Uloga Hrvatske u uspostavi mira nije bila slučajna — bila je ključna i nezamjenjiva. Naše vodstvo, vojne operacije i diplomatsko zalaganje pomogli su da se rat privede kraju te otvorili put obnovi i pomirenju. Daytonski sporazum nije riješio sve izazove u regiji, ali otvorio je vrata boljoj i mirnijoj budućnosti — koju i danas moramo nastaviti štititi i graditi. Hrvatska ostaje u potpunosti posvećena očuvanju daytonskog okvira. Dok obilježavamo 30 godina od Daytona, obnovimo svoju predanost idealima koji su nas ovdje okupili. Hrvatska dobro zna što znači boriti se za slobodu i mir. Znamo da se jednom postignut mir mora štititi — odlučnošću, dijalogom i partnerstvom. Neka nas ova Skupština podsjeti da smo zajedno jači. I da upravo zajedno moramo nastaviti braniti vrijednosti koje nas određuju, poručio je u Daytonu premijer Plenković.
Predsjednik Vlade Andrej Plenković govorio je danas na proljetnom zajedanju Parlamentarne skupštine NATO-a, u Daytonu, u Sjedinjenim Američkim Državama, u povodu obilježavanja 30. obljetnice Daytonskog sporazuma.
Govor predsjednika Vlade u toj prigodi, nakon uvodnih pozdrava, donosimo u cijelosti.
„Dopustite mi da izrazim svoju najdublju sućut povodom smrti kongresmena Geralda Connollyja, bivšeg predsjednika Parlamentarne skupštine NATO-a. Njegovo vodstvo u jačanju transatlantskih veza neće biti zaboravljeno. Ovaj skup u Daytonu dio je te trajne ostavštine.
Rana potpora Hrvatske Bosni i Hercegovini
Velika mi je čast biti danas ovdje u Daytonu — gradu koji je postao simbol mira kada je Daytonski sporazum okončao dotad najrazorniji rat u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
Nažalost, tu tragičnu prekretnicu danas je nadmašila ruska sveobuhvatna invazija na Ukrajinu, koju najoštrije osuđujem.
Govorim vam kao predsjednik Vlade Republike Hrvatske — zemlje koja je 1990-ih godina odlučno stala protiv agresije, obranila svoj suverenitet i odigrala ključnu ulogu u oblikovanju temelja mira diljem naše regije.
U tim presudnim godinama, pod vodstvom našeg prvog predsjednika, pokojnog Franje Tuđmana, Hrvatska se ne samo branila i konačno oslobodila vlastiti okupirani teritorij, već je odlučno pridonijela i širim naporima za izgradnju mira izvan svojih granica.
Na samom početku puta Bosne i Hercegovine prema neovisnosti, Hrvatska joj je stajala čvrsto uz bok.
Prije svega, važno je podsjetiti da neovisnost Bosne i Hercegovine ne bi bila moguća bez iskrene i odlučne potpore hrvatskog naroda u BiH — jednog od triju konstitutivnih naroda, koji u toj zemlji živi stoljećima.
Na referendumu o neovisnosti 1992., Hrvati su se, zajedno s Bošnjacima, velikom većinom izjasnili za suverenitet države, pomažući time da se ostvari potrebna većina, unatoč srpskom bojkotu.
Samo mjesec dana kasnije, dok su srpske snage — uz potporu Jugoslavenske narodne armije — pokrenule sveobuhvatni napad na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatska je bila među prvim državama koje su priznale njezinu neovisnost, 7. travnja 1992., zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Bila je i prva država koja je otvorila veleposlanstvo u Sarajevu, čak i dok je grad bio pod opsadom — unatoč činjenici da su dijelovi hrvatskog teritorija i dalje bili okupirani.
Tijekom cijelog rata, Hrvatska je ostala čvrst saveznik Bosne i Hercegovine.
Pružili smo utočište za gotovo 700.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, uključujući Hrvate i Bošnjake, uz istodobnu skrb za do pola milijuna vlastitih prognanika.
Ključno je i to što je sva vojna i humanitarna potpora za obranu Bosne i Hercegovine — uključujući opskrbu Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) — bila dopremljena isključivo preko hrvatskog teritorija.
Bez Hrvatske, Bosna i Hercegovina teško bi održala svoju obranu od agresije kojoj je bila izložena više od tri godine.
Premošćivanje podjela: obnova savezništva Bošnjaka i Hrvata
Godine 1993. nažalost je izbio unutarnji sukob između Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini — bivših saveznika koji su se našli u tragičnom slijedu događaja.
Iako su Srbi činili manje od trećine stanovništva, srpske su snage zauzele tri četvrtine teritorija Bosne i Hercegovine, tjerajući Hrvate i Bošnjake u sve manji i neodrživ prostor.
Istodobno, manjkavi međunarodni mirovni planovi dodatno su učvršćivali etničke podjele, sugerirajući da će svaki narod na kraju zadržati teritorij koji kontrolira, čime su se dodatno poticali nepovjerenje i sukobi između Hrvata i Bošnjaka.
Unatoč tome, Hrvatska je neumorno radila na obnovi njihova savezništva.
Nastavili smo liječiti ranjene bošnjačke vojnike u hrvatskim bolnicama i slati humanitarnu pomoć i oružje objema stranama — i hrvatskim i bošnjačkim.
Hrvatska je također usko diplomatski surađivala s Washingtonom i Ankarom kako bi pomogla u okončanju ovog sekundarnog i tragičnog sukoba među žrtvama iste agresije.
Vrhunac tih napora bilo je potpisivanje Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994., kojim su prekinute neprijateljstva između Hrvata i Bošnjaka te je postavljen temelj za jedinstven vojni i politički front u obrani Bosne i Hercegovine.
Zajedničke vojne operacije i put do Daytona
Samo nešto više od godinu dana kasnije, u srpnju 1995. — nekoliko dana nakon genocida u Srebrenici — predsjednik Tuđman i tadašnji predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su Splitsku deklaraciju.
Time je formalizirano vojno partnerstvo koje je omogućilo Hrvatskoj vojsci da pomogne i Armiji Bosne i Hercegovine i Hrvatskom vijeću obrane (HVO) u zajedničkim operacijama kojima su oslobođena velika područja pod srpskom okupacijom.
Tijekom operacije Oluja u kolovozu 1995., dok je oslobađala petinu vlastitog teritorija pod okupacijom, Hrvatska je također razbila i okončala višegodišnju opsadu enklave Bihać na sjeverozapadu Bosne.
Tamo je 140.000 Bošnjaka bilo okruženo srpskim snagama više od tri godine.
Time su spašeni nebrojeni životi, uklonjena je velika strateška prijetnja i dodatno je promijenjen odnos snaga na terenu — ubrzavajući put prema miru.
Ti zajednički uspjesi na bojišnici pokazali su se odlučujućima.
Potaknuli su predsjednika Srbije Miloševića da prihvati pregovore s predsjednicima Tuđmanom i Izetbegovićem.
Ti su pregovori rezultirali Daytonskim mirovnim sporazumom, potpisanim u prosincu 1995.
Strateški ustupci za mir
Jednako važna — a često zanemarena — bila je odgovorna politička odluka Hrvatske, donesena u koordinaciji sa Sjedinjenim Državama, da se povuče s više od 2.500 četvornih kilometara tek oslobođenog teritorija u zapadnoj Bosni.
Taj je ustupak omogućio postizanje dogovora o teritorijalnoj ravnoteži između Federacije BiH i Republike Srpske, u skladu s omjerom 51:49 koji je nametnula međunarodna zajednica.
Zauzvrat je srpska strana pristala ukinuti opsadu Sarajeva i uspostaviti koridor koji će povezivati opkoljenu bošnjačku enklavu Goražde s ostatkom Federacije.
Taj pomak nije postignut vojnim intervencijama ni međunarodnim posredovanjem samim po sebi.
Omogućila ga je strateška suzdržanost Hrvatske i njezina predanost miru.
Ta se odluka pokazala presudnom.
Uklonila je posljednje prepreke miru i izravno pridonijela uspješnom zaključivanju Daytonskog mirovnog sporazuma.
Očuvanje daytonskog okvira
Uloga Hrvatske u uspostavi mira nije bila slučajna — bila je ključna i nezamjenjiva.
Naše vodstvo, vojne operacije i diplomatsko zalaganje pomogli su da se rat privede kraju te otvorili put obnovi i pomirenju.
Daytonski sporazum nije riješio sve izazove u regiji, ali otvorio je vrata boljoj i mirnijoj budućnosti — koju i danas moramo nastaviti štititi i graditi.
Hrvatska ostaje u potpunosti posvećena očuvanju daytonskog okvira.
Kao potpisnica i jamac Sporazuma, Hrvatska je kontinuirano ulagala politički, gospodarski i diplomatski kapital u stabilnost i napredak Bosne i Hercegovine.
Posebno mi je zadovoljstvo istaknuti prisutnost dr. Mate Granića, jednog od glavnih arhitekata i svjedoka tog povijesnog mirovnog procesa — bivšeg ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske, supotpisnika Washingtonskog sporazuma i glavnog hrvatskog pregovarača u Daytonu.
Danas je dr. Granić moj savjetnik i ovdje je s nama.
Također, prisjećamo se neumornih napora pokojnog veleposlanika Richarda Holbrookea, čija su vizija i diplomacija bili ključni za uspjeh Daytona.
Njegovi vlastiti zapisi jasno pokazuju da se integritet Sporazuma temelji na punoj ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda — a ne na dominaciji većine.
Želim biti jasan: Hrvati su jedan od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine.
Njihov status zajamčen je Ustavom zemlje, koji je sam po sebi aneks Daytonskog sporazuma.
Taj status poštivao se i štitio za života predsjednika Izetbegovića.
Kao supotpisnik Sporazuma, on je poštovao njegov duh i razumio važnost jednakopravnosti svih naroda u zemlji.
Nažalost, to se načelo danas narušava praksom ponavljanog nametanja nelegitimnog hrvatskog člana Predsjedništva BiH — prakse koju je uveo SDP BiH, a koja se već četiri izborna ciklusa temelji na tome da Hrvate preglasavaju Bošnjaci, čime im se uskraćuje pravo da izaberu svog legitimnog predstavnika.
Zbog toga Hrvatska i dalje zagovara iskren politički dijalog, reformu izbornog sustava i funkcionalnost institucija kako bi se poštovala prava sva tri konstitutivna naroda — Hrvata, Bošnjaka, Srba — i ostalih.
Predanost regiji i Savezu
Kao ponosna članica Europske unije i pouzdan saveznik unutar NATO-a, Hrvatska ostaje jednako predana stabilnosti i europskoj perspektivi cijelog Zapadnog Balkana.
Vjerujemo u pristupanje Europskoj uniji i NATO-u koji se temelji na zaslugama i provedenim reformama svih kandidata u našem susjedstvu.
To će ih učiniti otpornijima, prosperitetnijima i bolje integriranima — a istodobno će ojačati cijelu Europu.
Uloga NATO-a u jugoistočnoj Europi ostaje jednako važna danas kao i 1990-ih.
NATO je stup mira, jamac sigurnosti i okvir za suradnju i izgradnju povjerenja.
Ova Parlamentarna skupština već više od 70 godina temelj je demokratskog legitimiteta NATO-a.
Ona je forum u kojem se čuju svi glasovi i u kojem se izgrađuje transatlantsko jedinstvo.
Danas se naši vrijednosni temelji suočavaju s izazovima bez presedana.
Ruski rat protiv Ukrajine uzdrmao je same temelje sigurnosne arhitekture Europe.
Pojava hibridnih prijetnji, dezinformacija, gospodarske prisile i obnovljenih geopolitičkih suparništava zahtijevaju jedinstvo, stratešku jasnoću i političku volju.
U tom kontekstu, pozdravljamo trajno vodstvo Sjedinjenih Američkih Država u osiguravanju mira i sigurnosti diljem Europe.
No isto tako znamo da europski saveznici moraju dati veći doprinos.
Od 2016., moje su vlade utrostručile hrvatski obrambeni proračun.
Danas premašujemo NATO-ov cilj od 2 % BDP-a, pri čemu 30 do 40 % toga iznosa ulažemo u modernizaciju Oružanih snaga.
Predstojeći NATO summit donijet će povijesne odluke koje će dodatno učvrstiti našu transatlantsku povezanost.
Uskoro se može očekivati dogovor o povećanom izdvajanu za obranu — na 3,5 % BDP-a, uz dodatnih 1,5 % za obrambene povezane troškove.
Time će saveznici ojačati transatlantsku obrambenu industriju, povećati obrambene sposobnosti i unaprijediti odvraćanje.
Sve to ključno je za našu pojedinačnu i zajedničku sigurnost s obje strane Atlantika — a summit u Haagu osigurat će da NATO ostane naš temelj.
Zaključak: Zajedno smo jači
Dok obilježavamo 30 godina od Daytona, obnovimo svoju predanost idealima koji su nas ovdje okupili.
Hrvatska dobro zna što znači izvojevati slobodu i mir.
Znamo da se jednom postignut mir mora štititi — odlučnošću, dijalogom i partnerstvom.
Neka nas ova Skupština podsjeti da smo zajedno jači.
I da upravo zajedno moramo nastaviti braniti vrijednosti koje nas određuju.“
PVRH