Danas je blagdan Svete Stošije, zaštitnice Zadra, a novi Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u subotu, 14. siječnja, Svečanu Večernju u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Tijekom toga slavlja održao je svoju prvu propovijed kao novi zadarski nadbiskup, upravo na dan kad je Apostolska nuncijatura objavila da je mons. Zgrablić, dosadašnji zadarski nadbiskup koadjutor, postao zadarski nadbiskup sa svim pravima i dužnostima dijecezanskog biskupa. Prenosimo je u cijelosti.

Preuzvišeni oče nadbiskupe Želimire, draga braćo svećenici, draga braćo i sestre!

 Ovom liturgijskom molitvom Crkve, prvom Večernjom uoči svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i zadarske katedrale, pohvalama Bogu zaključujemo devetodnevni hod vjernika s područja svih dekanata Nadbiskupije u ovu drevnu katedralu gdje od davnine s ljubavlju častimo i čuvamo relikvije Božje ugodnice sv. Stošije.

Ova nam Večernja ujedno otvara vrata svetkovini sv. Stošije kako bismo molitvom ušli u ovu svečanost te bili dionici one iste vjere, nade i ljubavi od koje i za koju je živjela i položila život sv. Stošija.

Okupljeni kao Božja obitelj oko svoje dične zaštitnice sv. Stošije, Bogu izričemo naše zahvale. Naše pohvale Bogu večeras na poseban način proizlaze iz trostruke zahvalnosti.

Ponajprije, naša najveća zahvala usmjerena je prema dobrome Bogu i njegovom neprekidnom djelovanju u vremenu. Božje djelovanje je uvijek i jedino posvetiteljsko i spasiteljsko po kojem nam sâm Bog dolazi ususret kako bi nam pomogao dobro živjeti i pripremiti nas za vječnu sreću.

Božje djelo nije nešto iz prošlosti: ono je uvijek „sada“, uvijek aktualno, uvijek djelatno. Božje djelo dostiglo je svoj vrhunac u „punini vremena“ kada nam je Bog poslao svoju Utjelovljenu Riječ, svoga ljubljenog Sina. Sin je Božji svojom radosnom viješću, svojim životom, a osobito svojom mukom, smrću, uskrsnućem i izlijevanjem Duha Svetoga, darovao milost po kojoj možemo sve dublje ulaziti u puninu života, u život vječne slave naših svetaca, u sreću vječnosti naše zaštitnice sv. Stošije, dapače, u život radosti Presvetog Trojstva.

Ova velika milost koja nam je darovana podjeljuje se ljudskom rodu svih vremena. I mi primamo u naše vrijeme udio u ovoj milosti, osobito u djelovanju liturgijske molitve Crkve. I naše vrijeme je primatelj milosti.

Ovo Božje djelovanje je istinsko i stvarno u kojem sudjelujemo u svojem posvećenju i posvećenju svijeta u suradnji s Crkvom koju je Krist osnovao. Suradnja Krista s Crkvom najviše se ostvaruje u liturgijskom djelovanju.

Liturgija je ponajprije sveta euharistijska žrtva, sveta misa, svi sakramenti ali i drugi liturgijski čini kao što je ova Večernja, u kojima se nastavlja Božje darovanje u Kristu kako bi svojim životom obdario cijelo čovječanstvo.

Moleći Časoslov naroda Božjega, Crkva se sjedinjuje sa svojim Tijelom  – Kristom Gospodinom, Boga hvali i zaziva njegov blagoslov i pomoć. Reći će Drugi vatikanski sabor u Dogmatskoj konstituciji  „Lumen Gentium“  kako je liturgija „vrhunac kojim teži cijelo djelovanje Crkve, a istovremeno i izvor iz kojeg izvire sva njezina snaga“ (virtus) (SC 10). Dakle, pozvani smo večeras Bogu iskreno zahvaliti što nas vodi na vrhunce i izvore svoje dobrote i ljubavi, svojeg vječnog života.