnicu. Hrvatsku očigledno ti trendovi još uvijek zaobilaze.
Činjenica je da veliki proizvođači trebaju mala i srednja poduzeća jer koriste njihovu inovativnost u stvaranju novih proizvoda. Mala i srednja poduzeća trebaju velika jer preko njih jednostavnije ulaze u kooperaciju i na svjetska tržišta. U Hrvatskoj je ta „spona“ prekinuta. U proteklom desetljeću u Hrvatskoj je produbljen proces deindustrijalizacije, kao i gubitak cjenovne konkurentnosti, pa je Hrvatska od treće najbogatije tranzicijske zemlje postala gotovo najsiromašnija nova članica Europske unije.
Njemački poučak
Prije nešto više od deset godina Njemačka je bila „europski bolesnik“, s ekonomskim rastom među najnižima u EU-u, ukupno nezavidnim položajem i s pet milijuna nezaposlenih. Danas je to opet prva ekonomska sila u Europi. Kako je to postigla? Tako što su ekonomski i politički vođe zaista bili spremni suočiti se s temeljitim, čak i bolnim reformama. I neophodnim odricanjima. Zahvaljujući upravo reformama Njemačka je poboljšala konkurentnost i u nekoliko godina postigla ono što možemo nazvati novim „njemačkim čudom“. Na njemačkom primjeru zorno se pokazalo da se stvarni napredak može postići samo uz dva uvjeta: povećanjem proizvodnje i snažnim rastom izvoza, usklađenog s primjerenim rastom uvoza.
Hrvatsko gospodarstvo slično je njemačkom u vrijeme kad ga se označavalo „bolesnikom EU“. Dugoročnija analiza postignutih rezultata u gospodarskim kretanjima pokazuje statičnost u razvoju, ogroman raskorak u vanjskotrgovinskoj robnoj razmjeni, visoki stupanj deindustrijalizacije, industrijsku proizvodnju koja još nije dostigla razinu predratne, znatno smanjeni broj zaposlenih u realnom sektoru i neprimjeren odnos zaposlenih i umirovljenih osoba. Kalendarski prilagođena industrijska proizvodnja u prosincu 2022. u odnosu na prosinac prethodne godine pala je za 2,4%. Vanjskotrgovinski deficit od siječnja do kraja studenog prošle godine iznosio je 121,97 milijardi kuna, a pokrivenost uvoza izvozom 57,6 posto. Izražen u eurima, hrvatski robni izvoz u prvih jedanaest mjeseci 2022. godine je iznosio 22 milijarde eura, što je na godišnjoj razini rast za 32 posto. Uvoz je porastao za 48,4 posto, na 38,2 milijarde eura. Vanjskotrgovinski deficit izražen u eurima iznosio je 16,2 milijarde eura. Negativni saldo vanjskotrgovinske razmjene se nastavlja i u prvom mjesecu 2023.(iako to službeno još nije potvrđeno), a bilježimo i usporavanje stope rasta BDP-a. Štoviše, ona je najavljena i za dulje razdoblje, što nas opet udaljava od zacrtanih ciljeva da dostignemo razvijenije zemlje EU
Produbljen proces deindustrijalizacije i gubitak cjenovne konkurentnosti
U zemljama koje su provodile aktivnu industrijsku politiku, primjerice Češka i Poljska, taj proces bio je popraćen tehnološkim napretkom industrije te porastom sektorske konkurentnosti i udjela dodane vrijednosti prerađivačke industrije u ukupnom gospodarstvu, zbog čega su ove zemlje primjer uspješne reindustrijalizacije.S druge strane, u zemljama poput Hrvatske, proteklo je desetljeće bilo obilježeno padom industrijske konkurentnosti, porastom udjela nisko tehnološko-intenzivnih aktivnosti unutar prerađivačke industrije te smanjenjem udjela industrije u ukupnoj dodanoj vrijednosti. Drugim riječima, dok su uspješne bivše tranzicijske zemlje svojim politikama reindustrijalizirale gospodarstvo, u Hrvatskoj se proces deindustrijalizacije nastavio i produbio.
To se ilustrira podacima da je Hrvatska 1990. godine imala udio prerađivačke industrije u bruto domaćem proizvodu (BDP) od 24 posto, dok je u 2021 taj udio prepolovljen na svega oko 12 posto. Istovremeno se udio visoko tehnoloških proizvoda u ukupnoj industrijskoj proizvodnji blago smanjio, dok se u svim drugim zemljama regije, uz izuzetak Litve i Latvije, povećao. Slični trendovi prisutni su i po pitanju udjela zaposlenosti u prerađivačkoj industriji i njenog radnog intenziteta. Situacija je tim više nepovoljnija ako se primijeti da su tijekom proteklih 20 godina sve druge nove članice EU-a povećavale udio prerađivačke industrije te provodile strukturnu transformaciju unutar nje, dok je Hrvatska u tom pogledu stagnirala.
U zemljama poput Češke, Slovačke i Poljske dolazi do porasta sofisticiranosti izvoznih proizvoda u visoko tehnološkim i znanjem-intenzivnim djelatnostima te prelazak s cjenovne konkurentnosti na onu temeljenu na kvaliteti. S druge strane, rezultati za Hrvatsku otkrivaju gubitak cjenovne konkurentnosti, uz izostanak unaprjeđenja konkurentnosti temeljene na kvaliteti.
Opadanje udjela prerađivačke industrije
Iz današnje perspektive gotovo nevjerojatno zvuči podatak da je 80-ih godina prošlog stoljeća prerađivačka industrija u Hrvatskoj, sa 700.000 zaposlenih, imala 30, pa i više posto udjela u tadašnjem republičkom BDP-u. Znamo li da je udjel prerađivačke industrije u 2021. u BDP-u bio oko 12,5 posto, kao i da je prerađivačka industrija istodobno imala ispod 210.000 zaposlenih, govorimo o zemlji koja je proživjela jednu od najsnažnijih deindustrijalizacija u svjetskim razmjerima. Zbog navedenog, upravljanje postupcima koji bi trebali vratiti reputaciju industrijskoj proizvodnji prvoklasan su društveni izazov.
To znači da društveno tržišno djelovanje u kojem nema sustava usmjerenog stvaranju novih i dodanih vrijednosti, kao i ono pod djelovanjem determinanti koje osnažuju postupak deindustrijalizacije, umanjuje važnost inovativnosti i inventivnosti u tom kontekstu. Naime u nedovoljnoj se mjeri pojavljuju učinci kreativne destrukcije, odnosno nedostaju nove tržišno-društvene strukture koje su rezultat jačanja proizvodnje. Upravo one bi u ovom trenutku trebale biti nositelj 'pozitivnih promjena' u zemlji. Trenutno u nas kapital nastaje uglavnom rentom. Pri tome su unutar nacionalne privrede dominantne aktivnosti poduzeća uslužnog sektora nižeg intenziteta upotrebe znanja. To sve dodatno osnažuje proces deindustrijalizacije.
Da bismo krenuli u pravcu istinske reindustrijalizacije potrebno je određeno repozicioniranje identificiranih strateških djelatnosti na globalnom lancu vrijednosti prema razvoju aktivnosti koje stvaraju dodanu vrijednost. Repozicioniranje strateških djelatnosti zahtijeva procjenu relevantnosti odabranih industrija u svjetskim razmjerima. Zato su u industrijskoj strategiji nužne usporedne vrijednosti produktivnosti faktora rada i kapitala hrvatskih industrija u odnosu na industrije vanjskotrgovinskih partnera jer se na taj način može doći do usporednih vrijednosti o ukupnoj produktivnosti, kao i do vrijednosti o tehnološkoj produktivnosti. Na taj je način moguće procijeniti međunarodnu relevantnost izabranih djelatnosti.
U kontekstu industrijske proizvodnje to je postojanje logičke poveznice između rada i produktivnosti u cilju stvaranja novih i dodanih vrijednosti. U suprotnom, postoji potencijal širenja negativnih posljedica. Naime u Hrvatskoj je deindustrijalizacija u ovom trenutku uvod u sekularnu (društvenu) stagnaciju. Dugoročno, to je bolest od koje se teško oporavlja.
