Projekt Geofolk predstavlja najveću svjetsku zbirku fotografja ljudi iz različitih krajeva u narodnim nošnjama. Osnovao ga je rumunjski fotograf David Botond, kojem će u Bruxellesu za dva mjeseca Europski parlamenta uručiti nagradu Europskog građanina 2021. godine.
Geofolk iz Rumunjske je među 28 projekata nagrađenih na europskoj razini a uključuje izvanrednu zbirku fotografija koja ujedinjuje tradiciju i kulturu, diveći se i čuvajući identitetske elemente zajednica, žena, muškaraca i dječjih kostima iz cijeloga Svijeta.
Hrvatski predstavnici Europskog projekta Europa nakon Brexita, nedavno održanog u Rumunjskoj, za svog su boravka upoznali i družili se s autorom projekta Geofolk fotografom Davidom Botondom te su tom prilikom uspješno realizirane fotografije tradicionalne narodne nošnje Brezničkog Huma, ujedno i prve hrvatske narodne nošnje predstavljene putem platforme Geofolk.

Predsjednica kulturne udruge Humščak iz Brezničkog Huma pjesnikinja Ružica Šafranec Kišur i njen suprug pjesnik Josip Šafranec spremno su prihvatili poziranje pred objektivom ovoga svjetski poznatog umjetnika.
- Riječ je o prvoj tradicionalnoj narodnoj nošnji iz Hrvatske koju predstavljam putem Geofolka – navodi autor koji je zahvaljujući svojoj Izložbi naziva "Transilvanija - divna žena" u Bruxellesu, Budimpešti, Helsinkiju, Tallinu, Londonu, Manchesteru i drugdje, a zahvaljujući svojim glamuroznim fotografijama, postao svjetski poznat. Botond je snimio oko 100.000 fotografija i obradio više od 30.000 njih, te postavio izložbu koja na površini od 54 metra duljine predstavlja 1700 narodnih kostima iz cijeloga svijeta. Fotografije su snimljene u 56 različitih zemalja i predstavljaju 240 nacionalnosti, a odnedavno je među njima i prva hrvatska narodna nošnja upravo zahvaljujući našem zajedničkom susretu na projektu Europa poslije Brexita – naglašava David Botond.

- Uskoro ćemo imati priliku upoznati ovaj čudesni svijet umjetničkih fotografija stotina prekrasnih narodnih nošnji jer ćemo Davida Botonda pozvati da se svojom izložbom fotografija predstavi Hrvatskoj u Brezničkom Humu uz obljetnicu obilježavanja Dana općine na Martinje u studenom ove godine – navodi načelnik općine Breznički Hum Zoran Hegedić i dodaje kako će Geofolk tom prilikom biti nagrađen serijom novih fotografija nošnji sjeverozapadne Hrvatske. 

OPIS nošnje na Geofolku:
(https://www.facebook.com/geofolk.org/)

Croatia - Zagorje Region - Breznički Hum
Regija Hrvatsko Zagorje nalazi se na sjeverozapadu Republike Hrvatske, a stanovnici govore kajkavskim narječjem. Zbog višestoljetnog djelovanja i življenja njemačkog, austrijskog i mađarskog plemstva u Zagorju, te zemljopisne blizine Austrije i Mađarske, Zagorci i danas koriste riječi iz spomenutih jezika u svakodnevnom govoru. Tradicijska izrada zagorskih drvenih igračaka, lepoglavska čipka te medičarski i licitarski proizvodi, zbog svojih su posebnosti i vrijednosti uvršteni na listu nematerijalnih dobara UNESCO-a. Nematerijalnu kulturnu baštinu čine kajkavski jezik (ISO 369 "kjv") i narodne pjesme ispjevane u narodu, ostale u kolektivnom sjećanju. Važno je napomenuti da je Zagorje poznato i po ukusnim autohtonim gastronomskim delicijama (npr. purica s mlincima, zagorski štrukli, zagorska zlievka, itd.) spravljenim od domaćih namirnica, iznimnih nutritivnih vrijednosti. Pitomi brežuljci zelenog Hrvatskog Zagorja, zbog pogodnog podneblja su i vinorodni.
Općina Breznički Hum ima geografski položaj na istočnom dijelu regije Hrvatsko Zagorje. Mjesto Breznički Hum je u povijesti imalo veliku ulogu u komunikaciji prema Budimu, Pešti i Beču, s postajom za odmor i zamjenu konja koji su vukli poštansku kočiju, od tuda i truba na grbu općine.

Ženska narodna nošnja brezničkohumskog kraja (selo Radešić):
- rubača (suknja), koja je nafaldana (plisirana, naborana) i seže do sredine lista, iznad gležnja,
- opleček, bluza (s dugim širokim rukavima) i na prsima i rubovima rukava ukrašena bijelim vezom, fertun (pregača), nabran je i obrubljen s čipkom,
- lajbek (prsluk), svijetle plave boje, na rubovima ukrašen našivenim ukrasnim trakicama,
- paculjica, poculjica (poculica), pokrivalo za glavu udane žene (ukrašena je čipkom i perlicama) ispod koje se kosa pletena u pletenice umota u punđu. Poculjicu nemaju u svim dijelovima Zagorja. Oko vrata žena može imati i crveni kraluž (kraljuš, nanizane drvene perle, crvene boje).

Muška naroda nošnja:
- rubača (košulja), poprsje je ukrašeno bijelim rupičastim vezom ili uzdužno proštepano (prošiveno) s nekoliko uskih nabora, duge gaće (hlače) sašivene od dva komada domaćeg debelog platna bočno spojena i sežu do gležnja,
- lajbek (lajbec, prsluk) je od tamnoplavog ili ukrašenog crnog materijala dužine malo ispod struka, tek da pokrije remen od svinjske kože s mjedenom kopčom (remen se ne nosi u svim dijelovima Zagorja),
- škrlak (šešir) crne boje,
- škornji (škornje, čizme) od prave su kože, crne boje.

Zagrebačka filharmonija u koprodukciji sa HNK Ivan pl.Zajc iz Rijeke, u nedjelju, 19. rujna s početkom u 19:30 u Kazalištu Komedija izvodi praizvedbu  komične operete „Moć ljubavi“ skladatelja Gjure Eisenhutha.

Praizvedbom će ravnati mladi i međunarodno priznat maestro Miran Vaupotić,  poznat po premijernim izvedbama suvremenih skladatelja, od kojih se izdvajaju Koncert za klarinet Argentinca Carlosa Franzettija, Gitarski koncert Roberta Di Marina te Druga simfonija Primousa Fountaina po narudžbi slavnoga američkog producenta Quincyja Jonesa.

Maestro Vaupotić jedan je od međunarodnih umjetnika ambasadora neprofitne globalne krovne organizacije za glazbenu kulturu i kulturnu diplomaciju Euro Mediterranean Music Academy (EMMA for Peace) pod patronatom UNESCO-a, pokroviteljstvom glavnog tajnika Vijeća Europe te počasnim predsjedanjem proslavljenoga talijanskog dirigenta Riccarda Mutija.

Gjuro Eisenhuth, svestran glazbenik i obljubljen u Zagrebu, djelovao je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, a u glazbenim krugovima bio je poznat i kao zagrebački Strauss zbog sličnosti s repertoarom plesnog orkestra, a i izgledom ponešto nalik bečkom kapelniku. Violinist, orguljaš, dirigent, pedagog i skladatelj bio je poznat po često izvođenim rodoljubnim budnicama, prigodnicama, poputnicama i lirskim zborskim popijevkama, a upravo Zagrebačka filharmonija ima čast izvesti praizvedbu njegove komične operete „Moć ljubavi“

Nikada izvedeno djelo uvesti će nas u dvorske spletke, ljubavne napitke, moć strastvene ljubavi, uz neizostavan humor i vrhunsku glazbu. Ova glazbena poslastica doživjet će i svoje glazbeno scensko uprizorenje u veljači, u sklopu OFF ciklusa Zagrebačke filharmonije u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski.

U nedjelju, 12. rujna performansom „Terenski rad 4“ u izvedbi Bojana Mucka i Vanje Babića završili su jubilarni, 20. Dani performansa u Varaždinu. Autori su u gotovo 4-satnoj akciji „šetali“ zid od opeke, premještajući cigle sa zadnjeg reda u prvi red. Zid se tako prošetao od bedema Staroga grada, preko Kule stražarnice do Trga Miljenka Stančića. Efektan je to bio završetak festivala koji je svoj klimaks doživio u subotu, posvećenu sjećanju na početke od prije 20 godina, kao i umjetnike koji su svih tih godina gostovali i nastupali u Varaždinu.

Prijepodnevni subotnji sati pripali su umjetničkom nukleusu, inicijatorima varaždinskih Dana performansa. Ivan Mesek, idejni začetnik, trenutačno ravnatelj Gradskog muzeja Varaždin u čijoj su organizaciji održani 20. Dani performansa, na varaždinskoj tržnici napravio je svojevrsnu varijaciju na performans izveden na istom mjestu 2001. godine. Performans se zvao „Aukcija“, a prodavala se autorova umjetnička slika većeg formata po principu tko ponudi manje. Krenulo se od 1 milijun dolara i došlo se, očekivano, do nule, te je sretan licitator na kraju i dobio sliku – za ništa. Darwin Butković izveo je također varijaciju svog performansa „Flying art SA“, dok je posljednji od varaždinskih inicijatora festivala Alen Novoselec izveo novi rad kojim se prisjeća djetinjstva i sanjkanja na bedemima Staroga grada.

Osim autora koji su nastupali na festivalu, subota je bila i dan susreta nekoliko autora koji su do sada nastupali u Varaždinu. Svi zajedno okupili su se na Trgu Matije Gupca kako bi zasadili Drvored performera. Vlasta Delimar, Zlatko Kopljar, Milan Božić, Kata Mijatović, Zoran Pavelić, uz sudionike festivala, zasadili su sedam hrastova posvećenih grupi Traveleri, Zlatanu Dumaniću, grupi Gorgona, Tomislavu Gotovcu, Vladimiru Dodigu Trokutu, Krešimiru Farkašu i Marijanu Crtaliću.

Emotivan je to bio trenutak evociranja raznih anegdota naših zaslužnih performera, koji se nastavio na okruglom stolu gdje su umjetnici, pod moderiranjem Branka Franceschija i Suzane Marjanić, kao i pridošla publika, raspravljali o sadašnjem trenutku na performerskoj sceni te detektirali neke pojavnosti i problematike koje su se razvijale posljednjih 20 godina trajanja festivala.

Večernji sati bili su posvećeni sjećanju na Ulaya kroz dokumentarni film koji prikazuje njegovu jednogodišnju borbu s bolešću, kao i evociranju umjetnikove bogate umjetničke karijere.

Subota je završila kantautorskim koncertom Žana Jakopača koji je, tada s glazbenom skupinom Šo!Mazgoon, nastupao i na prvom izdanju festivala 2001. godine.

Program u petak započeo je u 19 sati izvedbom performansa „Artwear“ Dalibora Nikolića iz Mostara, koji je obukao u mramoru isklesani prsni oklop s krilima na leđima i tako na Trgu Miljenka Stančića stajao 10-ak minuta. Alen Novoselec predstavio je koncept i ideju bio-instalacije pod nazivom „24 stabala Ode radosti“. Beogradska umjetnica Ivana Ivković bila je predstavljena projekcijom videozapisa performansa “In Him we trust“, tematizirajući biblijski Posljednji sud. Program u petak završio je inspirativnim dokumentarcem o Josephu Beuysu povodom njegove 100-te obljetnice rođenja, a sadnja drvoreda performera referenca je na njegov projekt „7000 stabala hrasta“ u Kasselu.

Festival je otvoren u četvrtak, 9. rujna monografskom izložbom Zlatana Dumanića te performansom Ivana Šeremeta pod nazivom „Monetarni performans“, dok je tjedan dana ranije, kao svojevrsna najava festivala, otvorena izložba beogradskog umjetnika Zorana Todorovića.

Dvadeseto, jubilarno izdanje Dana performansa pod nazivom Sutra svojom se temom okreće sutrašnjici, a svojim programom gleda na veliku povijest discipline performansa. Koncept razvoja novog iz povijesnog najbolje se odražava na događaju sadnje hrastova koji će komemorirati velikane hrvatskog performansa u sto godina njegovog postojanja u našoj vizualnoj kulturi i umjetnosti od Travelera do Marijana Crtalića. Sam događaj reinterpretacija je akcije 7000 hrastova Josepha Beuysa iz 1982. godine.

Projekcijom dokumentarnih filmova o Josephu Beuysu i Ulayu manifestacija na tragu svog međunarodnog djelovanja odaje počast velikanima discipline kojoj je posvećena.

Reminiscencije, ali i refleksiju na status umjetnosti performansa u okruglom stolu iznijet će neki od osnivača i sudionika festivala kroz njegovu povijest.

Za vrijeme festivala u Galeriji umjetnina Gradskog muzeja Varaždin bit će postavljene izložbe beogradskog umjetnika Zorana Todorovića u izložbenom salonu u prizemlju palače Sermage, a splitskog Zlatana Dumanića u izložbenom prostoru na katu palače. Oba umjetnika svoj su umjetnički status razvili baveći se performansom, Dumanić kao aktivni performer, a Todorović uključujući performativne elemente u svoju multidisciplinarnu umjetničku praksu.

U svom jubilarnom izdanju festival će ponovo publici predstaviti izvedbe uživo, nakon prošlogodišnjeg „covid-19 virtualnog“ izdanja.

Autorska koncepcija projekta: Branko Franceschi.

Suradnici na projektu: Ivan Mesek, Elizabeta Igrec.

Organizator: Gradski muzej Varaždin.

Program podupire Ministarstvo kulture i medija RH.