On je bosanski franjevac, koji djeluje u Africi, a zbog njegove požrtvovnosti u misijama nazivaju ga Srcem Afrike. Evo što je rekao u intervjuu za naš portal, koji je vodio Nikola Šimić Tonin.
Za Vas fra Ivica vole reći da ste Srce Afrike. Rođeni u Kiseljaku u Bosni. Od moje rodne Busovače što se narodski kaže: „Kamenom dobaciti.“ Završili ste srednju trgovačku školu i nakon tri godine studiranja ekonomije otišli u svećenike. U Sarajevu završili teologiju, franjevački red. Zatim otišli raditi u Tuzlu, a nakon toga ste jednu godinu proveli u Londonu gdje ste učili i usavršavali engleski jezik, te samo nakon nekog vremena otišli u Ugandu. Da bi se otišlo u misiju, kako je znano, postoje posebne procedure za svećenike gdje se mora pisati molba Vašoj Upravi, a onda oni sve šalju u Rim. Ovo je provincija Svetog Franje u Istočnoj Africi, Mauricijusu i Madagaskaru, prošli ste i pošli u misiju.
Što Vam prvo padne napamet kad se sad iz ove perspektive sjetite tih dana odluke?
- Još prije polaska u srednju školu osjetio sam želju za odlazak u sjemenište, ali sam nekako uvijek mislio da je ta želja trenutna i da će me uskoro proći. Sada, toliko godina nakon sa smiješkom se prisjećam dana objave moje odluke za odlazak u fratre. Zadivljujuće je bilo kako su me roditelji odmah podržali, i nije bilo bitno što ću napustiti fakultet. Jedino je bilo bitno, kako je moj otac govorio, da slijedim svoje srce. Bili su emotivni, sjetni, ali i izuzetno ponosni na moju odluku da slijedim Božji poziv. Nisu bili sigurni hoću li ustrajati u pozivu fratra, ali su u jedno bili sigurni: ako ne probaš nikada nećeš znati bi li uspio. Sada vidim da je to bila jedna važna odluka u mom životu i ponekada se pitam bi li sada imao toliko hrabrosti i spremnosti na tako veliku promjenu i odluku.
Zašto misija, misionarstvo, zašto Afrika?
- Odluka o odlasku u misije nekako se sama nametnula. Oduvijek sam volio humanitarne poslove, pa sam se već pred kraj svog svećeničkog obrazovanja, prije ređenja, obratio upravi franjevačke provincije Bosne Srebrene i u pismu izrazio želju za odlazak u misiju. Tako je sve počelo. Dobio sam potvrdan odgovor, ali sam prvo morao odraditi godinu dana u provinciji, u Tuzli gdje sam prvo bio đakon, a nakon toga mladomisnik. Afrika je zapravo bila druga opcija, moja prvotna želja je bila Indija, ali tamo nisu primali misionare. Sada mi je drago, jer sam se toliko saživio sa Afrikom i postao jedan njen – jedan crni. Misiju sam počeo odlaskom u Ugandu u čemu mi je pomogao fra Tomo Anđić. Kada je čuo da želim ići u misiju, posjetio me u Tuzli i predložio da dođem kod njega u Ugandu. Sljedećih godinu dana proveo sam u Londonu na učenju i usavršavanju engleskog jezika, a nakon toga došao je red na moj dugo očekivani odlazak.
Uz dva franjevačka subrata u misiji svesrdno pomažu volonteri i posjetitelji iz raznih dijelova svijeta, a najviše iz Hrvatske i BiH.
- Tako je. Do sada smo primili preko 200 volontera i posjetitelja iz različitih dijelova svijeta, ali ipak ih je najviše mojih Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Svaki volonter prije dolaska ovdje treba imati viziju kako pomoći i osmisliti plan i program svog boravka ovdje. Najbitnije je da osmisli kako najbrže i najjednostavnije pomoći djeci u školi. I kada dođu, svaki od njih pomaže ovisno o njegovoj spremnosti i koliko je u njegovoj moći. Meni je najvažnije kada upoznam čovjeka da vidim njegovu želju, volju, trud i rad. Ako je netko takav, sve se lako možemo dogovoriti i brzo izorganizirati.
Što nam možete reći „na prvu“ o životu u Ruandi, školovanju, pomaganju i pružanju nesebične ljubavi i brige prema djeci Ruande?
- Život u Ruandi je skroman, vrlo siromašan, ali sretan. U cijeloj Africi, a posebno u Ruandi ljudi ne gledaju bližnjega kroz novac, nego kroz veličinu ljudskog srca. Ne sude nikome, nego pokušavaju i spremni su pomoći bilo kome tko pomoć zatreba. Ono što je najbitnije, oni ne kontroliraju život, nego ga žive. Smatram da je to glavni razlog zbog čega su sretni, iako nemaju ni osnovne životne uvjete kao što su voda, hrana, struja kao ni higijenske potrepštine. Školovanje, nažalost, nije na nekom zavidnom nivou, ali mi se zaista trudimo kako bi i osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje podigli na neku veću razinu. I za sada nam zaista dobro ide. Biramo školovane i obučene učitelje, a neke od njih šaljemo na dodatne edukacije vezane za njihovu struku. Radim onoliko koliko je u mojoj moći. Svaki novi dan je prilika za pružiti pomoć i uliti nadu u srca ove djece. Jer kad nada u čovjeku umre, to je njegova smrt. Sve dok postoji nada, postoji i mogućnost za promjenu cjelokupne Afrike, a ključna stvar za promjenu jeste obrazovanje.
Fra Ivica Periću živite u Africi već 31 godinu od čega 19 u mjestu Kivumu u Ruandi u Centru „Otac Vjeko“ koji je ubijen u Ruandi i po kome je centar nakon toga dobio ime. Recite nam nešto o Ocu Vjeki. Je li to ubojstvo rasvijetljeno do kraja?
Tako je, 13 godina sam proveo u Ugandi, a nakon fra Vjekine smrti premješten sam ovdje u Kivumu, u Ruandu, 2003. godine. Ideja o otvaranju škole je zapravo bila Vjekina, ali ga je, nažalost, njegova prerana smrt spriječila. Zato je po uzoru na njega, otvorena škola godinu nakon njegova ubojstva i po njemu je nazvana. Vjeku sam poznavao prije nego sam stigao u Afriku. Upoznali smo se još na studiju. Bili smo veliki prijatelji, znao sam ga zvati moj franjevački brat i često sam ga, dok sam još bio u Ugandi, znao posjetiti ovdje u Kivumuu. Uvijek je bio čovjek koji je sebe stavljao na zadnje mjesto, a potrebite ispred sebe. Takav je ostao i kad je počeo strašni genocid u Ruandi. Dok su svi bježali glavom bez obzira, on je bio jedini bijelac koji je ostao u državi. Nije ni pomislio otići, rekao je da ostaje jer ga njegov narod treba ovdje. Spasio je na desetke tisuća civila od sigurne smrti. Sklanjao i skrivao ljude od oštrih, hladnih mačeta. Gradio je kuće za siročad, udovice, siromašne i one preživjele u genocidu. Brinuo se o svima bez ikakve diskriminacije, bez obzira na rasu, vjeroispovijest i religiju. U Kivumuu je sa žiteljima izgradio crkvu, ambulantu, katekumenat, prve terase u Ruandi i samostan za časne sestre. Kada je rat okončan, radio je puno na popravku i ustoličenju biskupije jer je biskup ubijen u ratu. Izgradio je 14.000 kuća za udovice. Bio je zaista jedan veliki čovjek, čast mi je što sam ga poznavao. Njegova smrt je bila tragična i nikada nije rasvijetljena do kraja, a mi možemo i hoćemo čuvati sjećanje na njega, te ga se uvijek s ponosnom sjećati i pričati o njemu.
Govoreći o volonterima i volontiranju istakli ste: Nažalost nekada ljudi ovdje dolaze s predrasudama i ovdje doživljavaju ljude kao totalno nepismene, u najmanju ruku kao majmune.
Istina je, neki volonteri ponašaju se kao da sve najbolje znaju, čak bolje i od nas koji smo ovdje već dugi niz godina. Smatraju da je njihov zadatak da promijene ljude koji žive ovdje, a ne shvaćaju da oni nisu tu da mijenjaju ljude, nego da im olakšaju. To su ljudi koji na prvo mjesto, umjesto ljudi u potrebi, stavljaju sebe. Ja uvijek kažem ako ne planiraš dati sto posto sebe kako bi barem malo promijenio život ljudi i djece na bolje, nemoj ni dolaziti. Srećom ovakvi su zaista u manjini. Zahvaljujući većini radišnih i raspoloženih pomoći volontera ostvario sam velika prijateljstva i upoznao ljude koji i dalje rade za centar i iz svojih država. Uglavnom dolaze volonterke, čak 80 posto volontera nam je ženskog roda, ali i to je lako za objasniti. Žene gledaju srcem i slome se na prizore odavde. Muškarci su ipak drugačiji, oni razmišljaju koliko i što mogu uraditi i kako spasiti sve. Tako je par mojih kolega koji su bili tu rekli da ne bi mogli živjeti ovdje. Na pitanje zašto odgovaraju da ne mogu gledati sirotinju. Istina, u većini trenutaka ne mogu ni ja, ali zlatno je pravilo da ako ne možeš pomoći svima, možeš nekome, pa još nekome i to je veliki pomak. Ako bi svi razmišljali tako da ne mogu svima pomoći, nikad i nitko ne bi činio dobra djela. Dok muški razmišljaju, žene su već došle. Imao sam neka neugodna iskustva s dolaskom „volontera“ koji nisu željeli raditi nego su dolazili avanturistički. Onda smo osmislili dvije vrste dolaska: kao posjetitelj i kao volonter. Posjetitelj je osoba koja dobiva mogućnost doživjeti život u jednom afričkom selu bez obveze za rad i doprinos zajednici, ali mora biti svjestan da dolazi u samostan, te da se pravila i kućni red kao takav moraju poštovati, te plaća smještaj i tri obroka dnevno. Volonter je nešto sasvim drugačije. Ako si se prijavio da dolaziš kao volonter, podrazumijeva se da si osmislio plan i program kako ti kao jedinka možeš pridonijeti školi i razvoju, ali isto tako da se na tebe može računati kada je bilo kakav posao u pitanju. Ukratko, svojim dolaskom stavljaš se na raspolaganje zajednici.
Što narod Ruande koga srećete u svojoj Misiji znaju o Hrvatskoj?
Ne znaju mnogo, ali svi znaju za našu nogometnu reprezentaciju. Modrić, Rakitić, Mandžukić, Perišić samo su jedni od onih koje poznaju i za koga srčano navijaju kada Hrvatska igra na svjetskim i međunarodnim prvenstvima.
Pokrenuli ste vrtić, osnovnu i dvije srednje škole. Jedna je strukovna škola, a druga srednja tehnička. Imate 11 tisuća knjiga u knjižnici, kompjutere, šivaće mašine za buduće krojače i sva ostala pomagala i alate pri izučavanja nekog zanata. Imate i domove za cure i momke koji dolaze iz udaljenih dijelova. Što vam je trenutno prijeko potrebno?
Trenutačno imamo vrtić, osnovnu i dvije srednje škole – tehničku i zanatsku. U izgradnji nam je i velika sportska dvorana, na koju sam iznimno ponosan, jer smo taj projekt počeli u pandemijskoj 2020. godini. Dobri hrvatski puk, čak ni u tim teškim vremenima za cijeli svijet, nije zaboravio na afričku djecu. Također, tu je i dom za učenike koji ne žive u blizini i oni imaju omogućena tri obroka u danu. U našim srednjim školama se može završiti za čak šest zanimanja: tesari, zavarivači, električari, vodoinstalateri, krojači, informatičari i zidari. Centar Otac Vjeko sada broji preko 800 učenika. Krenuli smo polako, sa svega 20. - ak učenika, ali trebalo je vremena da se i djecu i roditelje uvjeri da je obrazovanje zaista bitno i da je to nešto što će im donijeti ljepšu, bolju i sretniju budućnost. Drago mi je da su prepoznali našu kvalitetu, zalaganje i trud. Sada školu ne smatraju kao gubljenje vremena, nego ulaganje u budućnost. To me iznimno raduje jer sam uložio veliki trud i napor da shvate da obrazovanjem i edukacijom mogu krenuti naprijed, jer Afrika zaista ima priliku. Trebamo to prepoznati i pomoći im da sigurnim koracima kreću u svjetliju budućnost.
„Ovdje je zakonska obveza, kažete, osnovnoškolsko obrazovanje, ali se to baš ne prati sasvim sustavno. U našem centru ljudi, školarci imaju jedan topli obrok dnevno. Ovdje ima oko 800 djece, neka od njih dolaze ovdje, a neke šaljemo u drugu školu.“ Kako Vlada Ruande gleda na vašu Misiju? Pomaže li i kako? Kako mogu pomoći pojedinci i pravne osobe u RH?
S obzirom na to da je Centar Otac Vjeko privatna škola, otvorena od strane franjevačkog reda, ne primamo pomoć Vlade i države Ruande. Vlada i država održavaju državne škole, financiraju i pomažu. Što se tiče privatnih škola, ravnatelj i vodstvo brinu o školi, ali početkom nove školske godine dolazi vladina inspekcija i provjerava uvjete u školi, te daju odobrenje za rad škole za jednu školsku godinu. Tako je naša srednja škola nazvana uzorom srednjih škola u cijeloj Ruandi gledajući opremljenost kako učionica, tako i radionica gdje se provodi praktični dio nastave, kao i način izvođenja, materijale i programe cjelokupne nastave.
Pomoći je jednostavno, zapravo sve što je napravljeno u našem selu Kivumu i Centru Otac Vjeko jeste zahvaljujući donacijama hrvatskog naroda. Sve donacije primamo preko humanitarne udruge Srce za Afriku koja prati rad Centra. Tako već dugi niz godina uspješno vodimo projekt Prijatelji Centra Otac Vjeko, gdje svatko s uplatom najmanje 100 eura godišnje financira školovanje djece u centru. Svaka donacija ide u zajedničku blagajnu, te na početku svake školske godine znamo koliko imamo sredstava na raspolaganju da djeci omogućimo školovanje, svakodnevni ručak, pribor za praktičnu nastavu i uniforme. I na temelju te blagajne upisujemo novu djecu u školu. Na društvenim mrežama udruge, kao i na našoj web stranici https://www.vjeko-rwanda.info/ možete vidjeti sve najnovije informacije što je do sada napravljeno, kao i projekti koji su još uvijek u izgradnji.
Je li sigurnost podignuta na višu razinu. Postoji li rizik po osobni život još uvijek?
Sigurnost je podignuta na jako zavidnu razinu, štoviše Ruanda je danas najsigurnija zemlja Afrike. Ljudi su nastavili život i više nije prisutan strah koji je bio tu nakon genocida. Zemlja je sigurna i ljudi se osjećaju sigurno, a to je na kraju i najvažnije.
Što Vam najviše nedostaje u Hrvatskoj, u rodnom kraju. Kad ste zadnji put bili tamo?
Zadnji put bio sam ovo ljeto u Bosni, u Ruandu sam se vratio prije dva mjeseca. Uvijek planiram da otprilike svako treću godinu odem u rodni kraj i posjetim obitelj i prijatelje kao i braću franjevce. Nekada ima iznimki pa odem rjeđe ili češće, ovisno o potrebi. Moram priznati da ja još živim u vremenu kada sam otišao za Afriku. Kada sam pošao moja država je još uvijek živjela, a sada kada dođem u domovinu nije to više isto. Ljudi se natječu tko će imati bolji auto ili veću kuću, a ulice prazne. Slabo viđam one iskrene radosti i osmijeha. Vrijeme je učinilo svoje i sve se promijenilo, a ponajviše način života, način druženja, brzina i užurbanost. Naravno da mi ponekad nedostaje moj rodni kraj, braća, sestre i nećaci ali uzmite u obzir da sam ja u Africi već 31 godinu i da je ovo sada moj dom, a u mojoj Bosni sam samo ne tako rijetki gost.
Pratite li situaciju u BiH i imate li neku poruku za kraj?
Nemam baš mnogo vremena za pratiti situaciju u BiH. Veliki dio vremena provodim u školi i s djecom, a kada nisam s njima obavljam druge, popratne poslove vezane za školu, obilazak projekata u izgradnji, te pastoralni posao u župi. Najčešće mi najnovije informacije iz BiH prenesu prijatelji i obitelj kada se čujemo telefonom.
Vjera je ona koja nas nosi kroz život, koja nam daje snagu s ljubavlju i nadom. Bez nade smo mrtvi, bez ljubavi smo prazni, a bez vjere nemamo cilja i nema nas što nositi u životu. S vjerom imamo radosti i ljubavi za druge. Ali ista ta vjera bez djela je mrtva. Svaki dan kada se probudiš živ i zdrav prilika je da zahvališ Bogu na novom darovanom danu, blagoslovu koji smo doživjeli i prilika za učiniti nešto dobro i plemenito.
Prepoznajmo ljude u potrebi, ne okrećimo im leđa. Ne okrećimo glavu. Oni nas trebaju, a mi im svaki dan dajemo do znanja da im ne okrećemo nego čuvamo leđa. Da život gledamo njihovim očima i da smo, kada god nas zatrebali, tu za njih. Jer oni to zaslužuju - baš svako dijete zaslužuje obrazovanje, kao i sretnije i bezbrižnije djetinjstvo. Kada pomognemo drugome tim činom hranimo i sebe, punimo se energijom, vjerom i nadom jer sreća drugoga i moja je radost koja me nosi u životu.
