Nacionalni muzej moderne umjetnosti zbog cjelovite obnove do daljnjeg je zatvoren, a svoj izložbeni program najvećim djelom prezentira u Galeriji Josip Račić u Margaretskoj 3, gdje je trenutno predstavljena izložba Frano Missia - slike i grafike 1956. – 1980., povodom stogodišnjice rođenja, https://nmmu.hr/2023/12/21/frano-missia-slike-i-grafike-1956-1980-povodom-stogodisnjice-rodenja/ .
Galerija Josip Račić u petak 26. siječnja bit će otvorena za publiku od 11 sati do 01 sat iza ponoći - što je ujedno i prilog Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ovogodišnjoj manifestaciji Noć muzeja.
FRANO MISSIA (1924. – 2024.) - Uz 100. obljetnicu rođenja
Umjetnički rad Frane Missije (1924. – 2018.) donedavno i nije bio dostatno poznat likovnoj publici u Hrvatskoj, izuzev one u rodnom mu Splitu koja je rado nabavljala njegova djela. Riječ je o poprilično raspršenom opusu koji je nastajao u različitim kontekstualnim sferama i prostorima – lokalnom splitskom okružju, europskom kulturnom prostoru (Pariz, Lyon, München, Stockholm), američkom umjetničkom ambijentu (New York). Ipak, 2019. godine objavljena je opširna dvojezična monografija koja je rezultat istraživanja Missijinog opusa i arhivskog materijala sačuvanih mahom u Hrvatskoj i temeljena na intenzivnom druženju te razgovorima sa samim umjetnikom i njegovom suprugom Jelenom.
Svoje je umjetničko istraživanje Frano Missia započeo još pedesetih godina prošlog stoljeća kada su polemike oko realističkih i apstraktnih modusa likovnog predstavljanja bile aktualne i važne. Jedna od prvih njegovih slika s kojom zakoračuje u polje apstraktne umjetnosti je Podmorje, nastala u Splitu 1956. godine. Na ovoj slici tek naslov upućuje na lociranje prikaza u maritimni realitet, a sve ostalo u razgovor o slikarstvu enformela. Ipak, posebno mjesto u tom smislu zauzimaju tempere na papiru na kojima se u potpunosti rastače i prekida veza s predmetnim svijetom te afirmiraju postulati apstraktnog umjetničkog jezika (Printemps, Pariz, 1959., Composition no 12, Pariz, 1960., Noir sur jaune I, Pariz, 1964., Noir sur jaune II, München, 1966., Composition no 14, Pariz, 1966.). Većina ovih radova nastala je u Parizu, gradu neosporno važnom za umjetnikov život i umjetničko stvaranje. Naime, Missijin tamošnji stipendirani boravak 1958. godine prometnuo se u višegodišnji život i bivanje u gradu koji postaje njegovim trajnim nadahnućem. Isprva je Missia pješice i biciklom istraživao Pariz te intenzivno pratio puls grada osjećajući dinamiku njegovih amplituda. Na svojim je slikama donosio scene s pariških ulica, bilježio nesvakidašnju atmosferu, skicirao gradske vedute. Međutim, opisni modaliteti Missiji nisu bili dostatni za prikazati višeslojnu uronjenost u urbanu magmu pa je slikar u potpunosti prisvojio jezik apstrakcije ne bi li njime iskazao puninu subjektivnog doživljaja pariškog ambijenta. Sasvim je razvidno da je umjetnik sa svojim slikarskim postupkom sinkron estetici enformela, ali i općenito tada aktualnim tendencijama k apstraktnoj umjetnosti. Valja naglasiti da ova i njima slična djela svojim egzistencijalističkim nabojem i nevelikim dimenzijama ostaju usidrena u pojavnom i semantičkom tlu europske umjetnosti.
Kao zasebna cjelina napose se izdvajaju djela nastala početkom 1960-ih kada Missia uvelike radikalizira svoj slikarski eksperiment. Naime, novim slikama umjetnik propituje mogućnost shvaćanja slike kao objekta, naglašavajući njezin volumen adicijom neslikarskog materijala – poput sitnih otpadaka koje je pronalazio u garaži raskošne vile svoje tete Olge, supruge književnika i diplomata Ante Tresića Pavičića – na njezinu površinu. Među tim radovima nesumnjivo visoke kvalitete ubrajaju se Suton (Split, 1961.) ili Hirošima (Split, 1961.), u kojima kao da je sublimirao tragično iskustvo svijeta ili njegovu tmastu i nemalo zlokobnu melankoliju. Status slikarskog djela Frano Missia nastavit će propitivati i dalje, u seriji radova iz Pariza kojima je glavni nositelj ekspresije tkanina što ju umjetnik uranja u boju i potom „aranžira“ na podlozi konotirajući različita polja značenja – od poetičkih reminiscencija na prirodne fenomene do doživljaja kakve nečisti ili civilizacijskog zagađenja (Bez naziva /Olujno nebo/, Pariz, 1963., Bez naziva /Kompozicija I/, Pariz, 1963.). Njima se pridružuju i kolaži manjih dimenzija na kojima primjenjuje istu slikarsku metodologiju (Kolaž na papiru 1, Pariz, 1963., Kolaž na papiru 2, Pariz, 1963.).
Nadalje, životne okolnosti i poslovna prilika odvest će Franu Missiju 1968. godine u New York – nikada, međutim, ne odjavljujući svoju parišku adresu – gdje će ubrzo steći i likovno akademsko obrazovanje na sveučilištu Hunter. U New Yorku će umjetnik prionuti zanimljivom grafičkom istraživanju, ali se i vratiti prikazu tijela i tjelesnosti. U tom smislu valja upozoriti na seriju grafika što ih krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih radi u tehnici material print (Nails, New York, 1980., Mreža, New York, 1980., Zgnječene limenke piva - boja, New York, 1980., Zgnječene limenke piva – crno i bijelo, New York, 1980.). Može se ustvrditi kako je Frano na tim djelima doslovce zabavljen realitetom umnoženog artikla – primjerice limenkom piva, intervenira u njegovu tjelesnu konzistenciju pa ga tako promijenjenog i „ranjenog“ grafički reproducira i uvodi u zanimljive kolorističke odnose. Na sličan način postupa i s čavlima, odnosno s mrežama sa zakrpama ili s pravokutnim metalnim pločicama, stvarajući zanimljive grafičke kompozicije izrazitog estetskog nerva. Kako je moguće vidjeti, umjetnik izjednačuje prepoznatljive artikle masovne proizvodnje i odbačene predmete sasvim anonimne uporabe ili, pak, organske nakupine slame. Osim ovim grafičkim radom, tih se godina umjetnik intenzivnije bavi i prikazima ženskog tijela koje je njegova preokupacija od samih umjetničkih početaka. Osobito zanimljivi prikazi su različitih disciplina ženskog sporta i njima Missia zapravo stvara rijedak umjetnički korpus koji se tom temom uopće bavi. Dovoljno je izdvojiti dizačice utega, jedriličarke, veslačice, jahačice i tako redom (Jedriličarke, Split, 1988., Tenisačica, New York, 1988., Dizačica utega, Split, 1988., Dizačica utega, New York 1988.). Njima Missia kao da namjerno prkosi maskuliziranoj ideji sportske prakse i u sportske discipline koje iziskuju poveliku fizičku snagu uvodi ženu kao glavni subjekt. Tema korpulentnog ženskog tijela bit će prisutna u Missijinu opusu sve do kraja njegova života kada će izraženu tjelesnost polako zamijeniti eterična snoviđenja (Ljubavni elan, New York, 2010., Sanjarenje, New York, 2011.). Jednako tako, za potpunije razumijevanje teme ženskog akta, važna je doktorska disertacija Frane Missije koju je obranio na sveučilištu Columbia u New Yorku 1993. godine pod naslovom Painting the Nude by Male Artists in Western Art (Slikari akta u umjetnosti zapada). Umjetnine koje su pratile teorijska čitanja feminističke literature i koje su uvrštene u rukopis disertacije mahom su i nastajale tih osamdesetih godina, ali usporedo sa svojim intenzivnim čitanjem Missia je realizirao i nove radove.
Izložba kojom se obilježava stota godišnjica rođenja Frane Missije prikazuje njegov opus kroz svojevrsnu dihotomiju apstraktnih i figurativnih načina slikarskog angažmana i to ne iz rakursa njihova antagonizma nego međusobne prožetosti i supostojanja. Pritom su odabrana ponajbolja djela nastajala na različitim geografskim širinama i dužinama prateći zapravo – i skicirajući – životni itinerar njihova umnogome neobičnog tvorca.
