Već deset godina monsinjor Berislav Grgić, Hrvat iz Bosne i Hercegovine, biskup je najsjevernije biskupije na svijetu. Vodi, naime, prelaturu koja obuhvaća sjever Norveške. Sjedište joj je u gradu Tromsøu, smještenome 20 stupnjeva južno od Sjevernoga pola. Zašto ga zovu leteći biskup te kako je biti trenutačno jedan od najviših dužnosnika Katoličke crkve u Norveškoj, monsinjor Grgić otkriva u reportaži Dragana Nikolića.
Monsignor Berislav Grgić došao je držati misu u Hammerfest, iz više od 200 kilometara udaljenog Tromsøa. Obećao je prijatelju župniku Nijemcu, koji je morao otputovati na jedan susret u domovini. Misi ne prisustvuju ni dvije tamošnje časne zbog objektivnih razloga, drži se za samo jednog vjernika. "Gospodin koji je bio na svetoj misi putovao je automobilom oko 25 kilometara. On je liječnik iz Poljske, živi u ovom području dvadesetak godina. Lijepo je da se sveta misa ipak mogla slaviti, i njemu je to bilo drago", kaže monsignor Berislav Grgić.
Jug Norveške bio je odredišna adresa useljenika još početkom 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća, nakon toga nove životne prilike za došljake otvorile su se na - norveškom sjeveru. I zbog ribarstva i razvijene industrije morske hrane, i zbog eksploatacije nafte i plina te mineralnih resursa. Doseljavaju se sve više i Norvežani s juga, kao i stranci iz bogatih zapadnih zemalja. U Tromsøu žive pripadnici 180 nacionalnosti, po tome je apsolutni svjetski rekorder u odnosu na ukupan broj stanovnika. "Od 80-tih godina prošloga stoljeća i ovamo je pristiglo jako puno doseljenika. Ima katolika sa svih strana svijeta. Najviše ih je iz Poljske. Zatim s Filipina i iz Južne Amerike, a posljednjih godina najveći broj njih dolazi iz Afrike", dodaje biskup Grgić.
Prelatura kojoj je na čelu hrvatski biskup prostorno je veća od Hrvatske, BiH, Slovenije i Crne Gore zajedno! Vjernici na nedjeljnu misu putuju i do 70 kilometara u jednome smjeru. Zbog velikih udaljenosti i nepovoljne geografije, svećenici su na tamošnjim paralelama doista poput misionara. Sam biskup Grgić najčešće leti zrakoplovom, i do dva sata u jednom smjeru ako zatreba. Godišnje je na putu 80-ak dana, izračunao je da tijekom godine prijeđe i do 60 tisuća kilometara. Sve su njihove župe udaljene. Na jugu je jedna 800 kilometara daleko od Tromsøa, a ona u Hammerfestu udaljena je 500-njak kilometara.
Na norveškom sjeveru raštrkano je tridesetak malih naselja. Njihova veličina i prometna izoliranost nisu zapreka da se svakoga vikenda u svakome od njih služi misa. Jer vjernici su najvažniji. Jedanaestorica svećenika, koji pokrivaju sedam župa, uglavnom na bogoslužja putuju automobilom. "Oni obično subotama idu od 250 do 300 kilometara od svoje župne crkve, u jednome smjeru. A sve kako bi obavili jedno krštenje, prvu pričest ili krizmu. Ili držali svetu misu za jednu ili dvije osobe“, svjedoči biskup Grgić.
Današnji biskup kao svećenik je izbjegao iz Banje Luke '95., zajedno s vjernicima. Norveška je stjecajem okolnosti postala njegov drugi dom. Jezik je naučio dok je obavljao dužnost katoličkog dušobrižnika u biskupiji u Oslu. Zbog toga je poslije i vraćen na daleki skandinavski sjever iz Njemačke, u tzv. njemačkoj kvoti. Za njegova biskupskog mandata (stigao je u Tromsø nakon tri njemačka biskupa) broj katolika u gradu se - utrostručio.
Za biskupa je Grgić zaređen u tamošnjoj protestantskoj katedrali, katolička je bila premala da primi sve vjernike. Obje su katedrale u Tromsøu sagrađene, inače, iste godine, sredinom 19. stoljeća. "U gradu smo dvojica biskupa, moj protestantski kolega i ja kao katolički biskup. Ja sam ipak najsjeverniji jer se moj župni dvor u Tromsøu nalazi oko 300 metara sjevernije nego onaj protestantskog kolege", kaže monsignor Grgić. A on stoluje u jedinoj norveškoj protestantskoj katedrali sagrađenoj od drva. Luteranska vjera bila je u Norveškoj državna religija do 2012. To je ukinuto kako bi useljenici drugih vjera, kojih je sve više, bili ravnopravni. Od prošle godine država više nije poslodavac protestantskim svećenicima.
Mnogo je toga u Tromsøu najsjevernije na svijetu. Pa i tamošnji botanički vrt. Otvoren je za posjetitelje cijele godine, i kada je prekriven snijegom. Nordijsku zimu među biljkama sa svih strana svijeta preživljava i 30-ak afričkih vrsta. Tromsø, treće najveće naselje na svijetu iznad sjeverne polarnice, zahvaljujući Golfskoj struji ima, naime, višu temperaturu nego ostala naselja na istoj geografskoj širini. Povezanost s prirodom ugrađena je u genski kod norveške nacije. Boravak na otvorenome, osobito na prostranome arktičkom sjeveru, usađuje se djeci od malih nogu.
"Norvežani imaju jaku povezanost s prirodom, i ljeti i zimi. Jako puno odlaze na izlete, imaju mnoštvo vikendica. Kažu da su planine i fjordovi, kao i more, najljepša katedrala, najljepša crkva na svijetu. S te strane, u odnosu na nas katolike, nešto su drugačiji. Pomalo su udaljeniji od crkve i od vjere u odnosu na nas katolike", kaže monsinjor Berislav Grgić.
Protestantska Arktička katedrala jedan je od simbola Tromsøa, grada koji nazivaju i vratima Arktika. Zašto je tomu tako jasno je i s 421 metar nadmorske visine, odakle puca pogled na Tromsø i njegov fjord. Brojni turisti i s litica planine Storsteinen uživaju u polarnom danu i polarnoj noći, još jednome od brendova života na sjeveru. Veliki polarni istraživač Roald Amundsen utro je putove prema sjeveru modernim Vikinzima. Onima koji su u potrazi za boljim životom prigrlili novu domovinu i to postali posljednjih desetljeća pomažu i pronositelji riječi Božje, na čelu s hrvatskim biskupom.
Hia/HRT; Dragan Nikolić,
foto - HRT
