Sjećate li se narodnih heroja Jugoslavije? Riječ je o borcima i zapovjednicima u ratnim postrojbama koji su se borili na strani partizana, a koji su se istaknuli “besprimjernim herojizmom u borbi protiv narodnih neprijatelja i kao takvi predstavljali su oličenje junaštva, ponosa i slave“.
Nu, koja je razlika između heroja NOB-a i junaka Domovinskog rata?
Partizani su službeno imali heroje, dok oni iz Domovinskog rata službeno još ne postoje!
Inače, za narodnog heroja Jugoslavije prvi je proglašen Petar Leković, kamenorezački radnik iz sela Rečice, kod Užičke Požege – veljače 1942., dok su nakon toga, a poglavito završetkom II. svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji ovim odličjem odlikovana čak 1322 boraca, od čega ih je samo Josip Broz Tito dobio – tri!
Sve do stvaranja slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države, odnosno do 1990. nitko nije bio ravan tim ljudima. Njima je pripadala čast i slava, a po privilegijama bili su uvijek i na svakom mjestu - prvi. Živjeli su, zajedno sa svojim obiteljima, poput „careva“, a nitko nije smio, niti mu je padalo na pamet da o njima napiše jednu ružnu riječ. Za njih su bila osigurana mjesta u najvišim državnim organima, a ne mali broj, iako bez prijeko potrebnog obrazovanja (uglavnom KV i NKV radnici) zauzimali su rukovodeća mjesta u tvornicama, ambasadama, vojsci i policiji. Slično su prolazili i partizanski spomeničari. Po onima koji su bili ubijeni ili su umrli obvezno su se nazivale škole, kulturne ustanove, tvornice, ulice i trgovi, a nerijetko su se o njihovu životu i (ne)djelu snimali filmovi i pisale knjige.
Nu, iako je hrvatski Domovinski rat trajao gotovo kao i II. svjetski, u Hrvatskoj, na razini države, još nitko nije (službeno) proglašen Junakom Domovinskoga rata.
Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.), na čijem sam čelu, već godina ističe ovaj problem, a i sama je proglasila junacima Domovinskog rata nekoliko istaknutih ličnosti, među kojima su bili dr. Franjo Tuđman, general Blago Zadro, Ratna bolnica Vukovar, generali Gotovina, Markač, ratni zapovjednik Škabrnje Marko Miljanić, ratni pilot Danijel Borović, Vukovarac Marko Babić i drugi
A u hrvatskom Domovinskom ratu od Vukovara, Zadra, Knina, Osijeka, Gospića, pa do mnogih drugih gradova i mjesta, bilo je i te kako veliki broj junaka koji su uistinu zaslužili takva i slična odličja, odnosno priznanja.
Međutim, zanimljiva su obrazloženja koja su godinama ispisivana o tim partizansko – komunističkim herojima, (a koja do danas na žalost nitko i ne pokušava osporiti!?), odnosno zbog čega su oni u vrijeme prošlog sustava bili idoli mnogim ljudima, prije svega mladima? Koja su oni tako velika junaštva učinili da su čitav život bili ovjenčani čašću i privilegijama, kakve do dana današnjega nema ni jedan branitelj iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, koji su također bili pripadnici pobjedničke vojske, koja je gotovo do nogu potukla treću ili četvrtu armiju u Europi?
Kako bi se podsjetili na neka partizanska junaštva najbolje je citirati bilješke iz mnogih knjiga u kojima su ona i opisana, pa da svatko na svoj način prosudi o kakvim je to zapravo velikanima riječ, uz napomenu kako su za razliku od danas nekada djeca u školi obvezno morala učiti i znati sve o onome što su im o NOB-u „servirali“ u knjigama, časopisima i na druge načine.
Tako je jedan od narodnih heroja NOB-a bio i lugar Nikola Severović, rođen 1911. u kalničkom selu Belanovu. Bio je zapovjednik 2. bataljuna Kalničkog partizanskog odreda. Povjesničar prof. Franjo Horvatić ovako je u knjizi „Spomenici NOB-a općine Koprivnica“ (1986.) zapisao njegov junački završetak života: „Poslije borbi za veliki Poganac 3. bataljon Kalničkog partizanskog odreda, upućen je na odmor u selo Ludbreški Ivanec. Tu ih je 23. srpnja 1943. napala njemačka avijacija. Boreći se s avionima (sic!), pogođen je u glavu mitraljeskim rafalom iz aviona 25. srpnja 1943. godine (vjerojatno je točan datum 23. srpnja).“ No, jedan drugi povjesničar dr. Dragutin Feletar, koji je dogurao i do akademika, u svojoj pak kontraverznoj knjizi „Podravina“ (1988.) navodi kako je Severović poginuo od – bombe! Što je od toga točno još se do danas ne zna, a za sve te svoje zasluge, poslije oslobođenja, njegovo rodno selo Belanovo dobilo je ime – Severovići.
Nu, u vrijeme komunizma knjige koje su pisane u čast i slavu partizanske borbe bile su iznimno cijenjene, a uglavnom su njihovi autori bili provjereni „povjesničari. Taj Franjo Horvatić, koji je dugi niz godina bio i ravnatelj Muzeja Grada Koprivnica, u jednoj svojoj „znanstvenoj knjizi“ ovako je zapisao prvi sukob partizana i ustaša u Koprivnici 5. listopada 1941. godine, prigodom održavanja zbora „Ustaške mladeži“ na kojem je trebao govoriti i Mile Budak. Kako on nije stigao, dva partizana Franjo Marenčić i Gustav Perl, zvan Benda, piše Horvatić, nisu poduzeli nikakve akcije, već su šetali parkom, motrili zbor i ljude oko sebe.
-„Tom prilikom su od policajca Stanka Ćipića bili zapaženi kao sumnjive osobe. Ćipić ih je htio legitimirati, no oni umjesto legitimacije vade pištolje i Ćipića odstranjuju (sic!). Nakon kratkog vremena Ćipić je digao uzbunu, te s ostalim policajcima i ustašama organizirao potjeru za onom dvojicom. Ispred pravoslavne crkve drug Benda je bacio bombu i u daljnjem bijegu sakrio se na tavan kuće Nikole Šćetinca. Ustaše su ga vidjele i tako je nastala pucnjava. U okršaju drug Benda je ubio ustašu Đuru Somođija, jednog lakše ranio, a sam je bio teško ranjen u glavu. U nesvjesnom stanju uhvaćen je i prebačen u koprivničku bolnicu, gdje je drugi dan umro. Drug Marenčić, koji je pokušao pobjeći prema željezničkoj stanici uhvaćen je živ, na licu mjesta vezan i zlostavljan, te prvim vlakom otpremljen u Zagreb na Savsku cestu, (gdje su ga bez suda i suđenja ubili, op.p.). Ovaj događaj se munjevitom brzinom pročuo po gradu i kotaru i pokazao ljudima da ipak postoji netko tko ima hrabrosti dići oružje na bahate ustaše i njihove policajce. Ujedno je to zlikovcima bila opomena da će jednog dana ozbiljnije doći na red i odgovarati za svoja nedjela“- pisao je kao školsku lektiru Horvatić.
A znate li koja je bila najistaknutija partizanska akcija narodnog heroja i nekada omiljenog gradonačelnika Grada Zagreba Većeslava Holjevca – Vece, kojem je u ovome gradu podignut i spomenik? Ubijanje ustaša u bolnici! Naime, kako se naglašava u njegovoj „službenoj“ biografiji, „u studenom 1941., sa jednim vodom dobrovoljaca, bivšim karlovačkih aktivista, upao je u Karlovac da iz ruku ustaša otmu Marijana Ćavića. Preobućeni u domobranske uniforme, ušli su predveče u grad i otišli u bolnicu gdje se uhapšeni nalazio na liječenju- Akcija-koja je inače snažno odjeknula u Karlovcu i okolici- nije u potpunosti uspjela, budući da su ustaše već ranije Marijana Ćavića odnijeli iz bolnice. U toj akciji partizani su ubili dvojicu ustaša i nekoliko talijanskih vojnika i zarobili jedan puškomitraljez. Partizani su imali jednog mrtvog i jednog ranjenog borca, koje neprijatelj nije uspio zarobiti, jer su ih aktivisti odnijeli sa sobom“.
Zahvaljujući toj i sličnim akcijama, tijekom 1951., proglašen je - narodnim herojem!
Mladen Pavković,predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
