Otvoreno pismo Branke Šeparović svjetskim državnicima (Na Titaniku 2025.)

Primio sam Otvoreno pismo Branke Šeparović svjetskim državnicima (Na Titaniku 2025.) koje u cijelosti šaljem u Mrežu.

 Primaju: (abecednim redom) 

Velepoštovani gospodin Vladimir Putin, predsjednik Ruske Federacije (istočni vojni savez) 

Velepoštovani gospodin Donald Trump, predsjednik SAD-a (zapadni vojni savez) 

Povod: Ratne trublje III. Svjetskog rata i javno obećanje dvojice ljudi velike političke moći i snažne kršćanske vjere da će dogovorom spriječiti nastavak sadašnjih aktualnih ratnih sukoba koji prijete eskalacijom.

Radi se o složenoj i napetoj međunarodnoj sceni nakon što je prekršen „Dogovor o okončanju hladnoga rata“ s dvije potpisane obveze:

1. Nema promjena granica vojnih saveza
2. Zaustavlja se daljnja trka u nuklearnom naoružanju

Za maleno ljudsko biće na velikom Planetu

Za maleni planet u velikom Svemiru

Nije lako snalaziti se – negdje, nekada…

Zato smo mi, ljudi, Božja djeca, odlučili uspraviti se na dvije noge i pustiti mozak da raste, pa smo potom smislili načine kretanja u tami beskrajnog prostora, slušanja u tišini vječnog vremena.

U poklonjenom životu naše tijelo s dušom prevaljuje svoj put.

Strah od smrti daje vrijednost ŽIVOTU.

Strah od bučnosti, trenutku sadašnjosti daje dragocjeni dar – VJERU.

Mi, ljudi Početka: u nama utjelovljena Riječ. Neiscrpan je to izvor bezbrojnih riječi, ali samo dvije među njima su: apsolut – savršene same po sebi, ne mogu se, i ne trebaju tumačiti drugim riječima:

ŽIVOT JE ŽIVOT!

VJERA JE VJERA!

I tako se mi, bića spoznaje i kulture služimo slovima i brojevima. Ne zna se koji su bili prvi, ili možda istovremeni. Neizmjerna je moć riječi, neizmjerljiva je čudesnost broja. Riječ tumači, ali broj je korijen svega i kao takav zagonetniji. Brojevi su posrednici između osjetilnog svijeta i svijeta ideja.

Broj 3, tri! Važan je u judaizmu, Egiptu i Babilonu, indijskoj mitologiji, grčko-rimskoj tradiciji, slavenskoj predaji…

Početak, sredina, kraj.

Uvjeti života: zrak, voda, zemlja.

Presudan u kršćanstvu: Sveto Trojstvo kršćanske vjere, Otac, Sin i Duh Sveti! Jedan Bog u trojici. Tri modaliteta istog bića. Jedno biće, tri imena…

Poimanje trijednog Božanstva izražava intelektualni, duhovni i božanski red u kozmosu i čovjeku.

Dogovori dostojni čovjeka mogu dati pozitivne rezultate ako se vode kao što se ruke sklapaju u molitvu, a ne sa startne pozicije suprotstavljanja za pregovaračkim stolom. Najavljeno je: sjediti će dva kršćana, a nad stolom će biti Bog - Trojica. Trenutak je stigao, zaustaviti ratove.

Zadatak je velik od zemlje do neba: Vjerom udahnuti život. Životom spašavati vjeru.

Početak je 9. stoljeća: Na Božić 800. godine u Rimu, Papa kruni Karla Velikog za Cara Svetog Rimskog carstva Zapada.

Od tada dva kršćanska cara u jednom kršćanskom svijetu, na čelu dvije nepomirljive političke velesile: Franačkog carstva i Bizanta.

Nakon carstava pucaju crkvene veze između Istoka i Zapada, začinju se latinski katolicizam i grčko pravoslavlje. U oba kršćanska dijela nadmetat će se crkvi dvije političke moći. Antička tradicija pripala je Zapadnom Rimskom carstvu, a briga o Grčkoj pripala je istočnom Rimskom carstvu.

Od 800. godine do 2025. godine, gotovo 13 stoljeća od rođenja Krista: religioznost kršćanskog svijeta, čija je božanska duhovna sila u vjeri Uskrsnuća (Spasenja) prepolovljena čeka i traži CJELINU.

Do danas je kršćanstvo raskoljeno na dvije polovice i došlo je vrijeme da ga dva političara spoje u cjelinu snagom svoje kršćanske vjere i obvezom svoje političke moći.

U zahvalnost za veliku nadu šaljem vam jednu duhovnu dragocjenost…

Procjena i odluka predsjednika Trumpa da privremeno poruči nelojalnim partnerima i nerješenim računima: „Ameriku od Europe dijeli Atlantski ocean“ je čista politika, od koje novinar „bježi kao vrag od tamjana“.

Tamjan je miris koji su prije 2025 godina Sveta Tri kralja poklonili Isusu u kolijevci. Tamjan kao ostale mirodije i začini plovili su oceanima od davnina s kontinenta na kontinent, i Atlantskim oceanom: bez okolnih mora zaprima površinu 82.362.000 km² plave, sjajne, slane vode.

„Drage sestrice vode“ kako ju je zvao sv. Franjo Asinški. Voda u kruženju u svim svojim oblicima i agregatnim stanjima čuva memoriju svijeta. Tako pamti sve leševe nesretnih utopljenika i olupine potonulih brodova, sve brazde koje paraju pramci i krme brodova, a posebno pamti Snagu svete vode u krstionicama i malim udubinama pri ulazu u crkvu, tek za navlažiti jagodice prsta, dotaknuti iskon.

Tako je uz nježnost mirisa tamjana i blagost svete vodice u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, na Novu godinu biskup Mijo Škvorc naslovio svoju propovijed: Na Titaniku 1934.

Ponavljam riječi, a prepravljam datum.

Dakle: Na Titaniku 2025. godine. Pismo ću poslati najprije dvojici političara koje čeka pregovarački, odnosno dogovarački stol i dvije stolice za, po vjeri, moja braća u Kristu.

…“zaplovio je na pučinu Nove godine veličanstveni brod čovječanstva, naš suvremeni Titanik. Uistinu nalik na onaj divovski kolos koji se 1912. kao ponos čovječanstva otisnuo iz Europe na vode Atlantika, u Ameriku… i naš je brod ljudske sudbine, brod našeg planeta, počeo sjeći zagonetne valove kozmosa na svome putu oko Sunca. Titanik je isplovio na liniji „bijele zvijezde“ kako su govorile reklame – a i mi se uputismo u Novu godinu s uvjerenjem da nas vodi neka dobra zvijezda – i da se na novogodišnjem putovanju ne možemo potopiti. Dani, koji će ispod nas kliziti kao valovi svojim grebenima i svojim ponorima, čine nam se osigurani. Nad njima je srce razastrlo svoju vedrinu, a zove se nada. Mnogi od nas, kao i jedan časnik na onom predratnom Titaniku, govorili su: „Najgorem vihoru i oluji možemo se samo nasmiješiti“. Braćo i sestre! Na čemu počiva ta naša nada i uvjerenje da ćemo do luke 1954. – do njezine Stare Godine – sretno prispjeti? O, kako je, zar ne, različito tkivo od kojega satkasmo mi pojedinci ovogodišnju svoju nadu!... dok je veliki dio čovječanstva na bokove našeg svjetskog broda napisao „nema Boga“ dotle drugi zazvaše presveto Ime, Isusa Krista.

„Jedni su vikali „ne može nas pobijediti ni nebo ni zemlja“, a drugi govorili: „Bože, budi nam milostiv, u pomoći!“

…Bože, koliki ne žele čuti opomenu da je opasnost u svijetu neizmjerna i da je rizik našeg životnog putovanja neopisiv! Pouzdaju se u veličinu i konstrukciju našeg svjetskog broda… Nemoguće ga je osuditi na propast…

Bože sveti! Recite mi, nije li Titanik, ta kraljica mora bio pravi grad na vodi i voda ga je progutala! Dug 250, širok 30 metara, težak 50.000 tona, sa službom 892 člana posade, mogao je mirno preko oceanskih valova prevesti 5476 osoba…

I naš Planet je velik, vozi nebom milijarde stanovnika, ako mu je dosuđena sudbina Titanika – ah, onda…! Kao što su veće vode pogodne za strahotnije valove, tako je sve veće čovječanstvo podesnije za strašnije nevolje!... Graditelji Titanika vjerovali su u nesavladivu konstrukciju. Kapetan je mogao jednim pokretom zatvoriti svih 15 odljevnih kanala – a nije mogao ništa nego potonuti…

Glazba je svirala, bogati ljudi ukrcavali su se u čamce za spašavanje… koji danas čuju sve povike i razabiru spasonosne signale našeg važnog, povijesnog trenutka? Koji se obaziru na nebesa, prema želji samog Krista da vide kakvo se vrijeme na našem putu sprema…oluja ili tišina…

Najgore je dakako, ako oni koji snose odgovornost za sebe i čitav svijet, ako ne žele čuti uzvike kojima danas vidoviti među nama upozoravaju ljudsku dušu: pazite! Opasnost je neizmjerna!

„U jednom trenutku – budu li ljudi i nadalje više zvijeri nego ljudi, nego Božji ljudi – da, u jednom trenutku može se zbiti što se zbilo s Titanikom na samu Bijelu nedjelju 1912. – 14. travnja – u 11 tričetvrt navečer. Četiri dana Titanik je Atlantikom plovio dok ga je ledenjak udario, uništio i potopio u tri i pol sata… površina Atlantika iznad tragedije ostala je mirna i glatka nad nesretnicima povučenim na dno vječnih tišina.

Kakvu odgovornost imaju danas oni koji na plovidbu Nove godine vode čovječanstvo! Silna je odgovornost na svima u čijim je rukama udes drugih, jer Bog se zakleo da će iz njihovih ruku tražiti krv za postradalu krv… Uspostavilo se da je kapetan pristao na prinudu vlasnika da poveća brzinu preko normalne, kako bi pristajanjem u Ameriku dan prije, postigao još veću senzaciju. Na Titaniku nije bilo dosta čamaca za spašavanje, da ne bi nagrdili pogled šetačima s palube najbogatije klase… Spasiše se samo oni koji se nađoše u čamcima za spašavanje. Zato vam danas poručuje glas Svete Crkve: Držite se u blizini čamaca za spašavanje. Gdje su danas ti čamci – u Crkvama, gdje se spašavaju duše, gdje se ljube i bratime narodi. Tamo gdje su ispovjedaonice, gdje se orijentiramo, veliko Srce Božje kao kompas, velika karta vjerovanja kao sigurna mapa za sva strašna putovanja.

Iz propovijedi za ovu priliku samo još jedan detalj: S Titanikom potonula su i trojica svećenika: otac Eyles, engleski svećenik obraćenik, Josip Mautvil, ruski katolički svećenik i benediktinac Joseph Perschnitz – Nijemac, preživjeli svjedoče dok su tonuli u dubine posljednjim pokretima ruku i zadnjim šapatom usana davali su odrješenje izbezumljenoj masi…

I napokon – kršćani i u maloj, kršćani i u velikoj nesreći dižu usred  najvećih valova i potresa oči k nebesima, motre zvijezdu i motre Mariju. Oni – putnici na pruzi Bijele zvijezde.

„Bože, zaustavi rat, pomozi ljudima da ga konačno izbace iz svoje naravi.“

 Na palubi Titanika 2025. – čuo je svijet, dogovarat će se i o prekidu aktualnih ratovanja: Ukrajina – Rusija i Izrael – Gaza, kako bi prestalo ubijanje i rušenje, ali i spriječilo širenje na svjetski front.

Profesija političar!

Dva predsjednika jakih država i političkih velesila, Ruske Federacije i Sjedinjenih Američkih Država

(rekao bi „običan puk“ – gospoda na važnim mjestima!)

Dva predstavnika moćnih vojnih saveza u stalnoj napetosti i utrci u naoružavanju

(rekao bi „običan puk“ – face na visokim položajima!)

Ja kao novinar upotrebljavam obje navedene titule.

Profesija novinar!

Kao novinar promatram, propitujem, saznajem, provjeravam pa zaključujem i govorim (pišem) po svetom pravilu moje profesije da pitanja o istini i dobru postavljamo tako da se pritom ne pomišlja niti na vlastite probitke, niti na javnu korist.

 

- Političari jure olujnim oblacima, punim bljeskovima munja i grmljavine gromova; stalno uznemireni vrtuljkom svakojakih pojava, prizora, kriza, likova; zaglušeni bankom podataka, uzrujani bankom proračuna.

Na prigodnim zastavicama njiše se privid slave i teret odgovornosti.

- Novinari planirano ili spontano putuju stvarnošću, lebdeći usred bijelih prozirnih oblaka, bez sjena nad čistim vidicima i jasnim događanjima.

Čekaju! Vijest vrijednu pažnje i predodređenu da stigne do ljudi.

Dobrotom posade broda promatram važne sugovornike s pogodnog mjesta. Spominje se Treći svjetski rat! Za javnost zvuči odobravajuće  i umirujuće, jer ako gospodari ratova nešto neće onda planetarnog rata neće niti biti.

Ali, koliko ja znam Treći svjetski rat nije stvarno prisutan ni na palubi pregovaračkog broda, ni u javnom mnijenju, ni u vojnim analizama – odsutan kao „izvanzemaljac“

• on iznad spomenutih oblaka druguje sa svojim primarnim izvorom i vječnim partnerom
• On ispod površine ,mora i zemlje, u stalnoj je vezi s rezervnom varijantom

Treći svjetski rat povezuje dvije krajnje točke, početak i kraj našeg svijeta. O tome je riječ. Nastao je izvan naše mašte, sposobnosti i kontrole, a čovjek ga ne može zaustaviti!

 Šaljem vam pismo u nadi da ćete ga primiti, ali zapravo s nelagodnom sumnjom.  Veleposlanstva, protokoli, uredi… brojne adrese označene ljudskom i umjetnom inteligencijom ne obećavaju primitak. A i pismo ima svoja ograničenja da bi poslalo pravu poruku, posebno zbog nemogućnosti pitanja i odgovora. Nije izgledna prilika dugačkih razgovora za vrijeme zajedničkih putovanja na velike daljine.

 Smionim drvenim jedrenjacima preko oceana od Europe do Amerike, ne kontinenta nego države na njemu, države kojoj teže, o kojoj maštaju, u koju doseljavaju snovi o slobodi! iz svih područja, naroda, kultura, rasa, vjera.

U jednoj krasnoj obitelji, na prelijepom otoku u Mediteranu čuvaju predaju iz generacije u generaciju o sudbini svoga pretka koji je davno otišao u „Ameriku“. Uspio je u svakom pogledu, i puno pomogao svojima u „starom kraju“. Susreo se pod stare dane sa svojim bratom, koji ga je došao posjetiti da se oproste pred smrt. Brat se vratio sa svjedočenjem iseljenikove najveće, najvažnije uspomene u životu: mlad, snažan, a siromašan u svemu sjedi na posuđenom konju u nizu konjanika na rubu goleme ravnice. Na znak svi su pojurili s zastavicom u ruci označiti svoju zemlju. Izabrao je dobro, blizu vode. Gdje je „označio, naselio se i ostao, a cijelog dugog uspješnog života pamti, kao da je bilo jučer, kada je štapić zastavice ušao u njegovu! američku zemlju“.

 Odlučnim željeznim vlakovima od kraja na kraj Rusije, kroz snijegom okićena okna vagona – čarolija Labuđeg jezera, ne na pozornici teatra nego na zaleđenoj najprozirnijoj vodi na svijetu Bajkalskoj, dok kroz dimnjak lokomotive struji rvanje Dostojevskoga s Bogom.

Snimajući svjetski nagrađivane dokumentarne reportaže o posebnim vrijednostima moje domovine Hrvatske, posebno o prirodnim divotama koje nitko nema, saznala sam da tvrdnja naših stručnjaka kako je rijeka Gacka najbistrija voda na svijetu nije točna. Dokazano je da je prva u Bajkalskom jezeru Rusije. Otišla sam vidjeti  - i snimiti. Dobro da sam imala kameru, jer nema riječi kojima se može opisati golema površina prozračnosti svih nijansa plavoga.  Uz obalu nekoliko najjednostavnijih, ne kuća, tek skloništa za život. Uz vodu stajala je dugo stara, u svakom pogledu jednostavna, žena, u jednoj ruci joj je trzao štap za pecanje, a u drugoj je držala veliki nož širokog plosnatog sječiva. Kad je napokon povukla udicu, na ruku je položila oveću ribu, jednim potezom ju rasparala cijelom dužinom i jednim srkom progutala ikru iz njene utrobe. Na moje pitanje zašto je tako dugo stajala, a riba je trzala na udici rekla je: gledam vodu.

 Ravna linija kojom ostavljam trag rukopisom je simbol moje ravne, jasne potrebe da nekoliko kapi tinte s vrha ptičjeg pera u novinarskoj ruci priključim onom što umire zadnje, a to je nada. Nada da Trećeg svjetskog rata neće biti, iako baš sve, i ljudi i priroda, i planet i svemir, na smrtonosnu neman puštenu s lanca ukazuju i ništa joj ne mogu.

Na Titaniku 2025.  – vidovnjaci na jarbolima, političari u salonu, znanstvenici u kapetanskoj kabini, a čovječanstvo posvuda gdje su našli mjesto…

Na prekretnici, opstanak života, a na vagi kao nikada podijeljenost u dvije grupe osjećaja, mišljenja i prognoza.

Kritičari:

Vrlo su glasni, jasni i argumentirani, upozoravajući na suštinsku promjenu vrednovanja i razumijevanja odnosa čovjeka i prirode.

Priroda nas je primila, napojila, nahranila, obranila i naučila svemu. Iz širom otvorenih stranica Enciklopedije prirode, mi smo ispisali prve, i mnoge sljedeće stranice Enciklopedije čovječanstva. Mi ljudi sastavni smo dio divovskog prilagođavanja svih živih bića ovome svijetu, ali jedini imamo moć: uništiti sve i spasiti sve!

Čovjekova povijest na Zemlji naša je povijesna predaja – naša povijest u početku Prirode ima svoje mjesto, ali samo mi ljudi, imamo poklon kulturnog života i poklon vjere (a ne naše zasluge).

Nastanak povijesne svijesti prvi svoj oblik doživio je u kršćanskoj koncepciji povijesti Spasenja. Duhovna promjena u svijesti čovjeka rastvorila je pozadinu iskustva prirode koja je svojstvena Teologiji stvaranja (Kozmologiji), jer čovjeka više ne dira veličina uzvišenosti stvaranja, nego uzvišenost naše duše koju nam može dati samo Priroda, i to u nedodirljivosti s čovjekovim htijenjem!

Donedavno, u razmjeru cijele povijesti života čovjekova pronalazačka moć više se služila ispunjavanjem prostora koji je priroda ostavila slobodnim, a u ovo naše doba nasrčemo na prirodu diljem planeta, na sve načine: uništavanjem, pustošenjem, zagađivanjem i mijenjanjem njezine biti znanošću u laboratorijskim eksperimentima, tehnološkoj torturi i nezaustavljivom strojnom ritmu industrijske trake.

Znanost je preuzela vodstvo nad svim i u svemu, odbacivši kao balast iskustva prirode i vlastite ljudske prirodnosti. Nestala je ravnoteža sila, a stvorena jednosmjerna utrka globalnih središta moći. Raskoš raznovrsnosti prirode i bogatstva različitosti kulture, sve je to pogubljeno u revoluciji svjetskog multija - žuri i preskače, propinje do vala koji poplavljuje sve oko nas i odnosi u nepoznato.

Nova strojna posredovanja između čovjeka i stvarnosti udaljila su modernog čovjeka od donedavnog umnika, istraživača…

„Za onoga tko ne može pisati bez tipkovnice, tko ne može živjeti bez točnog voznog reda, informacijske rijeke koja ga preplavljuje – nalaženje njegovog vlastitog identiteta, a to je istovremeno i nalaženje samoga sebe – pomaknuto je do bitno daljih granica.

Gdje je njegov vlastiti rukopis, rukopis njegova duha?

Banka podataka budućnosti značit će novi divovski korak u pomicanju tih granica. Lako će se prizivati nepregledne mase informacija! Hoće li jednako lako biti propitati ih, te steći uvide koji u njima drijemaju“!

O biblijskoj sceni kada Isus, stolar kao otac Josip, pobožan mladić jutrom odlazi u hram na molitvu, tamo zatekne trgovce i izbaci ih objašnjenjem da im nije mjesto u svetištu gdje se vjernici u miru i sabranosti molitve razgovaraju s Bogom – može se govoriti o začetku sukoba i takmičenja duhovnosti i materijalnosti, vjernika u duhu, trgovaca u profitu.

Kroz sljedeća stoljeća pedantno i planski trgovci su čovječanstvo uveli u trgovačke centre, u igranje bogova oko Zlatnog teleta. Noću iz visina naš planet je bliješteća šarena kuglica  na Božićnom boru koji slavi Djeda Božićnjaka umjesto rođenog malog Boga Božića. Sve oko nas je paravan, cirkuska ambalaža, kockarska krinka iznad jedne osobine koju na planetu među živim bićima ima samo čovjek.

 Rat, ratnik, ratovanje.

Povijest čovječanstva ispisana je krvlju ratovanja, čak je iz nebeske palete iscurila crvena boja – nema je u Dugi!

Zla misao, opaki pogled, udarac šakom, bačeni kamen, odapeta strijela, isukani mač, pa najrazličitije željezne grdosije pune dinamita, baruta, radioaktivnosti gađaju i pogađaju ljudska tijela i građevine kulture. Svećenik i književnik Marin Držić, iz Dubrovnika, u kamenu isklesano gnijezdo zapadne civilizacije i kulture, rekao je kratko, jasno i točno: „rat je poguba ljudske naravi“. Sve je češći, sve je veći, sve je strašniji.

Gora od ratovanja samo su predasi, podla Primirja koja pokazuju da rata nije ni trebalo biti (ako se može dogovoriti njegov prekid), koja zloupotrebljavaju nadu da je gotovo, pa u završni dokument ubacuju klicu budućeg rata.

20. stoljeće obilježila su dva svjetska rata, a u 21. ušli smo sa zebnjom, predosjećajem, sumnjom Trećeg svjetskog rata.

U prvim izjavama nakon pobjede američkog predsjednika Donalda Trumpa, uz javnu suglasnost dugovječnog ruskog predsjednika Vladimira Putina – poručili su obojica da će dogovoriti, izboriti prekid trenutnih ratnih sukoba kako bi izbjegli Treći svjetski rat.

Ta je izjava razlog ovog pisma, jer Treći svjetski rat je nastao, prijeti i njegovo zaustavljanje od strane čovjeka nije moguće. Obrazloženje činjenicama koje su neporecive, a nastanak, trajanje i sudbina zvana Treći svjetski rat najbolje se razumije formulom mudrog čovjeka: u 7. stoljeću pr. kr. čuveni Homer je lijepom formulom vidovnjaka (onoga koji vidi budućnost) napisao stih: „nema ni poznavanja sadašnjosti, ni pronicanja u budućnost kojoj je prošlost ono što je bilo, ne sjedinjuje s onime što jest sada i s onima što moramo očekivati.“

U geološko-znanstvenom jeziku to znači da je uran, tvar koja u sebi nosi radioaktivnost bila prva i biti će posljednja u trenutku trajanja života našeg planeta.

1. U početku, a to je Sunce! stvorena je sva moć Trećeg svjetskog rata. Veliko okruglo, žuto čudo neba koje životu Zemlje daje svjetlost i toplinu neophodne za život – reaktor je stalnih nuklearnih eksplozija koji u jezgri dostižu toplinu od 15 mil. K., a na površini temperatura iznosi 273,5 K.

(za razumijevanje mjerenja: Nula stupnja Celzijevih je 273 K., stupnja Kevina)

„no, savršeni arhitekt i precizan nuklearni fizičar odredio je da Sunce bude udaljeno od Zemlje 149 000 000 km“. Između je još plinski zaštiti omotač – atmosfera koji se uzdiže od površine mora 78 km u visinu.

2. Istovremeno u središtu Planeta života je ista radioaktivna nuklearna sila („vatra paklena“), zagrijana na 8.000 C. Ta magma iz podzemlja povremeno se pod imenom lava probija na površinu kao vulkan, kao regulator nekih sastojaka koji su se smanjili u određenoj dozi. Kada se ohladi to je najplodnije tlo. U zemlji, tlu koje jedemo (prerađenu biljkama i životinjama) nalaze se svi sastojci potrebni za život u neškodljivim dozama, pa tako i čestice radijacije u uranovoj rudi.
3. Treći svjetski rat do sada još nema kontakta s čovjekom…a onda jedne svibanjske noći 1898. u Parizu mlada znanstvenica Maria Curie odlazi u svoj skromni laboratorij i ugleda prekrasnu sjajnu plavu tekućinu u epruveti na stalku radnog stola. Novi element! Nazvali su ga Polonij po njenoj domovini Poljskoj, a poslije Radij, po jedinici mjere zračenja. Znanstvenica, mlada žena, koja je životu čovjeku poklonila lijek, koji kroz posebne instrumente, zračenjem ubija stanice karcinoma, umrla je ubrzo od leukemije, zbog zračenja one, za nju tako sretne noći u Parizu.

Ratnički izopačeni duh i nepogrešivi njuh dobio je savršeno smrtonosno oružje. Prvi je krenuo Adolf Hitler (1889. – 1945.), austrijski Židov, najveći zločinac suvremene povijesti. Ni plinske komore, ni koncentracijski logori, ni velika dobro izdresirana vojska ubojica nisu bili dovoljno efikasni u masovnim pogrebima nearijevaca. Sazvao je najpoznatije stručnjake kako bi dobio još jače oružje, među njima i Alberta Einsteina, koji je odbio sudjelovati u izradi oružja. „Spasio se“ bijegom u Ameriku, gdje je ostvario veliku znanstvenu karijeru: Svemir upisao u formulu.

4. Ali ako neće jedan, hoće drugi. U američkoj bazi Las Palmas nuklearni fizičar Robert Oppemheimer, stekao je titulu „Otac atomske bombe“. Iako je završetak Drugog svjetskog rata upravo potpisan bomba je ipak bačena na Hiroshimu i Nagasaki. Dva grada izabrana zato što nisu stradala u ratu, pa se na njihovim ruševinama i leševima najtočnije moglo izračunati snaga „efikasnosti bombe“. U sljedećem, dugom, zovemo ga mirnodopskim razdobljem - od klasičnog ratovanja, kreće trka u nuklearnom naoružanju ; kao znak prestiža, moći političkih vođa, snage država i slave nuklearaca.
5. I tako “uspjeh“ po „uspjeh“ izmjenjivanja na prvom mjestu nuklearnih sila cijeli je planet isprepleten golemim količinama visokih koncentracija radioaktivnog smrtonosnog oružja: nuklearne elektrane gdje se gorivo „stvara“, bazeni s teškom vodom gdje se u posebnim šipkama čuva, transporti prugama i cestama do tvornica gdje se ugrađuje u različito nuklearno oružje, i onda sve zajedno u modernom dizajnu naslagano u skladištima i kasarnama čeka znak – čuveni „prst „ koji će pritisnuti crveni gumb. Tome se priključuju nuklearni pokusi u pustinjama i podmorju, a razorne posljedice se strogo kontroliranim medijima tumače klimatskim ekstremima. Sve zajedno, to je oružje Trećeg svjetskog rata, a njegova detonacija ne ovisi o „ljudskom faktoru“ nego čudi Prirode koja nekim svojim snažnim – potresom, vulkanom, tornadom, požarom, poplavama i valovima silnih snaga može razoriti samo jedan reaktor – bombu i kreće planetarna lančana reakcija. Ista je mogućnost od kvara tehnologije kao što se to npr. dogodilo u Černobilu.

Bila sam novinar – početnik i zapala su me noćna dežurstva u redakciji vijesti iz svijeta. U 3 u noći oglasio se jaki alarm iz Švedske, gdje je iznenada zabilježena jaka radijacija, a ne zna se izvor. To je bio od jedne nuklearne elektrane, samo iz jednog od četiri bloka gdje je nastao kvar i eksplozija. Danas debeli slojevi betona, koji se stalno lijevaju preko nuklearke u Černobilu svako malo ispuštaju radioaktivnost…

Većina različitih dijelova radioaktivnosti, njenih radionuklida je dugovječno, ne raspada se samo od sebe, niti ljudi znaju kako. Strah, koji se službeno zove oprez, kod nuklearnih stručnjaka je velik i raste zbog mogućeg akcidenta i očekivanog zračenja od tisuća nuklearnih „izazova“ uokolo kugle Zemlje.

Kada se dogodila eksplozija na američkoj nuklearki „Otok tri milje“ bila sam u Americi na panelu o temi: Kako se riješiti nuklearne nemani, aveti, ubojice?“, pitanja mnogo, a odgovor, zapravo prijedlog samo jedan: Napuniti rakete tim zlom i ispaliti u Svemir. Muk. Tišina. Odbijeno  - jer ne može se garantirati da raketa neće eksplodirati, ili rizik da neki daleki svemirski vjetar ne zaokrene sve i baci nazad na Zemlju. Nekako se dogodilo, posebno kontrola medija je uspjela, da nelagoda i strah stručnjaka i znalaca nema odjeka u javnosti. U totalnoj cenzuri javnog govora i novinarstva o temama važnim i podacima istinitim javnosti je uskraćeno znanje za glavni podatak: aktiviranje detonatora Trećeg svjetskog nuklearnog rata, u vremenu koje je Homer iz 7. st. pr. K. nazvao budućnost, a to je naša sadašnjost.

6. U mjestu Dalj, Hrvatska, rodio se Milutin Milanković, imao je 20 godina kada je plava boja u maloj epruveti nagradila pamet i upornost znanstvenice Curie za njezin predan znanstveni rad. Po zanimanju je bio: astronom, geofizičar, klimatolog, matematičar i – književnik. Dokazao je vezu između nebeske mehanike, astronomskih čimbenika i klime na zemlji. Istražujući proteklih 600 000 godina dokazao je da su promjena nagiba Osi rotacije i ekscentrična putanja Zemlje oko Sunca dominantni dugoročni procesi koji do krajnosti uznemiravaju ravnotežu prirodnih sila na Planetu Zemlji. Ubraja se među najveće znanstvenike 20. stoljeća i 15 najvećih umova svih vremena koji su se bavili planetom. Najavio je novo ledeno doba!

Os se pomaknula i priroda je krenula sve na Zemlji „pretumbati“ silama koje mogu pojedinačno ili usklađeno aktivirati ne samo premještanje leda u Saharu, a pustinjskog pijeska na polove, nego nekim slučajnim, ili „namjernim“ zamahom razoriti jedno nuklearno grotlo, ponos čovječje tehnologije, pa da se dogodi taj „famozni“, „izmišljeni“, „neukusni“, „senzacionalizam“ zvan Treći svjetski rat.

Gledajući egzaktne podatke i analizirajući silne argumentirane kritike na suvremenu znanost koja sve Prirodno zapušta, napušta, odbacuje, Valja se pitati da li je to pogreška, stranputica ili onaj čudesni znanstveni instinkt gdje i što treba istraživati???

Stvarno uznemiruje promatranje uništavanja prirodnog blaga i prerade njegovoga iskonskoga zdravlja u: industrijske proizvode, plastične omotače, dugogodišnja zatočeništva skladišta. Gledamo robote, metalne nadomjestke ljudskih zamjenskih ekstrema, materijale i štitnike protiv „prejakog“  Sunca, astronaute koji daju intervjue u raketama ili paradiraju kao manekeni po slijetanju. Snimke mrtvih planeta – kao pejzaži koji se malo po malo šire i našim svemirskim domom! Može se pretpostaviti, razmisliti zašto znanstvenici ulaze u crni dugi tunel, ne obazirući se na sve kritike i napade na „njihovo neodgovorno srljanje u nepoznato“, i uporno traže izlaz „svjetlo na kraju tunela“. Kao što iz gusjenice izlazi leptir i širi krila, jer je njemu letjeti do cvijeta koji je zbog njega probio crno tlo i izašao na površinu, i ljudi će možda morati sada, ili jednom kasnije, brže ili sporije poletjeti dalje - naseliti nove planete??? Znamo za ono pitanje: što je bilo prvo kokoš ili jaje? (kokoš u jajetu ili jaje u kokoši?)  - moglo bi se nabaciti na papir, onako usput, kao fusnotu; možda je planet Zemlja jaje u kojem su sazrjeli pilići da se izlegu, polete i kao kokoši (u njima jaja), nasele Svemir. Stvarno je šteta tolikog praznog prostora, a na našem planetu takva gužva!

 Svemu, pa i pismu dođe kraj.

 Na Titaniku 2025. na okupu sve raznolikosti i različitosti svijeta - s Prirodom, hraniteljicom i čuvaricom života, s Čovječanstvom u kojem, od kada je svijeta i vijeka, nikada dva ista čovjeka.

U kapetanskoj kabini stol s dva pregovarača, dogovarača, a iznad ih osvjetljuje, ohrabruje sveprisutna sila.

 Zajedno broj 3

Čekaju se pregovori i s njima dogovori pa se može dodati pokoji savjet.

1. Kao političari, od svih sakupljenih i sačuvanih biografija najpoznatijih Predsjednika država valja slijediti prvog američkog predsjednika Georga Washingtona, jednoglasno izabranog 1879.;

• „pravilno procijenite neizmjernu vrijednost nacionalnog jedinstva za sreću zajednice i pojedinaca, prema tom jedinstvu gajite iskrenu, stalnu i nepokolebljivu odanost“,
• „ustrajte u dobroj vjeri i pravednosti prema svim zemljama, budite u miru sa svima – ako religija i moral propisuju takvo ponašanje, onda zacijelo treba tako postupati i djelotvorna politika“,
• „najvažnije jest isključiti stalnu, ukorijenjenu odbojnost prema određenim zemljama i strasnu odanost drugima, već gajiti iskrene i prijateljske osjećaje prema svima. Je li moguće da providnost ne poveže stalnu sreću zemlje s njezinom vrlinom? To, ako ništa drugo, potvrđuje sve što je plemenito u ljudskoj prirodi“.

2. Kao diplomati nažalost imate samo jedan, ali vrijedan primjer kako se uviđanjem problema koji bi mogli eskalirati velikim ratom, organizacija UN se postavila kako treba: unaprijed ga spriječiti dogovorom. Uspjelo je! Konvencija UN-a 82! Ideal!

Sve obalne države svijeta po Međunarodnom pravu i Međunarodnom pravu mora imaju pravo na teritorijalno more unutar državne granice, dakle s punim suverenitetom. Tijekom 20. stoljeća najprije najveće, a zatim sve više zemalja počele su pokazivati namjere za proširenjem preko propisanih 12 n.m.

Sazvana je svjetska konferencija svih uzmorskih zemalja na razgovore, pregovore i dogovor! Ali problem je nastao već u startu, jer sve su zemlje u svoje najveće stručnjake za Međunarodno pravo u delegacijama poslale i diplomate s zadatkom da izbore što više more. Trajalo je godinama, bez pomaka, naprotiv, uz sve konkretnije i oštrije zahtjeve za proširenjem teritorijalnog mora. Onda je iznesen jedan prijedlog i prihvaćen: prekid rada Konferencije na neko vrijeme u kojem svaka država mora napraviti sljedeće:

1. U potpunoj tajnosti svoje države dogovoriti koji je njezin kompromis na kojega bi bila spremna pristati, s time da to nitko drugi ne zna i na to nema utjecaj. Državna tajna!
2. Ako se predloži konačno rješenje, a neke države odluče da nisu spremne ići preko svog kompromisa, kojega bi trebale napraviti, onda je predviđen još jedan pokušaj:
3. Objasniti i prihvatiti objašnjenje da kompromis koji se traži niti za jednu državu ne može biti gubitak, ili ustupak drugoj državi – nego samo u korist općeg dobra na koje onda pristaju svi. I to se dogodilo.

Konvencija UN-a 82 glasi: Obalne države povećavaju svoje more za Isključivi gospodarski pojas. Na velikim morima za 200 nautičkih milja, na malim morima do crte polovice – gdje se suvereno koriste sva blaga mora, zraka iznad i površine ispod. Svi se odriču u korist Slobodnog mora, ograničenja slobodne plovidbe, svim brodovima svijeta po dogovorenom protokolu i u njihovim novim morima.

Do danas nema novih ratova za more.

3. Vjera – pred izglednom opasnošću Trećeg svjetskog rata koji je nuklearni i nepreživljiv, pa ljudi trebaju konačno početi razgovarati s pozicija svijesti darovanog života i darovane vjere, za što nisu sami zaslužni, ali se i ne mogu i odreći.

Nad stolom je Sunce, Bog – moć koja je stvorila svijet, može ga uništiti ili spasiti.

 Naši stari su znali vjerovati: pomoći će Bog! moliti se: Bože, pomozi! Kršćanska vjera je utemeljila zapadnu kulturu koja je obilježila civilizaciju čovječanstva. Vrijeme je da se vrati u svoje ishodište i u svoju punu duhovnu snagu. Trojednog Božanstva cijelo kršćanstvo.

U ovom pismo spominju se velike greške, ali i veliki dometi znanosti.

Spomenuti protivnik rata Albert Einstein je govorio: „Pohlepa je uništila finu reputaciju ambicije“, i upozoravao: „Uništenje života na zemlji u moći je tehnologije“, i svjedočio: „Što više spoznajem to je dublja moja religioznost“.

Dobitnik Nobelove nagrade za kemiju Werner Heisenberg govorio je studentima i kolegama: „Prvi gutljaj iz čaše prirodnih znanosti pretvorit će vas u ateiste, ali na dnu čaše čeka nas Bog“.

 Bog čeka, od kada je nama, svojoj djeci, dao Zemlju na upravljanje, gospodarenje i mijenjanje i to u punoj slobodi odlučivanja a za uzvrat očekuje odgovor na samo jedno pitanje: da li je pogodio ispravni put, ili je promašio stranputicom kad je stvorio Planet života. Političari i svi drugi obični ljudi ne mogu Bogu odgovoriti, ali može genij, rijedak ali vrijedan ljudski genij: poput znanstvenice koju je smrtonosni uran plemenitošću upornog traganja pretvorila u lijek protiv smrti; i genij umjetnika u kojima Bog zapravo obitava na ovoj zemlji.

Veličanstveni Dante napisao je „Posljednji sud“, a grandiozni Michelangelo ga naslikao kao čovječanstvo na svodu Sikstinske kapele u Rimu: na jednoj sceni o dugoj krunici ljudi se penju u spas, prema Suncu, tamo gdje se upravlja zemljinom osi.

Toliko od mene, za sada.

Ovo pismo nije protokolarno, već privatno. Divim se vašoj snažnoj osobnosti, a vjerom vas doživljavam kao braću u Kristu.

Iz mnogo izrečenih riječi najava, planova meni je kao novinaru, bio presudan mali detalj da ovo dugačko pismo napišem. Obojica ste spomenuli samo jedno mjesto, jedan objekt: ukrajinsku nuklearnu elektranu (kažu najveću u Europi) i pritom ste ponudili – Amerikanac bi ju kupio, a Rus bi ju kupio. Ali, ali za zaustaviti Treći svjetski rat, to nije dovoljno. Treba uložiti veliki novac i uključiti veliki oprez, pa čovječanstvo pred tom smrtonosnom nemani staviti u čamac za spašavanje na Titaniku 2025. - i dalje...

S poštovanjem,

Branka Šeparović

foto arhiva -  https://cronika.hr/