HIA - kontakt






		V I J E S T I Zanimljivosti - arhiv 29. lipnja 2007. Probudio se s metkom u glavi, a mislio da ima glavobolju PORT ST. LUCIE - Kada se Michael Eugene Moylan probudio usred noći zbog glavobolje, pomislio je da je riječ o aneurizmi ili da ga je žena u snu udarila laktom u glavu. Liječnici su kasnije u bolnici ustanovili da iza desnog uha ima metak u glavi. Odmah je o tome obaviještena policija koja je isprva zaključila da je riječ o zalutalome metku, ali kasnije otkrila nešto sumnjivo. Policija je nakon pretresa stana utvrdila da je Moylan ustrijeljen iz neposredne blizine te otkrila nedosljednosti u izjavama supružnika. Na koncu je uhićena April Moylan koja je priznala da je slučajno pucala u supruga. "Kako je moguće da se ovaj čovjek probudio i da nije znao da je ustrijeljen, a zatim mirno došao u bolnicu? Nevjerojatno", izjavio je šef policije okruga St. Lucie u Floridi Ken Mascara. Michael Moylan neće biti podvrgnut oprativnom zahvatu i već je prebačen na traumatološki odjel. (AP, A.V.) Jutarnji list 28. lipnja 2007. Riješite se stresa uništavanjem madridskog hotela MADRID - Španjolski lanac hotela NH pozvao je osobe pod stresom da se odazovu akciji demoliranja soba njihova hotela smještenog u centru Madrida. Naime, Uprava hotela planira uz pomoć psihologa izabrati 30 ljudi koji bi 3. srpnja sudjelovali u rušenju 146 soba 11 godina starog hotela. Ljudi koji će sudjelovati u akciji bit će opremljeni zaštitnom kacigom i čekićima kojima će rušiti zidove, čupati tepihe i uništavati namještaj, stoji u priopćenju hotela te se dodaje da će izabrana ekipa moći uništiti sve što nađu u hotelu, pa i recepciju. Trideset osoba morat će ispuniti psihološki test i test fizičke spremnosti kako bi se utvrdila njihova razina stresa prije nego što budu odabrani da sudjeluju u tom posebnom događaju. Hotelski lanac NH, koji broji 335 hotela u 21 zemlji, planira hotel u Madridu ponovno otvoriti u rujnu, ali s puno modernijim dizajnom. (A.V.) Jutarnji list 27. lipnja 2007. Sporije hodanje - bolji rezultati Laganiji ritam smanjuje opterećenje na gležnjeve pa se može prijeći dulji put i sagoriti više masti Mnogi fitness stručnjaci drže se uzrečice "nema rezultata bez bola". No, upravo ta ideja da vježbanje mora biti naporno i teško da bi dalo neke rezultate, odbija mnoge početnike, koji već na samom početku odluče da je taj tjelesni napor za njih previše. No, znanstvenici misle da su našli vježbu koja je održiva i daje rezultate, čak i za one koji su pretjerano gojazni. Ta vježba je hodanje, i to posebnom brzinom. Svjetski poznat triatlonist Ray Browning pobijedio je u mnogim natjecanjima u kojima je plivao četiri kilometra, vozio bicikl 200 kilometara i sve to završio maratonom. Tim se sportom bavio deset godina. On i dalje svakodnevno vježba, i radi kao jedan od stručnjaka pri zdravstvenom centru sveučilišta u Denveru, gdje proučava kako pomoći ljudima koji ne vole vježbati, naročito onima koji su gojazni. Browning navodi da američka vlada preporuča barem pola sata umjerenog vježbanja svaki dan, no da velika većina Amerikanaca to ne prakticiraju. Manje vježbanja To ga je navelo da se upita jesu li ovakve državne preporuke ustvari štetne jer odvraćaju ljude od vježbanja i može li manje naporna vježba polučiti iste rezultate? "Mi tako uporno potičemo ljude da puno vježbaju, pa počinjemo i zaboravaljati da to stvara svojevrsnu barijeru. Trebamo pozvati sve ljude da se jednostavno pokrenu." Da bi uključio sve ljude u ovaj poziv, Browning se odlučio na najjednostavniji način pokretanja - hodanje. Dok su radili testiranja na pokretnoj traci za vježbanje, došli su do zaključka da većina ljudi bira neku umjerenu brzinu kretanja, od otprilike 4 do 5 kilometara na sat. No, kada se brzina poveća, došlo su do saznanja da većina ljudi postane i suviše opterećena, pogotovo one osobe koje su gojazne. Stupanj tog tjelesnog opterećenja mjerili su na ljestvici od 1 do 10, i došli do sljedećih zaključaka: gojazna žena koja malo brže hoda na pokretnoj traci ocijenila bi napor koji ulaže na otprilike 7 ili 8. Istodobno, muškarac normalne tjelesne težine, ocijenio bi tu istu brzinu hoda s 2 ili 3. On bi se tom brzinom mogao kretati dugo bez ikakvog značajnog umora. Motivacija Profesor fiziologije na sveučilištu u Coloradu, Rodger Kram, jedan je od Browningovih kolega. On kaže da je prebrzo hodanje prevelik napor za gležnjeve na nogama, što je posebno slučaj kod gojaznih ljudi, budući da oni počinju teturati kad se počnu brže kretati: "Na njih tada djeluje vrlo snažna bočna sila, što nije dobro. Ako se krećemo malo sporije, ta sila djeluje puno manje, posebice kod vrlo mršavih i vrlo gojaznih ljudi. Došli smo do zaključka koji vrijedi za sve ljude, bez obzira na njihovu tjelesnu težinu, a to je da ako hodamo malo sporije opterećenje na naše gležnjeve znatno se smanjuje." Kram se ne slaže da bez bola nema ni rezultata - on misli da je situacija suprotna. Rezultati njegovog biomehaničkog istraživanja sugeriraju da, budući da brzim hodanjem ljudi pretjerano opterećuju svoje gležnjeve, naročito oni gojazniji, manje bola bi moglo značiti više rezultata. Ako hodaju sporije, ljudi mogu hodati duže i prevaliti veće udaljenosti što znači i potrošiti dosta kalorija, a to je dobra vijest za one koji ne vole vježbati. Stjepan Škramić, (www.poslovni.hr) 26. lipnja 2007. Kako smo došli na rub pakla Piše: Tanja Rudež Foto: Ilustracije: Eugen Dobrić Svijet se zagrijava, a globalno je zagrijavanje povezano s ljudskom aktivnosti. Ako čovječanstvo ne obuzda emisije, posljedice bi mogle biti teške Klimatske su promjene dio naše svakodnevice pa posljednjih godina globalno zagrijavanje nije samo znanstveni fenomen nego i veliki politički te gospodarski problem. Znanstveno gledajući, riječ je o kompleksnom fenomenu koji uključuje djelovanje i interakciju niza čimbenika. No, unatoč kompleksnosti klimatskih promjena, sve je više znanstvenih pokazatelja koji daju jasniju sliku o problemu: svijet se zagrijava, a globalno je zagrijavanje povezano s ljudskom aktivnošću oko emisije stakleničkih plinova. Nadalje, ako čovječanstvo ne pokuša obuzdati emisije, posljedice bi mogle biti dugotrajne i teške. No, za sve one koji još uvijek nisu sigurni u što da vjeruju, britanski popularno-znanstveni časopis New Sientist nedavno je objavio vodič u kojem iznosi 26 mitova o klimatskim promjenama. Za Jutarnji list izabrali smo deset od tih mitova. Mnogi vodeći znanstvenici dovode u pitanje klimatske promjene Klimatski skeptici tvrde da mnogi vodeći klimatolozi dovode u pitanje globalno zagrijavanje. Tako se navodi da je nedavno 60 "vodećih" znanstvenika poslalo peticiju kanadskom premijeru sa zahtjevom da revidira odluku kojom je ta zemlja prihvatila obaveze u okviru Kyotskog protokola. To je u novije vrijeme najveća peticija klimatskih skeptika, no pokazalo se da među potpisnicima ima ljudi koji se uopće ne bave znanošću te da je među njima 15 umirovljenih istraživača. Nasuprot toj peticiji, stoji ona koju je potpisalo 11.000 američkih znanstvenika koji su kritizirali Bushevu administraciju zbog stava prema klimatskim promjenama. Činjenica je da oko globalnog zagrijavanja u znanstvenoj zajednici postoji konsenzus, a da je skupina skeptika sve manja. Čak i najrespektabilniji među klimatskim skepticima dr. Richard Lindzen s MIT-a ne negira da se klimatske promjene uistinu događaju, ali on tvrdi da globalno zagrijavanje u budućnosti ni približno neće biti tako veliko kako to većina predviđanja. Naravno, činjenica da se većina znanstvenika slaže oko nečega ne znači nužno i da su u pravu. No, znanstveni su dokazi koji govore u prilog klimatskim promjenama sve snažniji i sve ih je teže pobiti. Populacija polarnih medvjeda raste Polarni su medvjedi postali jedan od simbola globalnog zagrijavanja. Većinu godine provode živeći i loveći na arktičkom ledu. Stoga je topljenje leda predstavlja ozbiljnu prijetnju njihovu opstanku. Sve donedavno tvrdilo se da je populacija polarnih medvjeda u porastu. Ipak, u realnosti stvari su mnogo kompleksnije jer na Arktiku živi između 20.000 i 25.000 polarnih medvjeda unutar 19 populacijskih skupina. Istina je da je broj polarnih medvjeda narastao u dvije populacije koje žive u sjevero-istočnoj Kanadi jer je posljednjih godina jako smanjen lov na njih. Istodobno, pouzdano se zna da je u dvije populacije broj medvjeda u opadanju. Znanstvenici, međutim, ne znaju što se zbiva u preostalih 15 populacija polarnih medvjeda pa istraživanja tek predstoje. Ne možemo učiniti ništa kako bismo zaustavili klimatske promjene Kratkoročno gledano, što znači na razini nekoliko idućih desetljeća, nije moguće zaustaviti globalno zagrijavnje. Emisije stakleničkih plinova desetljećima su nekontrolirano rasle i izgubljeno je mnogo dragocjenoga vremena. Čak i kada bismo stabilizirali razinu ugljičnog dioksida i ostalih stakleničkih plinova na razini iz 2000. godine, temperatura bi nastavila rasti brzinom od 0,1 Celzijev stupanj po desetljeću, što znači da će u idućih pola stoljeća narasti za barem 0,5 Celzijevih stupnjeva. Istina je, također, da Kyotski protokol, koji je na snagu stupio 2005. godine, ima tek marginalni učinak. No, njegovi su autori oduvijek isticali da je to tek prvi korak i da će u budućnosti biti nužna oštra redukcija emisije stakleničkih plinova. Industrijski razvijene zemlje odgovorne su za glavninu dosadašnje emisije stakleničkih plinova. Primjerice, samo Amerika odgovorna je za četvrtinu emisije od 1750. godine. U budućnosti, najveći doprinos emisijama stizat će od mnogoljudnih zemalja poput Kine i Indije. Sada je pred čovječanstvom veliki izazov: zemlje u razvoju ne mogu se razvijati na isti način, a to je moguće samo primjenom novih tehnologija koje moraju postati dostupne i zemljama u razvoju. U svakom slučaju, što prije stabiliziramo emisiju stakleničkih plinova, moći ćemo učinkovitije minimizirati rizike klimatskih promjena. Čak i ako samo uspijemo usporiti globalno zagrijavanje, imat ćemo više vremena za prilagodbu klimatskim promjenama. Uragan Katrina bio je izazvan globalnim zagrijavanjem Zbog kaotične prirode vremena ne moguće je dokazati da je ijedan ekstremni klimatski događaj, poput uragana Katrine, izazvan globalnim zagrijavanjem. Nemoguće je, također, dokazati i to da globalno zagrijavanje nije igralo neku ulogu kod nastanka uragana Katrina. Moguće je, međutim, razlučiti pojačava li globalno zagrijavanje intenzitet i učestalost ekstremnih vremenskih događaja. Kada je riječ o predviđanjima učinaka globalnog zagrijavanja na aktivnost uragana, znanstvenici se slažu da generalni klimatski modeli nisu za to dovoljno detaljni. Smatra se, međutim, da globalno zagrijavanje neće nužno dovesti do povećanja broja uragana, nego do porasta njihova prosječnog intenziteta. Neke od studija to već potvrđuju. Primjerice, istraživanje znanstvenika s Massachussets Institute of Technology (MIT) pokazalo je da su tropski cikloni na Zapadnom Pacifiku i Atlantiku postali mnogo snažniji nego prije 50 godina. Nadalje, jedna je studija iz 2005. godine pokazala da se frekvencija najsnažnijih tropskih ciklona na globalnoj razini udvostručila u odnosu na 1970. godinu. Globalno će zagrijavanje u Europi izazvati ledeno doba U hoolywoodskom blockbusteru "Dan poslije sutra", koji je u kinima gostovao prije tri godine, razrađen je katastrofični scenarij o naglom nastupanju ledenoga doba u Sjevernoj hemisferi zbog sloma Golfske struje. Je li moguće da u Europi i Sjevernoj Americi zavlada ledeno doba dok istodobno na ostatku planeta bude sve toplije? Ono što je neosporno, jest činjenica da se uslijed globalnog zagrijavanja topi arktički led zbog čega sjeverni Atlantik postaje manje slan. To slabi toplu Glofsku struju, koja je važna za klimatske prilike u sjevernoj Europi te uz sjevernu američku obalu Atlantika. Prije dvije godina znanstvenici sa Sveučilišta Southampton uočili su da je Golfska struja posljednjih godina dramatično oslabjela pa je tako sada slabija 30 posto nego prije 1993 godine. Ipak, novija mjerenja tih znanstvenika ne mogu pokazati neki jasan trend. Većina znanstvenika smatra da nagli slom Golfske struje kao u filmu "Dan poslije sutra" nije moguć, nego postupno slabljenje struje. Znanstvenici, nadalje, smatraju da naš kontinent do kraja stoljeća neće biti hladniji nego što je danas. Znanstvenici su 1971. godine predviđali globalno zahlađenje Neki su znanstvenici sedamdesetih godina prošlog stoljeća uistinu predviđali globalno zahlađenje što je rezultiralo senzacionalističkim medijsim napisima. Jedan od izvora ideje o zahlađenju bio je znanstveni rad Stephena Schneidera iz NASA-ina centra u Marylandu koji je objavljen 1971. godine. Schneider je u svom radu sugeirirao da će rashladni učinak aerosola u zraku nadvladati učinke globalnog zagrijavanja. On je predvidio da bi u slučaju da se količina aerosola u zraku učetverostruči, moglo doći do novoga ledenoga doba. Njegov je scenario prihvatio niz znanstvenika, no nakon nekoliko godina Schneider je spoznao da je precijenio rashladni učinak aerosola te da je na dugi rok mnogo izvjesnije globalno zagrijavanje nego zahlađenje. Doprinos čovjeka emisiji ugljičnog dioksida premali je za opažanje Istina je da su količine ugljičnog dioksida koje u atmosferu oslobađaju ljudi male u usporebi s prirodnim emisijama toga plina. No, činjenica je i to da je do početka industrijske revolucije razina ugljičnog dioksida u zraku bila relativno stabilna jer su prirodne emisije bile obično balansirane prirodnim apsorpcijama. Ljudi godišnje u atmosferu emitiraju 26, 4 gigatone ugljičnog dioksida što je za oko tri gigatone više nego 1990. godine. Onima koji žive u hladnim predjelima, zagrijavanje će dobro doći Globalno je zagrijavanje realnost, a gotovo svaki dio našeg planeta, izuzevši Antarktik, topliji je nego 1970. godine. Klimatskih smo promjena posljednjih godina bili svjesni najčešće zbog učestalih vremenskih ekstrema. Idućih 10-20 godina taj će se trend ekstremnih vremenskih događaja najvjerojatnije nastaviti, no neosporna je činjenica da klimatske promjene neće sve države, a ni nacije pogoditi na isti način. Dok bi stanovnici skandinavskih zemalja mogli uživati u blagodetima blaže klime, afričke bi nacije mogle doživjeti najveći udarac. Ipak, ukoliko čovječanstvo barem ne uspori globalno zagrijavanje, lista gubitnika bit će mnogo, mnogo veća od liste onih koji su profitirali zbog globalnog zagrijavanja. U prošlosti je bilo i toplije, pa čemu onda panika Sasvim je izvjesno da je na Zemlji bilo perioda kad je bilo mnogo toplije nego što je to danas. U nekim slučajevima znanstvenicima je poznato koji su bili glavni uzroci globalnog zagrijavanja u prošlosti, ali mnogi su detalji i dalje nepoznati. Najtoplije je bilo tijekom paleocensko-eocenskog toplinskog maksimuma prije 55 milijuna godina. Tijekom toga perioda, koji je trajao 200.000 godina, globalne su temperature bile između pet i osam Celzijevih stupnjeva više nego danas. Temperatura u Arktičkom oceanu je bila oko 23 Celzijeva stupnja, a mnoge su vrste izumrle zbog globalnog zagrijavanja. U "novije" vrijeme, jedan mini topli period bio je između 800 i 1300 godine, o čemu govore mnoge povijesne anegdote poput vikiniške legende da je na današnjem Newfounlandu u to doba raslo grožđe. Ipak, to su samo legende, a činjenica da je u prošlosti bilo i toplijih razdoblja ne znači da se ne trebamo brinuti zbog globalnog zagrijavanja u budućnosti. Sve je to zavjera Ponekad se o globalnom zagrijavanju govori i sa stanovišta teorije zavjere. No, teško je naći valjan argument koji bi mogao potvrditi da su se tisuće znanstvenika udružile u međunarodnoj zavjeri. Neki kao argument navode da znanstvenici forsiraju katastrofičke studije o globalnom zagrijavanju kako bi osnažili financiranje svojih istraživanja, pogotovo iz vladinih izvora. No, ta dva argumenta padaju u vodu u slučaju Amerike, koja je znanstvena velesila. Istina je da je SAD od 1994. do 2004. godine za 55 posto povećao ulaganja u znanosti o klimi. Ipak, glavnina povećanja odnosila se na razvoj tehnologija za ublažavanje klimatskih promjena, a manji dio na "pravu znanost". Osim toga, američki su znantsvenici javno prosvjedovali protiv Bushove adminsitracije koja cenzurira i frizira klimatološke izvještaje. Često se, posebno u Hrvatskoj, čuje da novine i novinari imaju poseban interes u prezentiranju tema o globalnom zagrijavanju jer to doprinosi boljoj prodaji novina. Naravno, i novinarima i vlasnicima je bitno da se novine što bolje prodaju, no pobornici konspiracijskih teorija zaboravljaju da se mnogo bolji publicitete u javnosti postiže kao kada se široko prihvaćeni stavovi, kao znanstveni konsenzus oko globalnog zagrijavanja, dovedu u pitanje. Jutarnji list 21. lipnja 2007. KAKO OD MALO PROSTORA UČINITI UDOBAN DOM Open space od 40 kvadrata Eliminiranje pravih kutova pridonosi otvaranju prostora, a tome služe i prozirni materijali poput stakla i staklene opeke. Pravilan izbor boja i namještaja također utječe na osjećaj prostranosti. I na kraju, inteligentan, unaprijed planiran raspored opreme uvijek će uštedjeti prostor i rezultirati doživljajem interijera koji >diše< Piše Stella LEVAK, dipl. dizajnerica Mali stanovi često mogu naizgled postati veći i prostraniji jednostavno uklanjanjem viška zidova kao i smanjivanjem ili potpunim eliminiranjem nepotrebnih prostorija poput dugačkih ulaza, zatvorenih kuhinja i smočnica i sličnog. Eliminiranje pravih kutova također pridonosi otvaranju prostora, a tome služe i prozirni materijali poput stakla i staklene opeke. Pravilan izbor boja i namještaja također uvelike utječe na osjećaj prostranosti. I na kraju, inteligentan, unaprijed planiran raspored opreme uvijek će uštedjeti prostor i rezultirati doživljajem interijera koji >diše<. Mali stan od 40 četvornih metara koji se sastoji od blagovaonice i spavaće sobe s terasom, male kupaonice i kutka za kuhanje te ulaza, pretvoren je u open space u kojem je naglasak na dnevnoj zoni i to na način da se terasa može bolje iskoristiti. To je postignuto zamjenom mjesta dnevne i noćne zone, čime je dnevni dio dobio više prostora i direktan izlaz na terasu. Smanjiti ulaz Ulaz čija je veličina bila sasvim nepotrebna, naročito u ovako malom stanu, značajno je smanjen i služi kao predsoblje između dnevnoga dijela i kupaonice. Dijagonalnim zidom dodatno je otvoren prostor dnevne zone, dok zidovi u staklenoj opeci produžuju pogled na cijeli stan i pružaju čitavom prostoru više svjetlosti. Jedinstvena dnevna zona Dnevna je zona jedinstven prostor, a sastoji se od kuta za opuštanje, stola za objed i komotne kuhinje oslonjene o zid najbliži kupaonici, kako bi se najpraktičnije iskoristili postojeći odvodi. Udubina u zidu iskorištena je kao vertikala u koju treba smjestiti napu i štednjak, dok je hladnjak smješten u kut. Između se nalazi voda odvojena od vatre i hladnjaka dvjema radnim površinama. Taj raspored čini kuhinju izrazito praktičnom jer je poštovan logičan slijed operacija pri pripremanju hrane (hrana-pranje-priprema-kuhanje). Kuhinja je otvorenog tipa pa su korišteni samo podni elementi da bi se vizualno rasteretio gornji dio zida i čitava se prostorija doimala većom. Uski otvor prema terasi povećan je, što je dnevnu zonu dovelo u neposredniji kontakt s velikom terasom te i na taj način idealno povećalo unutarnji prostor. Stol za objed je okrugao da bi zauzimao manje mjesta, a na ugrađenoj polici smješten je televizor koji se jednako dobro može gledati iz bilo kojeg dijela prostorije. Spavaća soba povezana s dnevnom zonom Na mjesto bivše blagovaonice došla je spavaća soba. Eliminiran je kut koji je prethodno zatvarao ulaz, a dobivena je dijagonala podarila prostor kuhinji. Dijagonalni zid je, poput bočnog zida do kuhinjskih elemenata, od staklene opeke i služi kao uzglavlje kreveta. Spavaća je soba ostala povezana s dnevnom zonom putem šireg otvora u zidu bez vrata, u liniji s prozorom. Na taj je način i svjetlost prozora spavaće sobe iskorištena u dnevnoj zoni. Puni zid nasuprot krevetu ispunjen je komotnim garderobnim ormarima zid-zid, a preostali slobodni kutak iskorišten je za zaobljeni pisaći stol. Racionalna kupaonica Raspored sanitarija u kupaonici je maksimalno racionalan. Puni zidovi s desne strane iskorišteni su za tuš-kadu, koja je staklenom stijenom odvojena od ostatka kupaonice. Do tuša, odmah nasuprot ulazu, nalazi se umivaonik, a WC školjka i bide smješteni su jedno nasuprot drugome tik do prozora. Uređenje i oprema Svijetle nijanse plave i/ili zelene na zidovima svojim će osvježavajućim tonom učiniti open space još prostranijim. Pritom toplinu izgleda prostorija možemo osigurati izborom drvenog namještaja u prirodnoj boji. Svijetle nijanse drva djeluju istovremeno toplo te suvremeno i lagano. Jednostavne linije, prozračni i lagani oblici dodatno pridonose >lakoći< prostora. Stoga možemo birati namještaj otvorenog tipa, primjerice, police za dnevni boravak bez stražnje stranice i bez vrata te otvoreni tip kuhinjskih elemenata koji će unijeti mladalačke živosti u ambijent. Kutak za opuštanje može biti opremljen kauč-krevetom za dodatna dva spavaća mjesta kada se za to ukaže potreba. Sanitarije visećeg tipa će pak rasteretiti malu kupaonicu oslobađajući pod svojeg volumena, dok će staklena pregrada za tuš-kadu ostaviti slobodan pogled na cjelovitost prostora. Glas Istre 20. lipnja 2007. UŠTEDA ENERGIJE Prijedlozi europskog Climate Action Networka Kako smanjiti potrošnju CO2 bez promjene načina života Malim promjenama životnih navika smanjuje se zagađivanje okoliša, ali i računi za potrošnju energije Luka CAPAR Sukladno novoj ekonomskoj politici Europske unije, koja predviđa ekološko djelovanje industrije, ali i građanstva, političari poduzimaju svoje korake, znanstvenici i inovatori rade na novim pronalascima sukladnim novim propisima, a građani pronalaze načine kako da u svakodnevnome životu pridonesu uštedi energije i zaštiti okoliša vlastitim djelovanjem. Ušteda na računima za energiju Prema prijedlozima europskog Climate Action Networka (CAN), malim promjenama životnih navika svaki pojedinac može pridonijeti uštedi energije, smanjenju zagađivanja i što je još važnije, može uštedjeti na računima za potrošnju energije. Stručnjaci CAN-a ističu kako nije potrebno radikalno mijenjati životne navike, već samo promjeniti neke loše običaje. Početak štednje leži u domaćinstvima jer upravo stambene zgrade u Europskoj uniji koriste više od 40 posto ukupne potrošene energije u EU. Koraci koji se preporučuju su gašenje nepotrebnih svjetala u stanu, sušenje rublja na 'štriku' umjesto korištenja električne sušilice, korištenje perilica rublja i suđa samo kada su u potpunosti pune te pranje na nižim temperaturama. Uz to, preporučuje se grijanje i hlađenje samo u trenucima kada su ukućani kod kuće, kao i gašenje ili smanjenje istih uređaja tijekom noći. Na vrhu liste preporuka je gašenje televizora i sličnih uređaja umjesto da ih se ostavlja na standby funkciji, jer gotovo 40 posto vremena provedu trošeći energiju bespotrebno. Osim klasičnih preporuka gašenja aparata, savjetuje se ušteda energije, pa i novca, kuhanjem s pokrivenim loncima, jedenje manje mesa što smanjuje globalno zatopljenje, zbog krava koje tijekom tovljenja proizvode veliku količinu metana. Savjesno ponašanje na poslu Mjere uštede mogu se primjenjivati i na poslu, počevši od samog načina odlaska na radno mjesto, gdje se umjesto automobila preporučuje javni prijevoz, bicikli ili šetnja. Na radnom mjestu ušteda novca i energije počinje manjom količinom ispisivanja te korištenja recikliranog papira što štedi 70 do 90 posto energije. Osim toga, nužno je i gašenje kompjutora prilikom odlaska kući, kao i vikendom, pa čak i za vrijeme odmora za ručak. Iako će ove preporuke naići i na podršku i na kritiku, postaje jasno da se problem uštede energije, a samim time i novca, u zemljama Europske unije počeo spuštati na najnižu razinu i pokušava se utjecati na svijest pojedinca da u štednju krene od sebe samoga. Vjesnik 19. lipnja 2007. SAVJETNIK Brzi make-up Ako nepripremljeni i u posljednji trenutak dobijete poziv za izlazak, nemojte ga odbiti opravdavajući se kako izgledate umorno i bez frizure. Pouzdajte se u vještinu prstiju, pa se našminkajte i počešljate slijedeći upute londonskog stiliste Trevora Sorbiea koji uvjerava da možete izgledati besprijekorno pouzdajući se u >last minute< njegu. Primjerice, kratku kosu operite, posušite i oblikujte prstima koristeći pjenu ili gel, dok dugu pomno počešljate i odvojite pramenove uz uši pa ih upletite u pletenice. Učvrstite ih drugim vlasima u rep i oblikujte punđu.No može ih se počešljati da su priljubljene uz tjeme i učvršćene kopčom ili vrpcom u visoki rep. Slijedi nanošenje podloge ili tekućeg pudera na jagodice, bradu nos i čelo. Vršcima prstiju preparatom lagano prekrijte lice da biste >zamaskirali< bore, pjege i druge nedostatke kože. Potom slijedi šminkanje očiju uz dodatno prekrivanje podočnjaka koji odaju umor. Da biste se doimali odmornije za šminkanje očiju najprije koristite bijelu olovku. Izvucite liniju uz unutrašnji rub donjih i gornjih trepavica. Potom još gornji kapak ispunite sjenilom i eye linerom izvucite crnu liniju i tako istaknite gornji kapak. Slijedi premazivanje trepavica maskarom, nanošenje rumenila na jagodice i na kraju ruža na usnice. [M.Đ.], Vjesnik 18. lipnja 2007. NA PEDALE OD ZEMLJE IZLAZEĆEG SUNCA PREKO SVIJETA DO SPLITSKOG SUTONA Daisuke biciklom došao iz Japana na Matejušku Daisuke Nakanishi putuje biciklom po svijetu već devet godina. Obišao je 90 država i prevalio 112 tisuća kilometara. Cilj mu je vidjeti ih još 30 i avanturom steći milijun prijatelja na Zemlji Meri BERTICIOLI Daisuke Nakanishi, Japanac koji putuje svijetom na biciklu, obišao je i naš grad. U Split je stigao dvama kotačima nakon što se provozao kroz 90 država na svim kontinentima. Za taj pothvat mu je trebalo devet godina. Tada se u veliku pustolovinu uputio iz Osake, grada u kojemu je rođen. U međuvremenu je postao počasnim građaninom u brojnim zemljama, primjerice u europskoj Poljskoj te u dalekoj Južnoj Americi, u Boliviji i Peruu. U Japan se u sve to vrijeme vratio samo u dva navrata. Malenim biciklom, koji ne teži više od 17 kilograma , prešao je više od 112 tisuća kilometara, ako ne računamo dijelove puta koje je morao prijeći drugim vrstama prijevoza. Uz opremu za kampiranje, nešto lijekova, dodatnih dijelova za bicikl, te neizbježni fotoaparat i kameru, preživio je i rusku zimu i afričke vrućine. Mobitel ne nosi, a s obitelji kontaktira putem e-maila, kad se negdje domogne interneta. -San mi je putovati biciklom, još otkad sam bio student. Jeftino je, a pokreće te samo tvoja snaga. Veliki je to izazov, naučila me ova avantura da se može sve izdržati, sve preživjeti, samo ako se dovoljno potrudim. Puno je ljepše putovati na dva kotača nego se voziti automobilom, kod njega ne ulažete svoju snagu, a još i zagađujete prirodu - rekao nam je Daisuke. Širom planeta sklopio je brojna poznanstva, u Južnoj Americi su mu ljudi nudili smještaj, a prijatelji iz Belgije napravili web stranicu. Slikao se s Peleom u Sao Paolu, Lech Walesom, bivšim poljskim predsjednikom te dobitnikom Nobelove nagrade za mir Jimmyjem Carterom, bivšim američkim predsjednikom, te sirom Edmundom Hillaryjem, prvim penjačem na Mount Everest. Cilj je upornog Nakanishija iz Zemlje izlazećeg sunca vidjeti 120 zemalja svijeta te imati barem milijun prijatelja. Slobodna Dalmacija 15. lipnja 2007. EKOLOŠKI superautomobil Revolucionarni automobil >acabion< GTBO švicarskog proizvođača svojim će performansama oduševiti sve ljubitelje jurilica, jer taj superautomobil, vrijedan milijun funti, razvija brzinu od čak 550 kilometara na sat. Istina, brzina mu je ograničena na samo 470 kilometara na sat, ali svejedno je riječ o najbržem automobilu na svijetu, ponosno ističu njegovi dizajneri. A razloga za ponos itekako imaju, jer je riječ o ekološki prihvatljivoj jurilici koja troši tako malo benzina da bi posramila i najštedljivije dizelaše. Iako ga njegov dizajner i tvorac dr. Peter Maskus naziva superautomobilom u stvarnosti je riječ o vozilu koje je svojom konstrukcijom bliže motociklima nego automobilima, zbog upravljača, sjedala koja su postavljena jedno iza drugog, guma i samog motora. >Sve što je brzo u prirodi je i tanko. Pogledajte morske pse, na primjer< , pojasnio je dr. Maskus neobičnu konstrukciju. Zasad postoji samo prototip koji bi u iduće četiri godine trebao doživjeti razvoj i proizvodnju, te se planira da će se tijekom tog razdoblja uspjeti proizvesti 26 primjeraka vozila. U svaki od tih 26 primjeraka bit će ugrađen i hisustav sa 26 zvučnika vrijednih 130 tisuća funti, a osim benzinskog motora u njega će biti ugrađen i odvojeni električni motor koji će se koristiti pri kraćim putovanjima. Tako taj automobil, pri brzini od 100 kilometara na sat, s punim tankom može prevaliti više od 2400 kilometara . [D. Vukoja] Vjesnik 14. lipnja 2007. TOPLO VRIJEME OSIM IZLETNIKA IZMAMILO I ZMIJE Ne ubijajte zmije - pustite ih na miru! Prilikom odlaska u prirodu nosite visoke cipele, a po mogućnosti i duge hlače. Gledajte kuda hodate i pazite za što se hvatate rukama, a pri branju šparoga obvezan je štap za razmicanje granja, grmlja i visoke trave Piše Roberto LICUL Ljeto i toplo vrijeme su pred vratima, što je idealan povod za odlazak u prirodu i odmor. Međutim, treba biti na oprezu jer su s lijepim vremenom iz svojih skrovišta izišle i zmije. Nedavna smrt jednoipolmjesečne bebe od ugriza poskoka kod ljudi je pobudila zanimanje za zmije i samozaštitu. Iako je dječak naknadno primio serum, zbog velike količine otrova u malom volumenu krvi podlegao je otrovu. Ovaj bi tragični slučaj mogao dovesti do zaključka da zmije vrebaju na svakom koraku i predstavljaju opasnost za život ljudi, međutim ipak nije tako. Statistika pokazuje da se godišnje u Hrvatskoj zbog ugriza zmije hospitalizira tek šezdeset osoba, dok je na pulskom području zabilježeno desetak ugriza. Zmijama otrov služi u prvom redu za svladavanje plijena i obranu, a napadaju samo ako se osjete ugroženima ili napadnutima. Otrov poskoka ili riđovke može biti poguban za čovjeka, no i to ovisi o njegovom zdravstvenom stanju, životnoj dobi i mjestu ugriza. Osjetljiviji su bolesnici, osobe slabijeg imuniteta i tjelesne spremnosti, a najrizičniji su ugrizi u području glave. Nakon ugriza strogo mirovanje i imobilizacija Na mjestu ugriza obično se vide dvije ubodne ranice od zmijskih zuba međusobno udaljene 6- 8 milimetara , iako je moguća i samo jedna ranica ili čak samo ogrebotina. Ranica međutim ne znači da je otrov sigurno ubrizgan u tijelo. Prema statističkim podacima, čak 22 posto dokazanih ugriza ne dovodi do trovanja. Ubrzo područje oko rane poprimi ljubičasto-plavkastu boju, a koža se često ospe crvenkastim točkastim kapilarnim krvarenjima. Područje ugriza otekne i bolno je, bol se širi prema limfnim čvorovima, a javljaju se i povišena temperatura, slabost i podrhtavanje cijelog tijela. Kod sumnje na zmiju otrovnicu ugrižena osoba mora strogo mirovati tj. treba izbjegavati i najmanji pokret, a ruku ili nogu na kojoj je ugrizna ranica treba imobilizirati. Oko 5 do 10 centimetara iznad mjesta ugriza ekstremitet treba podvezati srednje jakim stiskom da bi se zaustavile venska i limfna cirkulacija čime se usporava širenje otrova u organizmu. Važno je, međutim, da se ne podveže prečvrsto da se ne bi zaustavila arterijska cirkulacija. Nije preporučljivo dirati ranu ili pak isisavati otrov, jer on može ući i u krvotok druge osobe ako ona ima ranicu u ustima. Nakon toga treba se što prije potražiti stručna liječnička pomoć, a najčešće se daje antitoksin protiv otrova europskih zmija. Zmije se ne smiju ubijati I druge neotrovne zmije, poput blavora odnosno gada mogu ugristi. Ako mjesto ugriza otekne dobro je obratiti se liječniku i primiti antitetanus. Kao i za ljude, ista pravila vrijede i za životinje, najčešće pse: ako ih ugrize zmija životinju treba što prije odvesti veterinaru. No, stara poslovica kaže: bolje spriječiti nego liječiti. Naime, bliske susrete sa zmijama i eventualne ugrize vrlo je lako izbjeći. Prije svega, prilikom odlaska u prirodu nosite visoke cipele, a po mogućnosti i duge hlače. Gledajte kuda hodate i pazite za što se hvatate rukama, osobito kad se penjete po stijenama. Pri branju šparoga obvezan je štap kojim za razmicanje granja, grmlja i visoke trave jer su sve zmije izrazito osjetljive na vibracije, pa dok ih štap stvara, one bježe. Ukoliko oko kuće, u svom vrtu ili dvorištu, želite izbjeći susret s opasnom zmijom stručnjaci preporučuju da uredite okućnicu, redovito kosite travu ili ogradite parcelu višim zidom. Ako unatoč svim poduzetim mjerama opreza ipak ugledate zmiju, pokušajte je zaobići i pustiti je na miru. Zmije najčešće pobjegnu, a samo iznimno napadaju. Naime, mnogi ljudi bivaju ugrizeni pri pokušaju da zmiju ubiju ili da joj se što više približe. Predsjednik udruge za zaštitu životinja >Prijatelji životinja< Luka Oman napominje da je ubijanje divljih životinja, pa tako i zmija, kažnjivo prema Zakonu o zaštiti prirode. - Ubijanjem zmija narušava se ekološka ravnoteža. Tako zbog smanjenog broja zmija rapidno raste broj glodavaca. Stoga je zmiju najbolje pustiti i nikako je ne ubijati. Ako znate nekoga tko je ubio zmiju prijavite ga veterinarskoj inspekciji koja može odrediti novčanu kaznu. Međutim, po prijavljivanju ubijanja divljih životinja Hrvatska se nalazi na dnu europske statističke ljestvice, kaže Oman. Anketa: Što građani misle o zmijama Manda Basara, umirovljenica - Budući da svake godine berem šparoge, često vidim različite zmije. Iako sam ih vidjela jako puno, još uvijek ih se bojim. Međutim, kada vidim zmiju pustim je na miru i ne diram je. Čini mi se da je ove godine zbog jako toplog vremena više zmija nego inače, a čak ima dosta i onih šarenih, otrovnih. Prije nekoliko dana jednu zmiju sam pronašla blizu kućnih vrata te sam ju štapom udarila i ubila je, ali mi je poslije bilo jako žao. Dario Mačina, strojobravar - Zmija se ne bojim, ali mi se gade. Vidim ih jako puno kad idem u šparoge, ali ih ima i oko kuće. Kad vidim zmiju uvijek je pokušam zaobići i pustiti je na miru, jer ako ju ne diraš, neće ni ona tebe. Slučajno sam nedavno na stablu trešnje pokraj kuće pronašao jednu neotrovnu zmiju. Živjela je u rupi na stablu i hranila se pticama. Lorena Mandić, službenica - Jako se bojim zmija i da je vidim samo bih se udaljila i ne bih je dirala ili ubila. Kada idem u šparoge obavezno sa sobom povedem psa te uzmem štap kojim razmičem granje, grmlje i travu pa zmije pobjegnu. U Istri živi desetak vrsta zmija Na istarskom poluotoku obitava desetak vrsta zmija od kojih su samo poskok i riđovka otrovne. Međutim, mnogi stručnjaci za zmije kažu da riđovka u našim krajevima nije već godinama viđena. Poskok se može prepoznati po šarama na leđima, zdepastom tijelu, specifičnom roščiću na vrhu nosa i kratkom repu. Budući da se penje na drvo, ljudi su mislili da skače pa je tako i dobio ime, iako uopće ne skače već gmiže po stablu. Danas je vrlo rijedak jer ga ljudi ubijaju. Živi na kamenjarima, a najviše ga ima na području oko Rovinja, Vodnjana, Duge Uvale, Lindara i na Učki. Osim poskoka na području Istre žive i druge neotrovne zmije: bjelouška, crna poljarica ili guž, eskulapova bjelica, četveroprugi kravosas, ribarica, sara poljarica i druge. Glas Istre 13. lipnja 2007. Pilot putnicima: 'Imamo sigurnosni problem, ali nemojte brinuti' MADRID - Nervoznim putnicima na letu španjolskog niskotarifnog aviooprijevoznika pilot je poručio putnicima kako polovica sjedala u avionu nisu u uporabi iz sigurnosnih razloga, ali da zbog toga ne trebaju brinuti, izvijestio je španjolski El Mundo. Nakon što su putnici u nedjelju zauzeli svoja mjesta na letu Lisabon-Madrid prijevoznika Vueling Airlinesa primijetili su da su zapečaćena tri reda sjedala na jednoj strani zrakoplova. "Dio zrakoplova ne smijemo koristiti jer imamo sigurnosni problem s prednjim vratima. Ne brinite, to je samo sigurnosni problem", rekao je kapetan zrakoplova. Neki su putnici fotografirali zapečaćena sjedala ali ih je osoblje zrakoplova spriječilo jer je to 'protiv pravila kompanije'. Jedan je uznemireni putnik upitao da li bi se zrakoplov mogao prevrnuti u zraku ako letjelica na jednoj strani ima teži teret. (Reuters, A.V.) 12. lipnja 2007. Kute od plastičnih boca Veliki trgovački lanac Marks & Spencer ponudit će u kolovozu svojim kupcima novu liniju školskih uniformi proizvedenih od recikliranih plastičnih boca. To će biti prvi put u povijesti da se u britanskim prodavaonicama nudi takva odjeća. Odmah nakon puštanja vijesti o tome njihov je konkurent Bhs najavio da će uskoro i oni početi prodavati školske uniforme dijelom proizvedene također od recikliranih plastičnih boca. Marks & Spencer se na taj potez odlučio kako bi ostao dosljedan svojoj politici smanjenja ugljičnog dioksida što se poklapa s rastućim svjetskim trendom smanjenja onečišćenja okoliša, a u proizvodnji se koriste boce prikupljene s raznih odlagališta smeća i iz prirode. Odluka da se od tog recikliranog materijala proizvode školske uniforme donijeta je zbog činjenice da je riječ o proizvodu koji ima relativno kratak vijek trajanja (djeca prerastaju svoje uniforme iz godine u godinu, te dobrano uništavaju odjeću na igralištima). Prvi ponuđeni artikli u dućanima bit će suknje i hlače po sedam funti dok će majice (kombinacija reciklirane plastike i pam uka) koštati tri funte. Materijal za tu odjeću proizveden je na Tajvanu gdje je ta tehnologija doživjela svoju pionirsku implementaciju dok se odjevni predmeti proizvode u Bangladešu. [D. Vu.],Vjesnik 11. lipnja 2007. E-mail molitve naših vjernika 'forvardirane' svetom Anti Piše: Iz Padove Darko Pavičić U Padovi cijeli mjesec traju Dani sv. Antuna. Gužva u gradu je velika i pronaći slobodno mjesto za parkiranje je ravno dobitku na lutriji. Više od 600 molitvi hrvatskih vjernika svetome Antunu Padovanskom, koje su stigle elektronskom poštom u posljednjih mjesec dana, jučer je jednom od najpopularnijih svetaca na svijetu u Padovi "forvardirao" fra Ivan Bradarić koji je u Padovi predvodio veliku grupu hodočasnika sa zagrebačkog Svetog Duha. - Zapravo sam prestao i brojiti koliko je molitvi stiglo na naš internetski portal www.ver.hr - rekao nam je fra Ivan Bradarić, vadeći iz svoje torbice isprintane e-mailove koje je predao rektoru svetišta kako bi se poslije molilo za svaku od tih vjerničkih nakana. Obraćanje sv. Antunu glavni urednik mjesečnika Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskog fra Ivan Bradarić pokrenuo je još prošle godine, ali je ispočetka odaziv bio relativno malen jer su se ljudi pribojavali da bi im mogla biti narušena intima. - Razloga za strah nema jer je sve zaštićeno na sigurnim serverima i molitve se tretiraju kao ispovjedna tajna. Ljudi su to s vremenom prepoznali i sada svakog mjeseca, kada odlazim na hodočašće u Padovu, sa sobom nosim i te internetske molitve - kaže fra Ivan Bradarić, dodajući da su na svojim internetskim stranicama zamislili opciju objave molitve za sve koji to žele, ali su odustali, upravo zbog toga da privatnost ostane u potpunosti zaštićena. Mjesečnik Veritas inače se u posljednje vrijeme na tržištu vjerskih glasila pozicionira kao respektabilna tiskovina od koje mnogi tzv. svjetovni mediji preuzimaju sve više informacija, primjerice poput najave kardinala Josipa Bozanića o osnivanju katoličke televizije ili intervjua vlč. Zlatka Sudca. No, Veritas svakog mjeseca organizira redovito hodočašće u Padovu, koje je jučer bilo među posjećenijim jer je u srijedu 13. lipnja blagdan sv. Antuna Padovanskog. - Osim Zagrepčana, s nama su hodočasnici iz Vinkovaca, Splita, Županje, Velike Gorice, Zabora, Grubišnog Polja, Subotice i Hercegovine. Zanimljivo je da svi prvo dolaze u Zagreb odakle se kreće prema Padovi - kaže fra Ivan Bradarić, tumačeći kako su jučerašnjim hodočašćem, zapravo, počeli Dani svetog Antuna, koji će svoj vrhunac dosegnuti u srijedu na večernjoj misi u 19 sati na zagrebačkom Svetom Duhu koju će predvoditi nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić. Fra Ivan Bradarić kaže da je sveti Antun "svetac cijeloga svijeta" i po vrhu popularnosti u narodu. - On je pravi narodni svetac i ljudi ga prepoznaju kao vlastita zagovornika jer vrlo brzo spoznaju svoje zagovore. Crkva, kao što znate, vjeruje da Isus Kris daje mogućnost zagovora i molitvi preko svetaca. Hrvati zaista vole svetoga Antuna - kaže fra Ivan Bradarić koji je jučerašnjim hodočasnicima protumačio kako su imali veliku čast slušati misu na hrvatskom jeziku s glavnog oltara bazilike sv. Antuna u Padovi. - Mise su isključivo na talijanskom jeziku, ali naša braća redovnici su nam dopustili misu na hrvatskom - rastumačio je fra Ivan Bradarić koji je sa svojim kolegama franjevcima konventualcima predvodio euharistiju za nekoliko stotina hrvatskih hodočasnika. Inače, u Padovi već cijeli mjesec traju Dani sv. Antuna. Gužva u gradu je velika i pronaći slobodno mjesto za parkiranje je ravno dobitku na lutriji. Središnje gradsko parkiralište tradicionalno je pretvoreno u golemi lunapark, a trg prema katedrali u jedno od najvećih sajmišta na otvorenom u ovome dijelu Europe. Tko je sv. Antun? Fra Ivan Bradarić kaže kako mnogi štovatelji sv. Antuna, kada su na njegovu grobu, žele ostaviti i pisanu poruku i molitvu "svecu svega svijeta". - Kad si na grobu sv. Antuna, želiš mu mnogo toga reći. Ne uspijevaš sve izreći jer ondje nemaš mnogo vremena. Poruke, molitve i molbe sv. Antunu svjedoče o golemom povjerenju, bez obzira na jezik i nacionalnost - tumači on, dodajući kako su redovnici vrlo brzo prihvatili suvremeni način rada i mogućnosti interneta, da se i na taj način olakša vjernicima slanje molitva. O samom svecu fra Ivan Bradarić kaže kako je odobrenjem pape Ivana Pavla II., prigodom 750. godišnjice svečeve smrti 1981. obavljena "rekognicija tijela", tj. prigodna provjera stanja svečevih zemnih ostataka, koji su vjernicima izloženi na štovanje prvi put nakon 1263. - Bili su u odličnom stanju, pohranjeni u malom sanduku unutar prvotnoga, vrlo starog i priprostog u kojemu je bio pokopan. Pažljiv pregled liječnika i povjesničara omogućio je da se rekonstruiraju svečeve fizičke karakteristike: visina oko 1,70 metara , ne baš previše snažne tjelesne konstrukcije, plemenitog izgleda, s produljenim i uskim licem, udubljenim očima, poduljim rukama i tankim prstima te u dobio od oko 40 godina. Izvanredan je bio nalaz cijelog organa govora, što je suvremena nadopuna otkriću neraspadnutog jezika svetog propovjednika Evanđelja otkrivenog 1263. - kaže fra Ivan Bradarić, dodajući kako se govorni organi čuvaju u "kapelici moći", kao i ostaci habita koji su pronađeni pokraj kostiju. Kostur sv. Antuna smješten je u kristalni lijes zaštićen hrastovim sandukom. Jutarnji list 8. lipnja 2007. Ribice za bolji san Lanac hotela Travelodge ponudio je svojim gostima novu uslugu. Poznato je naime kako pogled na ribice u akvariju dobro utječe na zdravlje i toga su postali svjesni i u tom hotelu pa su u svoju ponudu uvrstili >tretman ribama<. Usluga je uvedena nakon nedavne ankete provedene među 2000 gostiju tog hotela koja je pokazala da je čak 63 posto njihovih gostiju izloženo stresu, a čak njih 58 posto smatra da bi akvarijska terapija bila odlično rješenje za oslobađanje od stresa. Tako je taj hotelski lanac ponudio Gold. sh Hire Service pa sada svi njihovi gosti mogu uživati u terapiji koja se dodatno ne naplaćuje. Korisnici te terapije prije spavanja gledaju zlatne ribice oko 15 minuta da bi se oslobodili stresa. Vlasnici hotelskog lanca odlučili su se za zlatne ribice, iako blagotvorni učinak imaju i druge, jer su zlatne ribice proglašene najomiljenijim kućnim ljubimcem u Velikoj Britaniji. >Stalno tražimo nove načine kako bismo obogatili svoju hotelsku ponudu i ponudili gostima razne vrste relaksacije i odmora<, izjavio je voditelj te nove hotelske ponude Wayne Munnelly i dodao da su znanstvena istraživanja u posljednjih 30 godina pokazala da promatranje akvarijskih ribica ima smirujući učinak na ljudski mozak, smanjuje stres, uklanja nesanicu i stabilizira povišeni tlak. >Mnogi gosti koji odsjedaju u našim hotelima dolaze nakon naporna i stresna dana, te im je tada potreban neki relaksirajući tretman. Isto tako mnogi dolaze dan prije važnog sastanka pa zbog uznemirenosti ne mogu zaspati. Od sada rješenje njihovih problema dolazi sa zlatnim ribicama<, ističe Wayne i otkriva kako je nova ponuda izazvala veliko zanimanje gostiju. Vjesnik 6. lipnja 2007. NOVI MODNI KLASIK NA HORIZONTU Bijela haljina neće plesati samo jedno ljeto Malu crnu haljinu izmislila je nenadmašna Coco Chanel i lansirala je još 1956. godine. Taj je modni komad postao zaštitni znak žena raznih generacija u proteklim desetljećima. Iako malu crnu haljinu možete nositi i ljeti, jer se ovisno o materijalu prilagođava svim vremenskim prilikama, moj je prijedlog mala bijela haljina. Koja boja bolje od bijele donosi dašak ljetnih sunčanih dana, bijelih oblutaka ili pijeska na plaži, povjetarca.? Iako mala bijela haljina doista najbolje izgleda kada je gotovo minimalistički krojena i kada se uz nju nosi samo ono osnovno, na primjer bijele sandale i bijela torba, za neke će to biti previše monotono. U tom slučaju zgrabite dodatke u zlatnoj boji za glamurozni izgled. Izgled prave dame postići ćete igranjem s nježnim drap tonovima ili onima boje pijeska. Lijepo će uz bijelo pristajati i tamnoplavi ili crveni detalji koji podsjećaju na mornarsku modu. Još jedna prednost bijele je da uz nju jednostavno ne možete pogriješiti u kombinacijama jer nema boje koja uz nju ne ide. U najobičnijoj laganoj haljinici ili tunici možete slobodno na more, a za večernje piće na nekoj terasi ne treba vam puno spremanja. Umjesto šlapica na noge idu sandale s visokom petom, a umjesto velike slamnate torbe uzmite neku manjih dimenzija. I to je to, spremni ste za provod i opuštanje. Ljepota male bijele haljine je u tome što je možete interpretirati na tisuću načina. Samo je vaša mašta granica, a ljeto je pravo doba za igranje kombinacijama. I izbor materijala je velik - od pamuka i viskoze do lana i svile te njihovih mješavina, dok vam ne preporučujem poliester. U modnim časopisima predviđaju joj sjajnu budućnost. Tvrdi se da će ona postati modni klasik uz bijelu košulju, crne hlače i kišni mantil. Ono što je sasvim sigurno jest da neće plesati samo jedno ljeto. U njoj se odmah osjećate svježe, čak i na plus 30. U bijelom ćete odmah biti zapaženi, a krojeve birajte po svom guštu. Najklasičnija i najljepša je ona vrlo jednostavna, bez rukava, s okruglim ili četvrtastim izrezom oko vrata, krojena u trapez, duga do ispod koljena. Sviđa li vam se minica, pokažite noge, a ako se ugodnije osjećate u dužem, neka bude skoro do poda. Jedna od varijanti je mekana haljina-tunika koja nježno obavija tijelo ne stežući ga. Stella McCartney pak predlaže inačicu dječje haljinice od kačkanog konca s mašnom na donjem dijelu. Marc Jacobs se pak odlučio za sportsku varijantu bijele haljine s niskim strukom. U Benettonu su tipovali na vrlo jednostavnu kratku haljinicu na vrlo tanke bretelice u kojoj ćete i lijepo pocrniti u šetnji gradom. Bacite li oko na bijelu haljinicu, sigurno ćete naći neku koja je stvorena baš za vas. S. BENIĆ Glas Istre 5. lipnja 2007. Izabrana najsjajnija Uz sjajne Jacquesove izvedbe, Lamijin je raskošni pjevački talent presudio u konačnoj odluci o pobjednicima Lamija Alečković i Jacques Houdek pobjednici su prve hrvatske inačice televizijskoga showa >Zvijezde pjevaju<. Oni su svojim dojmljivim pjevačkim izvedbama (i) u finalnoj emisiji, posebice zahvaljujući glasovima gledatelja HTV-a, uspjeli nadmašiti sufinaliste - Roberta Zubera i Maju Blagdan. Za nama je tako i drugi licencirani serijal koji je izazvao za neke i ne baš očekivanu pozornost gledatelja. Naime, mnogi su smatrali da pjevanje neće biti poput plesa - vizualno je neatraktivnije, nitko od natjecatelja amatera nije bio bez kakva-takva predznanja, pogreške se često, nemamo li i sami sluha, prečuju. Međutim, 100.000 poziva gledatelja koji su na koncu odlučili o pobjednicima govori posve suprotno. Oni su bezrezervno prihvatili i pjevački format, a na Prisavlju su još jednom dokazali da su doista sposobni napraviti show na visokoj razini. Iako je i u prethodnim emisijama atmosfera među navijačima često naginjala k točki usijanja, u nedjeljnome finalu postignut je maksimum; do te mjere da se od vriske publike u nekoliko navrata gotovo nije čulo niti o čemu se razgovara na pozornici. I žiri je odlučio ničime ne kvariti završnu večer, te su sve tri izvedbe svakoga para, jedna lagana, jedna brza i jedna pjesma po slobodnom izboru, bile sjajno ocijenjene s samo malom prevagom konačnih pobjednika.Emisija je, dakako, primjereno vrijeme posvetila i spomenu na nedavno preminuloga velikana hrvatske pop-glazbe, Đorđa Novkovića, čiji je sin Boris sa svojom pjevačkom partnericom Ivom Visković nakon toga napustio daljnje natjecanje. Izvedba očevih pjesama >Don't Ever Cry< s ostalim natjecateljima showa te >Malo mi je jedan život s tobom< s Ivom bili su mu prvi javni nastupi nakon očeve smrti, a Boris i Iva nisu definitivno ni prihvatili ni otklonili mogućnost eventualna natjecanja u sljedećoj sezoni showa >Zvijezde pjevaju<, kako bi nadoknadili propušteno. Kako bilo, emisija čija će gledanost vjerojatno zasjeniti mnoge, svojim konačnim ishodom nije odveć iznenadila. Lamija i Jacques gotovo su od početka bili favoriti, a na kraju se pokazalo da je to bilo s mnogo pokrića. Lamijina radost bila je doista iskrena, a uz stakleni mikrofon najveća joj je nagrada mišljenje svih članova žirija da bi, ako bi to ikada poželjela, bez problema mogla promijeniti karijeru. Radost nakon proglašenja zavladala je u cijelome studiju, ali i u jednome zagrebačkom domu. Naime, najsretnija gledateljica koja je glasala za pobjednike, Bela Zorančić, od sinoć je, zahvaljujući sponzoru >Zvijezdi<, bogatija za 25.000 kuna na potrošačkoj kartici. Dženeta Čokić, Vjesnik 4. lipnja 2007. Strastveni na tribini, a milosrdni na travnjaku Piše: T. Novak i M. Brkić Tot Foto: Miroslav Kiš S maksimirskih tribina utakmice prate svećenici iz crkava diljem cijele Hrvatske U ormaru imaju dvije uniforme - onu važniju, svećeničku halju, oblače češće, ali kad im to vrijeme i obveze dopuste, oblače i kockasti dres ili klupski šal. Oni su članovi svećeničke reprezentacije Hrvatske i navijači Dinama i Hajduka. Nogomet vole, igraju i gledaju, često na tribinama stadiona, a posebno Maksimira. Ipak, izbornik Krešimir Žinić, kapetan Žarko Relota i vratar Marinko Jelečević najvažniju sporednu stvar na svijetu osim kao hobi shvaćaju i kao priliku da pomognu bolesnima i siromašnima pa su tako gotovo sve njihove utakmice humanitarnog karaktera. Prihod od utakmice u petak na Segestinu stadionu protiv Humanih zvijezda tako će se uplatiti na račune troje teško bolesne djece iz Siska. - Nogomet igram od djetinstva, nastavio sam u sjemeništu i na fakultetu, a od lipnja 2003. izbornik sam svećeničkog tima. Kad bih morao odabrati najdraži klub, bio bi to Hajduk. Maksimir mi je bliži, ali ponekad potegnem i do Poljuda. Uvijek sjedim na zapadnoj tribini, navijačke emocije su naravno prisutne, ali proživljavam ih u sebi - kaže Krešimir Žinić i dodaje da kroz utakmice svećenici pokazuju i svoju druželjubivost i društvenu komponentu. Ponosni vlasnik godišnje ulaznice za maksimirsku ložu je i kapetan reprezentacije Žarko Relota. Dobio ju je od Zdravka Mamića, a osim "vječnog derbija" prati i nastupe reprezentacije, one profesionalne. On navija za Dinamo. - Volim sve klubove, Dinamo mi je najdraži jer sam od malih nogu dinamovac. Sedam sam godina kapetan tima i mislim da smo prilično dobri. Svi smo ljudi pa znam zaraditi i žuti karton, pa i zbog prigovora sucu. Igram poziciju zadnjeg veznog pa mi ni prekršaji nisu strani, ali ni pogoci. Međutim, obveze prema Crkvi su mi najvažnije u životu - tvrdi Žarko Relota, vojni kapelan na Hrvatskom vojnom učilištu. Na prvoj liniji fronta protiv Austrije Hrvatska reprezentacija svećenika postoji već 12 godina. Prvu utakmicu odigrali su u Sisku, koji je tada bio na prvoj liniji fronte. Suparnik je bila reprezentacija svećenika iz Austrije, a rezultat izjednačen 1-1. Žinić se prisjeća: - Bilo je to ružno vrijeme, a odigrati utakmicu na gotovo prvoj liniji bilo je puno važnije od samog rezultata. Mons. Mrzljak veliki fan Dinama Varaždinski biskup Josip Mrzljak navijač je Dinama, kao i pomoćni biskupi Nadbiskupije zagrebačke Vlado Košić i Valentin Pozajić, a Košić kao rođeni Varaždinac navija i za Varteks. Košić je, između ostalog, bio i dio igračkog kadra reprezentacije. Ljubav prema Dinamu ne skriva niti Mile Bogović, gospićko-senjski biskup, a Marin Srakić, đakovački i srijemski biskup kao mlađi je znao sjesti na vlak i doći u Zagreb na utakmicu. Za Hajduk, pak, navijaju većinom biskupi s hrvatskog juga. Jutarnji list 31. svibnja 2007. Povećava se broj nastanjivih planeta Znanstvenici koji promatraju planete i koji su otkrili 28 novih planeta prošle godine tvrde da je Zemlja daleko do toga da je jedinstvena te da uz nju može biti još milijarde nastanjivih planeta. Posljednje otkriće je povećalo broj poznatih planeta koji su izvan našeg Sunčevog sustava na 236, izjavili su znanstvenici na sastanku Američke astronomske udruge u Honoluluu. "Počinjemo uviđati da naš dom nije rijetkost u svemiru. Lako nam je otkriti velike planete poput Jupitera ili Saturna oko drugih zvijezda", kazao je Geoffrey Marcy, profesor astronomije na kalifornijskom sveučilištu Berkley. Nove tehnike omogućuju astronomima da otkrivaju planete koji nisu dovoljno veliki da ih se izravno uoči, dodaju znanstvenici. Četiri od otkrivenih sustava imaju veći broj planeta, kao Zemlja sa svojim Suncem, osam planeta i manjih orbitnih objekata. "Otkrivamo da većina zvijezda nema samo jedan planet, nego kada pronađemo jedan, tu je odmah i drugi, pa treći i četvrti. Naša Mliječna staza ima 200 milijardi zvijezda. Procjenjujemo da 10% njih možda ima planete koje su nastanjive", dodao je Marcy. (www.poslovni.hr) 30. svibnja 2007. I pčelama protiv mina Foto: BBC ZAGREB - Na zagrebačkom Sveučilištu u tijeku je razvijanje nove tehnologije za otkrivanje neeksplodiranih mina čije su glavno sredstvo - pčele, piše BBC koji na svojoj internetskoj stranici donosi priču o profesoru Nikoli Keziću. - Počeli smo raditi na ovom projektu jer su naši građani izloženi visokoj opasnosti od mina. Srećom, imamo vrlo dugu tradiciju držanja pčela i pravljenja meda. Našim rješenjem koristimo ono što već imamo - priča prof. Kezić. BBC navodi kako se na više od 1000 četvornih kilometara u Hrvatskoj još uvijek nalazi 250.000 mina od kojih je u našoj zemlji od 1998. poginulo više od 100 ljudi. Ideja prof. Nikole Kezića prvenstveno se odnosi na pronalaženje eksplozivnih sredstava koja su možda propustili ukloniti deminerski timovi. Obuka pčela obavlja se u velikom šatoru ispred zagrebačkog Agronomskog fakulteta - oko šatora je postavljeno nekoliko hranilišta za pčele, no samo neka od njih uistinu sadržavaju hranu. Jedino oko njih stavljene su i eksplozivne kemikalije. Naime, želi se da pčele, koje imaju vrlo jako osjetilo njuha, počnu povezivati miris eksploziva s mirisom hrane. Dosad se ovo pokazalo uspješnim. - Naš ovogodišnji cilj je povećati osjetljivost pčela na miris TNT-a - kaže prof. Kezić koji ipak upozorava da treba proći još puno vremena prije nego što se uvjere da je sustav siguran za uporabu. Kad se novi lovci na mine pokažu uspješni, pčele će se koristi na područjima koja su već deminirana. Ondje će let pčela biti praćen kamerom osjetljivom na toplinu. Ako se pčele počnu skupljati na dijelu terena gdje ranije nisu otkrivene mine, to će biti upozorenje pirotehničarima da provjere nisu li slučajno propustili neku minu. Inače, životinje diljem svijeta pomažu ljudima u borbi protiv zaostalih mina. U nekoliko afričkih zemalja mine otkrivaju veliki gambijski štakori, koji su poput pčela, naučeni da povezuju miris hrane s TNT-om. Policija već niz godina koristi pseći superosjetljivi njuh za pronalazak eksploziva, no za razliku od štakora i pčela, psi su dovoljno teški da mogu aktivirati mine. (BBC, D. Arapović) Jutarnji list 28. svibnja 2007. Most na rijeci Kwai nije baš taj Piše: Krešimir Raguž Foto: Krešimir Raguž Legendarni film Davida Leana iz 1957. godine, "Most na rijeci Kwai", koji je ovjenčan s čak sedam Oscara, svake godine u tajlandski gradić Kanchanaburi, gdje se smjestila njegova radnja, uspije privući milijune turista Posao u tom mjestu doslovno cvjeta i među njegovih 52.000 stanovnika gotovo da nema neuspješnog trgovca ili ugostitelja. Zapravo, toliko im je dobro da se iz svakog kutka toga grada u blizini burmanske granice i danas može čuti zadovoljni zvižduk melodije "Marš pukovnika Bogeya", po kojoj većina i prepoznaje taj film. U goste im dolaze svi: od Britanaca i Nizozemaca, čiji su sunarodnjaci i činili većinu od 12.000 japanskih ratnih zarobljenika koji su životom platili gradnju željezničke "pruge smrti" do Burme, pa sve do samih Japanaca čiji su djedovi kako u filmu, tako i stvarno bili glavni negatici te priče. Ono što domaćini nipošto neće spomenuti, a zašto i bi, činjenica je da je tijekom posljednjih pola stoljeća od snimanja filma otkriven niz neistina, falsifikata i sitnih prevara koje na cijelu priču bacaju pomalo drugačije svjetlo. Naravno, prekrasnim i neizmjerno gostoljubivim Tajlanđanima nitko razuman te činjenice i nema zašto zamjerati jer oni niti nisu odgovorni za njih, ali pola stoljeća nakon što je roman Pierrea Boullea završio na platnu činilo se zgodnim provjeriti "tko to tamo zapravo zviždi". Najbolje mjesto za to je Kanchanaburi, odnosno hladovina ispod željeznog mosta na rijeci Kwai gdje su se od paklenskih vrućina i vlage prije nekoliko dana pokušali sakriti i reporteri Jutarnjeg lista. Burmanska domaća škija, koju je pokraj mosta i ispod makete avionske bombe, napravljene prema modelu savezničke "krmače" koja je pogodila most pretkraj rata, prodavala jedna djevojčica, trebala je pomoći u razbistrivanju misli i smirivanju živaca uoči teške rasprave s lokalcima. Je li to taj pravi most na rijeci Kwai, odmah smo upitali naše domaćine. Očekivali smo drveni most ili barem njegove ruševine. Otkud ovoliko željeza? Simpatični Geng, turistički vodič i svojevrsna sveznalica, objasnio nam je da lokacija baš i nije originalna. - Priča romana temelji se na gradnji jednog od dva željeznička mosta 1943. godine preko rijeke pravog imena Mae Klong. Poslije je rijeka preimenovana u Kwai Yai. Originalni most koji su gradili Britanci u zarobljeništvu japanske vojske nalazio se kod mjesta Tamarkan, oko tri milje od ovoga mosta - objasnio je Geng. "Most na rijeci Mae Klong" bio bi, dakle, pravi naziv filma. No, nismo htjeli ići tako daleko. Činjenica je da su na njegovoj gradnji živote izgubile tisuće ljudi pa ako ni zbog čega drugog, onda zbog pijeteta nije bilo zgodno zanovijetati. A koliko ih je zapravo poginulo, upitali smo. - Oko 12.000 saveznika i čak oko 100.000 zarobljenika iz azijskih zemalja koje su Japanci osvojili. Plan je bio sagraditi željezničku prugu koja bi povezala glavni grad Tajlanda, Bangkok, i burmansku prijestolnicu Rangoon - objasnio nam je. Roman jedno, film drugo Kada smo shvatili da most ispod kojega se hladimo nije onaj pravi iz filma, poželjeli smo vidjeti originalni drveni ili barem njegove ostatke, odnosno ostatke filmske konstrukcije koja je raznesena eksplozivom te je pritom u rijeku povukla i vlak pun japanskih neprijatelja. - Na žalost, radnja je smještena ovdje, ali film nije sminjen u Kanchanaburiju i okolici, nego na Šri Lanki - rečeno nam je. Pa gdje je pravi originalni most? Može li se barem vidjeti mjesto gdje se nalazio prije nego što je skončao pod eksplozivom britanskih specijalaca kao u filmu. Film je valjda snimljen prema istinitom događaju? Krvava povijest Nije bilo diverzije nikakvih specijalaca. Stari drveni most i nekoliko mjeseci poslije sagrađen ovaj željezni bili su u funkciji dvije godine i srušeni su tek u savezničkom bombardiranju pretkraj rata. Drveni nikada nije obnavljan, a ovaj željezni u Kanchanaburiju, koji je i sad u funkciji, popravljen je nakon 1945. materijalom koji je na račun ratnih reparacija Japan dao Tajlandu. Do te verzije događaja naknadno su došli povjesničari. Ono što je od same gradnje, rušenja i obnavljanja mosta bitnije u cijeloj priči, odnosi se na ljude čije su stvarne sudbine inspirirale Pierra Boullea za pisanje romana. Godinama nakon što je njegov rad na pisanju scenarija nagrađen Oscarom, Akademija je ispravila veliku pogrešku učinjenu i na tom planu. Naime, Francuzu Boulleu, koji nije govorio engleski, u pisanju su, i to u tajnosti, pomogli Carl Foreman i Michael Wilson. Trebalo je proći 27 godina kako bi i njih dvojica, na žalost posmrtno, bili nagrađeni za svoj rad pa su njihove obitelji tek 1984. u Los Angelesu preuzele zaslužene zlatne kipiće. No, pravu ljutnju Boulle na sebe nije privukao navedenim propustom prešućivanja zasluga svojih kolega, nego karakteriziranjem britanskih ratnih zarobljenika (Prisoners of War - POW) kao kolaboracionista svojih japanskih tlačitelja. Lik britanskog zapovjednika Nicholsona, za koji je glumac Alec Guinness također nagrađen Oscarom, mnogi opisuju kao jasan pokazatelj Boulleove mržnje prema Britancima. Navodno je čak i sam Guinness na početku odbio tu ulogu jer mu se nije svidjelo što mora glumiti čovjeka koji grozničavo inzistira na gradnji mosta, umjesto da to opstruira poput većine vojnika te u konačnici čak pokušava spriječiti njegovo rušenje. Na taj način on ide na ruku neprijateljskom pukovniku i zapovjedniku logora Saitu, što Britanci jednostavno nazivaju nemogućim. Za stvarnog zapovjednika zarobljenih Britanaca, potporučnika Philipa Tooseya kojemu se u filmu pripisuju izdajničke namjere, dio naknadno oslobođenih zarobljenika koji su radili mostove na rijeci Kwai rekli su kako je djelovao baš suprotno. Navodno je činio sve kako bi gradnja mostova kasnila i pritom bila traljavo odrađena. Jedna od priča čak govori kako su njegovi vojnici po okolici skupljali bijele mrave koje su bacali na drveni most kako bi ga oni što više nagrizli. U knjizi "Pukovnik od Tamarkana" Julie Summers razlog Boulleovih izvrtanja stvarnih činjenica pripisala je tome da je pisac, i sam bivši ratni zarobljenik na Tajlandu, opisujući britanskog zapovjednika zapravo opisivao svoje francuske časnike koji su bili skloni suradnji s neprijateljem. Kako god bilo, most na rijeci Kwai, koji danas u tajlandski Kanchanaburi privlači rijeke turista, bez obzira na sve zaslužuje pozornost. Dva muzeja u gradu koji se bave razdobljem Drugog svjetskog rata također treba vidjeti, kao i savezničko te kinesko groblje u blizini. Naravno da će tijekom tih obilazaka gotovo svaki namjernik iz Kanchanaburija otići i bogatiji za neki suvenir na temu poznatog filma. Prošetati mostom na rijeci Kwai također je prilično uzbudljivo iskustvo s obzirom na njegovu klimavu i vrlo usku konstrukciju. Jasno da je pritom zgodno i zazviždati onu poznatu melodiju iz filma. Kada smo i sami postupili po ovom naputku, ubrzo smo zaboravili da zapravo šećemo po pogrešnom mostu. Uostalom, ako su to mogli redatelj David Lean, pa i pisac Pierre Boulle, zašto to ne bi mogao i običan turist? ZABLUDE i ČINJENICE . Most na rijeci Kwai prema kojemu je snimljen film više ne postoji . Originalni most iz filma nije bio na rijeci Kwai nego na rijeci Mae Klong. Ime rijeke tek je '60-ih promijenjeno u Kwai Yai . Most nisu srušili britanski specijalci kao u filmu nego saveznička avijacija dvije godine kasnije . Originalni most nije se nalazio na lokaciji u Kanchanaburiju, kao što se misli, nego tri milje dalje u Tamarkanu . Film "Most na rijeci Kwai" nije sniman na originalnoj lokaciji u Tajlandu već na Šri Lanki . Pisac romana "Most na rijeci Kwai" Pierra Boullea nije sam napisao scenarij za film već su mu u tome pomagali Carl Foreman i Michael Wilson. Oscara za to dobili su tek 27 godina kasnije . Lik britanskog zapovjednika Nicholsona koji pomaže gradnju mosta i sprečava sabotaže zlonamjerno je prikazan. Stvarni zapovjednik potporučnik Philip Toosey na sve je načine usporavao gradnju mosta . Današnji željeznički most koji se predstavlja kao originalni na rijeci Kwai također je srušen u bombardiranju, a obnovljen je materijalom koji je Japan isplatio na račun reparacija Jutarnji list 25. svibnja 2007. Gladijatori su bili vegetarijanci Australski paleontolozi donekle su promijenili naše shvaćanje starih ratnika Naime, kako stoji u zapisima o njihovim borbama, ako poraženi gladijator nije pokazivao dovoljno vještine ili je bio suviše prestrašen, narod je zahtijevao da se izvrši 'iugula', odnosno da mu se presudi smrću. Ako bi bilo tako odlučeno, od optuženog bi se gladijatora očekivalo da umre kao muškarac, što znači da bi svoj smrtonosni udarac morao dočekati mirno, bez ijednog pokreta. Jedna je od najčešćih metoda podrazumijevala ubojstvo mačem, koji bi gladijatoru u klečećem položaju kroz grlo došao do srca. Riječ je, navodno, o vrlo brzoj smrti. Nažalost, ne mogu se svi pohvaliti ovakvom 'olakšicom'. Dokazuju to tragovi brojnih bolnih udaraca na mnogim pronađenim lubanjama koji su mogli nastati isključivo uslijed borbe i koji upućuju na korištenje tipičnog gladijatorskog oružja poput trozupca. Gladijatori koji bi uspjeli preživjeti tri godine borbe u areni zaradili bi svoju slobodu, nakon čega su često postajali treneri mlađim generacijama. Iako svi povijesni dokumenti svjedoče o iznimnom malim šansama za preživljavanje, rijetki gladijatori kojima je to uspjelo mogli su, po svemu sudeći, uživati u plodovima svoje hrabrosti i snage te uživati u mirnom umirovljeničkom životu, daleko od buke nemilosrdne arene. Naime, kako stoji u zapisima o njihovim borbama, ako poraženi gladijator nije pokazivao dovoljno vještine ili je bio suviše prestrašen, narod je zahtijevao da se izvrši 'iugula', odnosno da mu se presudi smrću. Ako bi bilo tako odlučeno, od optuženog bi se gladijatora očekivalo da umre kao muškarac, što znači da bi svoj smrtonosni udarac morao dočekati mirno, bez ijednog pokreta. Jedna je od najčešćih metoda podrazumijevala ubojstvo mačem, koji bi gladijatoru u klečećem položaju kroz grlo došao do srca. Riječ je, navodno, o vrlo brzoj smrti. Nažalost, ne mogu se svi pohvaliti ovakvom 'olakšicom'. Dokazuju to tragovi brojnih bolnih udaraca na mnogim pronađenim lubanjama koji su mogli nastati isključivo uslijed borbe i koji upućuju na korištenje tipičnog gladijatorskog oružja poput trozupca. Gladijatori koji bi uspjeli preživjeti tri godine borbe u areni zaradili bi svoju slobodu, nakon čega su često postajali treneri mlađim generacijama. Iako svi povijesni dokumenti svjedoče o iznimnom malim šansama za preživljavanje, rijetki gladijatori kojima je to uspjelo mogli su, po svemu sudeći, uživati u plodovima svoje hrabrosti i snage te uživati u mirnom umirovljeničkom životu, daleko od buke nemilosrdne arene. Stjepna Škramić, (www.poslovni.hr) 25. svibnja 2007. Tjelovježba doslovno pomlađuje Odlazak na fitness 2 puta tjedno kod starijih osoba dovodi do povlačenja znakova starenja u mišićima, utvrdili su kanadski znanstvenici. Analiza mišićnog tkiva 25 ispitanika starijih od 65 godina je pokazala da u ovakvom ritmu tjelovježbe dolazi do povećanja razine aktivnosti molekularnog mehanizma zaduženog za davanje snage stanicama mišića sve do razine koja se inače bilježi kod osoba u dobi između 20 i 35 godina. Utvrđeno je da stvaranje funkcionalnih proteina uz pomoć gena u mitohondrijima, tzv. staničnih energetskih centrala, nakon tjelovježbe dolazi na razinu sličnu onoj kod više nego dvostruko mlađih ljudi. Sudionici istraživanja su vježbali na standardnim spravama za fitness, uz 30 ponavljanja za svaku skupinu mišića. Znanstvenici dodaju kako su ovakvi rezultati i njih iznenadili te napominju da se radi o novoj potvrdi nužnosti bavljenja fizičkim aktivnostima i u starijoj životnoj dobi, ne samo zbog zdravlja nego i zbog usporavanja starenja. (pz) 24. svibnja 2007. Zaboravljene delicije od samoniklog voća i vina s medom i laticama ruža Antička je kuhinja uvelike iskorištavala samoniklo bilje koje se i danas može naći na našim prostorima, ali je dosta zanemareno, unatoč tome što su to vrlo vrijedne namirnice. Nažalost, današnja djeca većinom niti ne znaju za dunje, žižule, nešpule, šumske jagode i ostalo voće koje sadrži velike količine vitamina C i B, minerala i kalcija Piše Patricija SOFTIĆ-MEHMEDOVIĆ O antičkoj je kuhinji ostalo vrlo malo pisanih podataka, pa je tek unazad 15-ak godina, s razvojem arheobiologije koja proučava organske ostatke iz arheoloških nalazišta, svijet dobio nešto bolji uvid u gastronomske navike tadašnjih ljudi. Kratak pregled >Gastronomije Istre u antičkom razdoblju< priuštila nam je nedavno pročelnica istarskog Konzervatorskog odjela Narcisa Bolšec-Ferri u praktikumu pulske Škole za turizam, ugostiteljstvo i trgovinu. Na arheološkim se nalazištima većinom nalaze koštice prema kojima se može zaključiti da se u velikim količinama konzumiralo nekoliko vrsta maslina, marelice, grožđe, trešnje.. Osim toga, na freskama su oslikane gozbe s jelima i namirnicama biljnog i životinjskog porijekla, tu su i reljefi - ukrasi privatnih i javnih prostora, koji nam također daju neke informacije o antičkoj kuhinji. Međutim, iz svega toga se ipak ne može saznati kako se hrana pripremala i jela. Što su jeli stari Rimljani? Neke spoznaje o tome ipak nam je pružio legendarni Marko Gabije Apicije iz sredine 1. stoljeća n. e., kojemu pripisuju glasoviti spis >Da re coquinaria Romae Augustae< ili >O kuharskom umijeću carskog Rima<. - Apicije je bio veliki izjelica i gurman, koji je od nekih četiri stotine jela, vrlo ozbiljno posloženih u svojoj kuharici, iznad svega volio škampe. Ovome sladokuscu nije bio nikakav problem putovati po mjesec dana do mjesta na kojem je mogao kušati neko posebno slasno jelo. Međutim, iako nabraja razne vrste jela i sastojke, u njegovoj kuharici ne postoje detaljne upute za spravljanje tog jela niti normativi bez kojih nam je danas teško zamisliti jednu pravu kuharicu. Ipak, mnogi savjeti o kuhanju koje je zapisivao mogu se iskoristiti i danas, rekla je Bolšec-Ferri. Iz njegove knjige i drugih izvora vidljivo je da je osnova antičke kuhinje sukus okusa slatko-slano i kiselo-ljuto, te da se izuzetna važnost pridavala aranžiranju jela, zbog čega možda i na freskama nisu baš sva jela ono što mislimo da jesu. Osim toga, tada su se u ogromnim količinama koristili začini od kojih danas oko 90 posto uopće ne koristimo, ali se zato gotovo uopće nije solilo jela. Umjesto toga koristio se garum ili liquamen, jako intenzivan začin koji na poseban način oplemenjuje hranu. Garum se proizvodio tako da se utroba većih riba i male neočišćene ribe poslože u veliku bakrenu posudu, posole i ostave na suncu da fermentiraju. Nakon toga se iscijede kroz gusto pletenu košaru, a dobivena tekućina prelijevala se u amfore. Ostatak se također nije bacao, već je bio poslastica koju su nazivali allec. - Zanimljivo je da, iako Rimljani nisu poznavali pšenicu, ipak znamo da su već tada spravljali svojevrsne pizze, a kruh se radio od nekih drugih biljaka te je nalikovao današnjem beskvasnom kruhu. Vjerojatno nije potrebno posebno napominjati da se prehrana bogataša i siromašnih radnika uvelike razlikovala, a nama je pretežno poznata ova prva. I danas se prepričavaju veličanstveni banketi koji su mogli trajati i po nekoliko dana tijekom kojih su se na stolovima izmjenjivale nevjerojatne delicije. S druge strane, Katon, poznati rimski vojskovođa, političar i pisac, imao je sasvim jednostavnu prehranu i smatrao je da se kod pripreme treba koristiti što manje začina kako bi pravi okus hrane došao do izražaja. Za ručak je, na primjer, volio jesti pogaču sa sirom koja se pekla na lovorovom lišću, kaže Ferri. Kolač od žižula, krostata s kremom od drijena, okruglice od krumpira i nešpula Obično se uza sva jela pilo vino razrijeđeno vodom, koje, doduše, nije baš nalikovalo na današnja vina jer je bilo puno gušće. Već tada je postojalo mnogo vrsta vina koja su često bila aromatizirana, pa su imala i različite namjene. Primjerice, uz predjelo se posluživalo vino s medom, uz glavno jelo vino aromatizirano laticama ruža i tako dalje. Pretpostavlja se da je i istarska supa na neki način nasljednik tih aromatiziranih vina. Uz sve navedeno, antička je kuhinja uvelike iskorištavala samoniklo bilje koje se i dan-danas može naći na našim prostorima, ali je dosta zanemareno, unatoč tome što predstavlja vrlo vrijedne namirnice jer nije tretirano. Nažalost, današnja djeca većinom niti ne znaju za dunje, žižule, kupine, šumske jagode i ostalo voće koje sadrži velike količine vitamina C i B, minerala i kalcija. Stručni učitelj kuharstva i slastičarstva u pulskoj školi, Robert Perić, također smatra da se današnja istarska kuhinja, posebice ona u restoranima, previše odmaknula od autohtone kuhinje kopiranjem drugih i uvođenjem stranih jela. Stoga je nakon predavanja predstavio neke od slastica koje je pripremio sa svojim učenicima, a u kojima se koristilo samoniklo voće. S obzirom da recepti za takve delicije ne postoje, one su bile rezultat njegova iskustva i testiranja koje se na koncu pokazalo vrlo uspješnim. Prisutni su se tako mogli uvjeriti koliko su sočni i dobri kolač od raženog brašna s marmeladom od bazge, ili onaj od žižula, krostata s kremom od drijena i okruglice od krumpira i nešpula. Kolač od žižula Sastojci: 300 g prhkog tijesta 120 g šećera 70 g meda 100 g maslaca 400 g žižula Priprema: Prhkim tijestom obložiti kalup za tortu, zakuhati med, šećer i maslac, dodati žižule i još kratko prokuhati. Smjesom prekriti tijesto u kalupu i peći na 175 stupnjeva oko 20 minuta Glas Istre 23. svibnja 2007. Zašto ne možemo dešifrirati kavu Kava je mješavina oko 2000 spojeva te je teško otkriti koliko šteti, a koliko kortisti Povijest uživanja kave duga je i neobično zanimljiva, a prošla je put od napitka "koji šteti zdravlju", do svakodnevnog užitka. Legenda kaže da je jedan etiopijski pastir primijetio da su koze njegove živahnije nakon što bi se nabrstile lišća i bobica sa grma kave. Odlučio je stoga i on probati, a ostalo je, kako se kaže, povijest. No, kava nije uvijek bila rado prihvaćana. Katolička je crkva u 16. stoljeću bila je posebno podozriva. Lenora Arab, epidemiolog sa Medicinskog sveučilišta savezne države Kalifornija u Los Angelesu kaže: "Od tadašnjeg pape se tražilo da osudi konzumiranje kave jer su je tada uglavnom pili Muslimani. Smatralo se stoga da je kava piće nečastivog. No, papa Klement VIII. bio je mudar čovjek. Prije nego li je donio bilo kakvu odluku, kavu je sam probao i svidjela mu se. A nakon što je postalo jasno da ovaj napitak pomaže redovnicima da ostanu budni za vrijeme dugih večernjih molitvi, papa je kavu posvetio." Kava je, gledano s biokemijskog stajališta, vrlo složena smjesa tvari. James Coughlin znanstvenik je koji pokušava otkriti čega to sve u kavi ima. "Kao kemičar i toksikolog, istražujem sastav kave i to do najsitnijih detalja. Do sada smo otkrili barem 2000 raznih spojeva pa kada kavu gledate kao ovako složenu mješavinu svakojakih tvari, jasno je zašto nam je teško točno pokazati što nam u kavi pomaže održati dobro zdravlje, a što nam šteti", kaže Coughlin. Dileme i polemike na temu dobrih i loših učinaka kave vrlo su česte. Kava, puna kofeina, drži nas budnim, no konzumirana u prevelikoj količini, kava neke od nas čini nervoznim jer nam povećava krvni tlak i ubrzava srčani ritam. Rob van Dam sa Fakulteta za javno zdravstvo na Harvardu proučava učinak umjerenog korištenja kave na nastanak šećerne bolesti: "Koliko mi dosad poznato, oko 16 različitih studija diljem svijeta proučavalo je vezu između pijenja kave i dijabetesa Tipa II i ustanovilo da su ljudi koji konzumiraju četiri do pet šalica dnevno izloženi manjem riziku od obolijevanja od šećerne bolesti. " Proturječna istraživanja Bolest čiji nastanak se također veže uz pijenje kave jest rak. Prije dvadesetak godina znanstvena su istraživanja ukazivala na povezanost pijenja kave i nastanak raka gušterače i raka želuca, a kod trudnih žena povećani rizik od nastanka leukemija kod čeda nakon rođenja. Druge su studije upućivale na preventivnu ulogu kave u nastanku raka debelog crijeva i jetre. Ponekad proturječne informacije ne bi nas trebale toliko čuditi ako se sjetimo svih onih 2000 raznih tvari o kojim nam je govorio doktor Coughlin. Najbolji stručni savjet glasi - konzumirajmo kavu u umjerenim količinama. Stjepan Škramić, (www.poslovni.hr) 22. svibnja 2007. Hrvatski psi najčešće u filmovima glume lutalice Piše: Marijana Sever Ne može baš svaki pas biti glumac. Glumačku karijeru može ostvariti retriver, mops, njemački ovčar ili najobičniji mješanac... Poznato je da su zvijezde holivudskog filma "Praznici u Bosni", čije se snimanje odvijalo u Hrvatskoj potkraj prošle godine, Richard Gere, Terrence Howard ili Kristina Krepela, ali malo tko zna da je svoju ulogu u ovoj, visokobudžetnoj produkciji, odigrala i Yirlla, ženka belgijskog ovčara. Pseća zvijezda novog holivudskog filma, poput svih ostalih sudionika, prošla je casting, posebne pripreme, šminku, sate napornog snimanja, ponavljanja kadra i po dvadeset puta. A za to je dobila, ravnopravna s ostalim "pravim" glumcima - i novčanu naknadu. - Koliko je zaradila Yirrla, poslovna je tajna - kaže Sara Marević, licencirani instruktor za obuku pasa, koja je u ovom filmu bila angažirana kao "animal wrangler", zanimanje koje nije često u filmskim produkcijama kod nas, a odnosi se na osobu koja se brine i trenira sve životinje prisutne na filmu. Sara Marević, u sklopu svoje Udruge Vindor za obuku i trening pasa, priprema životinje za potrebe snimanja na filmu te reklamama pa je tako do sada radila na gotovo svim filmovima Dalibora Matanića te reklamama, među ostalim i za Jamnicu, Vip. Prema zahtjevima producentskih kuća, Marević ulazi u proces tipičan za angažiranje glumaca na jednom filmskom projektu. - Agencija me obavijesti o kakvu se projektu radi i koje životinje za to trebaju. U 99 posto slučajeva su to psi, ali katkad i konji, mačke, kokoši. Prema zahtjevnosti uloge procijenim koji bi se psi mogli za to angažirati. Imam već postojeću, poveću datoteku, obavijestim vlasnike o projektu i napravim casting - objašnjava Marević uobičajenu proceduru za angažiranje životinja za film ili reklame. Ipak, ne može baš svaki pas biti glumac. Ovdje, naravno, ne govorimo o diskriminaciji po pasmini jer se u glumačku karijeru može upustiti retriver, mops, njemački ovčar ili pak - najobičniji mješanac. Ipak, prethodna obuka i trening je nužan uvjet, prvenstveno jer istreniranom psu, navodi Marević, to predstavlja zabavu, a ne mučenje. - Ne može svaki ljubimac biti angažiran na snimanju. Važno je da je to treniran pas koji ima dobru kondiciju i može izdržati naporan tempo snimanja. Scene se katkad ponavljaju i do dvadeset puta, a to su za običnoga psa neprirodni uvjeti. Malen, skučen prostor, puno svjetala, brojna filmska ekipa prisutna na setu - sve to je iscrpljujuće, kako za čovjeka, tako i za psa - kaže trenerica pasa koja ima dugogodišnje iskustvo u radu sa psima na različitim područjima. Za sudjelovanje u filmu su, navodi Marević, najbolji spasilački psi. S obzirom na to da je Sara voditeljica stručnoga kadra Hrvatske udruge za obuku potražnih pasa (HUOPP), dobro poznaje koliko su psi spremni za "filmske akcije". Psi na filmu mogu sudjelovati već u mlađoj dobi. Pripreme za neke scene mogu trajati i do šest mjeseci. Pas može biti angažiran da hoda uz nekoga, da sjedi na trosjedu, da skoči, protrči kroz kadar. Premda u konačnoj verziji sve to izgleda poprilično jednostavno, realizacija nije uvijek najlakša. - Kod snimanja je bitna pozicija. Pas mora dugo vremena ostati u jednom položaju, gledati u jednu točku, stoga je bitno da ima kocentraciju. Kadrovi se znaju snimati i po više puta pa to, premda u konačnoj verziji izgleda skroz jednostavno, nije uvijek lako izvedivo. S obzirom na to da treneri katkad ne smiju biti blizu životinje jer bi to bilo vidljivo na filmu, potrebno je naučiti i same glumce kako da se odnose s njima i uputiti ih na određene naredbe. Hrvatski psi, prema dosadašnjem iskustvu naše sugovornice, nisu imali pretjerano glamuroze uloge pa tako najčešće glume lutalice. - Na filmu Dalibora Matanića 'Volim te' čistokrvna belgijska ovčarka imala je zadatak glumiti mješanca. Šminkeri su je tako dobro prerušili da su nas ljudi na ulici zaustavljali i nudili pomoć. Mislili su da je bolesna - prisjetila se zgodne sa seta. Filmski projekti: "100 minuta slave" - film "Volim te" - film "Odmori se zaslužio si" - TV serija "Kanalizacija" - film "Pjevaj nešto ljubavno" - film "Spring Break in Bosnia" - film (Richard Gere Jutarnji list 21. svibnja 2007. DEPRESIVCI U KLUPAMA PSIHOLOZI DILJEM SVIJETA TRUDE SE KREIRATI PROGRAME KOJI ĆE DJECI VRATITI SAMOPOUZDANJE Sreća se može naučiti u školi Razvijanje emocionalne inteligencije ključno je da bi djeca shvatila što ih sve može učiniti sretnima. Depresija, bullying i drugi problemi koji tište mlade pobjeđuju se edukacijom, pri čemu vrlo važnu ulogu igraju i roditelji Javorka Luetić Unatoč tome što su stanovnici zapadnoeuropskih zemalja i SAD-a sve bogatiji, brojna istraživanja pokazuju da nisu i sretniji, što se osobito odnosi na djecu. Sve je veći broj depresivnih, više je žrtava bullyinga, agresivnost je sveprisutna. Profesor Richard Layard iz Ekonomske škole u Londonu smatra da se javno političkim mjerama može promijeniti količina sreće u društvu, jer visoki standard očito nije dovoljan. Na svojem nedavnom predavanju, kazao je kako se "biti sretan može naučiti u školi. Znanjem do samopouzdanja Škole bi, kazao je Lord Layard, trebale poticati kod djece "emocionalnu inteligenciju" kako bi mogla shvatiti što je to što njihov život čini sretnim. Na temelju empirijskih istraživanja mogu se sastaviti programi koji će reducirati depresiju, bullying i druge probleme školske djece i posljedično dovesti do opuštene i kolegijalnije atmosfere. Recept naravno nije jednostavan. Budući da je sreća promjenjiva kategorija koju svaki pojedinac individualno doživljava, čini se da je najbolje sredstvo za njezino postizanje edukacija, jer se posredovanjem različitih informacija može pomoći u sticanju samopouzdanja. Primjerice, dobro zdravlje i izgled može se postići vježbanjem i zdravom prehranom što se može naučiti, dobri međuljudski odnosi temelje se na zrelom razumijevanju drugih, na velikodušnosti i toleranciji što se također može uvježbati kroz društvene rasprave. Umjesto "šuti" i "požuri" češće recite "volim te" Može li se zaista u školi naučiti biti sretan, i kako, upitali smo prof. dr. Mirjanu Nazor, psihologinju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Splitu: - Jedno istraživanje na uzorku od 3000 djece u Americi, u dobi od 12-14 godina, pokazalo je da ih je bilo 9 posto depresivnih! Dakle, uspjeli su ih vrlo uspješno naučiti da budu nesretna i depresivna. Sigurno je moguće i obratno. Jedan od jednostavnih načina je sljedeći: djeci treba što manje upućivati poruke tipa: "Budi miran", "Idi polako", "Požuri", "Sve pojedi", "Šuti", "Ne smetaj", "Ne znaš ti to", "Još si premalen", "Daj ja ću"... jer ih tako tretiramo kao objekte kojima upravljamo daljinskim upravljačem, kao bića nesposobna za razmišljanje i zaključivanje, bez vlastitih želja i potreba. Time ih činimo nezadovoljnima, nesigurnima, nesretnima. - Mnogo češće bismo im trebali reći: "Volim te", "Drago mi je da te imam", "Kako se osjećaš?", "Bojiš li se?", "Ispričaj mi što si radio/la jutros", "Možeš i plakati ako hoćeš, što te muči?", "Možeš mi reći sve", "Imam povjerenja u tebe"... Ovakvim pristupom iskazujemo poštovanje, interes za potrebe djeteta i istinsku ljubav - time podižemo njegovo samopoštovanje, a to je najbolji put u optimizam i sreću. Pogreške i neuspjesi ne smiju se pripisivati djetetovim sposobnostima jer su one uglavnom nepromjenjive, već uzroke neuspjeha treba tražiti u onome što dijete može kontrolirati i mijenjati. Stoga prof. Nazor savjetuje poticanje stare izreke "Ja sam kovač svoje sreće", a ne sudbina, zla kob, roditelji, učitelji. Nesretnici ne mogu usrećiti djecu Način na koji se učitelj odnosi prema razredu je uzor, model, praktična lekcija iz emocionalne sposobnosti ili njezina nedostatka, prevladavajućeg osjećaja nemoći i tuge ili optimizma, radosti i uvjerenja o osobnoj kompetentnosti. Isto vrijedi i za roditelje. Svakodnevno djelovanje tih modela ostavlja trajan trag na ponašanju djece. Ona, naime, uče prema modelu i ne znaju da postoje i drukčiji načini reagiranja osim onih koja gledaju svakodnevno, kod roditelja i učitelja. - Pojam "sreća" izvor je nesporazuma i zabluda, smatra Igor Longo, psiholog u dječjem vrtiću "Cvit Mediterana". Gotovo svatko ima u svojoj glavi manje ili više jasnu sliku sebe ili života kakvim bi želio živjeti i "udisati" ga punim plućima. Sreća, dakle, nije cilj, nije jednom postignuta i završena stvar. Ona je proces u kojem sudjelujemo i kreiramo ga cjeloživotno. U tom smislu, sreća se "može naučiti" svugdje: u obitelji, u školi, u klubu, u gradu u kojem živimo... Ali, netko tko sam nije sretan ne može niti poučiti mladu osobu prema njezinom punom ostvarenju. Ako škola postane mjesto gdje će se djeca dobro osjećati, gdje će zadovoljavati svoju potrebu za pripadanjem i prihvaćanjem, gdje će se osjećati uvažavano, poštivano, osnaženo, u kojem će se učenje odvijati kreativno ako se tu dijete može osjećati slobodno, samostalno - onda su odrasli učinili mnogo. - Na žalost, oko nas je mnogo nesretnih ljudi, pa i nesretne djece, kaže Longo. Roditelji "nemaju vremena", bave se "važnijim stvarima", a "projekt" građenja kvalitetnih odnosa unutar obitelji biva potisnut u drugi plan. Sat znanosti o sebi U mnogim školama na Zapadu postoji sat znanosti o sebi koji započinje sjedenjem u krugu i ocjenjivanjem svog raspoloženja, od 1 do 10. Djeca koja svoje raspoloženje ocjene vrlo nisko mogu, ako žele, o tome govoriti. To je za mnogu djecu način da se riješe napetosti, tuge, srdžbe i kroz razgovor podignu razinu svog raspoloženja, osjećaju se znatno sretnije. Na taj se način osim njihova raspoloženja povećava i motivacija za učenje. Slobodna Dalmacija 18. svibnja 2007. Kako pobijediti 5 bolesti - ubojica Piše: Goranka Jureško Foto: FaH ZAGREB - Iako su neke akcije, poput ranog otkrivanja raka dojke, povećanje kapaciteta intervencijske kardiologije, smanjenje soli u hrani ili testiranje za rak debelog crijeva, na početku, može se reći da je u Hrvatskoj krenuo ozbiljan program sprječavanja i ranog liječenja pet najčešćih bolesti. RAK DEBELOG CRIJEVA BOLESTI SRCA I KRVNIH ŽILA DEBLJINA RAK DOJKE DIJABETES Naime, rak dojke, rak debelog crijeva, kardiovaskularne bolesti, dijabetes i debljina na vrhu su ljestvice pobola, ali i smrtnosti u Hrvatskoj. Ministarstvo zdravstva i nadležna medicinska društva ne samo da su se usuglasili, već su krenuli i u zajedničku akciju koja bi, primjerice, već za pet godina trebala smanjiti smrtnost od raka dojke za 25 posto, a raka debelog crijeva za 20 posto. Intervencijska radiologija na područjima gdje je dobro organizirana već daje rezultate, tako da je za oko 20 posto smanjena smrtnost od srčanog udara, a s neurolozima se dogovara isto za smanjenje smrtnosti od moždanog udara. - Da je bilo pet do dvanaest da se briga o zdravlju pomakne s mrtve točke govore podaci prema kojima, primjerice, u Hrvatskoj više od 30 posto odraslog stanovništva ima visoki krvni tlak, ali oko polovice visokotlakaša uopće to i ne zna pa se shodno tome i ne liječe. Naravno, time povećavaju opasnost od moždanog ili srčanog udara, bolesti bubrega, demencije i prerane smrti - kaže prof.dr. Željko Reiner, predsjednik Hrvatskog društva za ateroskelrozu. Jedan od čimbenika koji znatno doprinose smrtnosti od kardiovaskularnih bolesti je i epidemija debljine koja je prisutna u svim razvijenim zemljama svijeta pa nije zaobišla ni Hrvatsku. Više od 70 posto muškaraca i oko 49 posto žena u nas ima ili prekomjernu tjelesnu težinu (indeks tjelesne mase iznad 25) ili su debeli (indeks tjelesne mase iznad 30). Čak 80 posto dijabetičara tipa 2 ima prekomjernu težinu, kažu stručnjaci. No, čak ni podatak da svakih 10 sekundi jedna osoba u svijetu umire od bolesti povezanih s dijabetesom nije značajnije promijenila životne navike. - 180.000 registriranih dijabetičara u Hrvatskoj i barem još toliko neotkrivenih najbolje govori o značaju problema - kaže ravnatelj Klinike za dijabetes "Vuk Vrhovac" prof. dr. Željko Metelko. U porastu su i zloćudne bolesti, među kojima osobito rak debelog crijeva i dojke. Godišnje u Hrvatskoj od raka debelog crijeva oboli 2500, a umire oko 1500 osoba. Koliki je to problem govori i to da se učestalost raka debelog crijeva udvostručuje svakih 10 godina nakon 40. godine života. - Također je u porastu i rak dojke. Godišnje se u Hrvatskoj otkrije oko 2300 novih slučajeva, a umire više od 800 žena, odnosno svakoj jedanaestoj prijeti rak dojke - kaže ministar dr. Neven Ljubičić. Dodaje da je zato važno rano otkrivanje jer se u tom slučaju može izliječiti više od 90 posto bolesnica. Jutarnji list 17. svibnja 2007. POVRATAK PLATNENIH PELENA Za zdravije dijete i ekološku ravnotežu Samo korištenje platnenih pelena sada izgleda ovako: obući djetetu pelenu sa zaštitnim papirićem i staviti zaštitne gaćice (ako su potrebne), nakon upotrebe skinuti, ako je uprljana stolicom zaštitni papirić baciti u kanalizaciju, pelenu ostaviti u kanti, svaka tri dana oprati u perilici, osušiti i ponovno koristiti. Piše: Jasna TOPIĆ Od velikog broja stvari koje se neizbježno nađu na popisu potrepština za novorođeno dijete najmanje nedoumica i >vaganja< iziskuje odabir pelena. Ono što nam je pritom važno jest moć upijanja, dobra cijena i kvaliteta. Naravno, nema sumnje da se radi o jednokratnim pelenama. No, razmišljamo li ikada da, osim različitih cijena i >performansi<, pri odabiru pelena postoji još jedan izbor? Izbor između jednokratnih i platnenih pelena - izbor koji je velika većina odbacila u trenutku kad je cijena jednokratnih postala prihvatljiva i kad su one u potpunosti zamijenile platnene pelene koje su se prije 25 godina većinom koristile. Jednostavnost upotrebe jednokratnih pelena, udružena s prihvatljivom cijenom po komadu, neminovno se nametnula pred slaganjem platnene pelene (švedska pelena + dvije tetre + zaštitni papirić), navlačenjem zaštitnih PVC gaćica, čuvanjem do pranja, pranjem, sušenjem i peglanjem, pa ponovno slaganjem. Uštedjeli smo na vremenu, čini nam se i na financijama, pa smo ih svi jako rado prihvatili. No, je li ušteda zbilja tolika? Pelenaški staž >težak< pet tisuća pelena Prosječan >pelenaški< staž djeteta je između dvije i tri godine. Recimo da je 2,5 godina. To je otprilike 30 mjeseci, u kojima djetetu presvučemo pelenu između 4.500 i 5.500 puta. Recimo da se radi o 5.000 presvlačenja, dok dijete ne nauči prepoznati i kontrolirati potrebu za obavljanjem nužde. Pet tisuća komada jednokratnih pelena za jedno dijete. Zastanemo li ponekad i razmišljamo li što je to što stavljamo djetetu na guzu, 24 sata dnevno, bez dana prekida, pune dvije i pol godine? Od nekadašnje prapelene, čiju je jezgru sačinjavao krep-papir, sloj do kože djeteta rajon, a vanjski sloj plastika koja se učvršćivala pribadačama, jednokratne su pelene višestruko evoluirale. Danas se one sastoje od unutarnjeg sloja upijajuće celulozne jezgre i kemikalija koje su dodane da bi se povećala moć upijanja i zadržavanja vlage unutar jezgre. S jedne njezine strane nalazi se sloj polipropilena koji omogućuje vlazi da prođe u jezgru, a s druge strane sloj >dišućeg< polipropilena (na opip sličnog platnu) koji sprječava vlagu da izađe van. Učvršćuju se čičak-trakom. Kemikalije koje se danas dodaju u superupijajuće jezgre, sredinom 80-ih su zabranjene u proizvodnji ženskih tampona za mjesečnicu. Slojevi polipropilena imaju vijek razgradnje veći od nekoliko stotina godina. Iako na svakom pakiraju jednokratnih pelena stoji uputa da se stolica prije odlaganja upotrijebljene pelene baci u kanalizaciju - činimo li to? Jesmo li svjesni opasnosti koje u sebi sadrži stolica cijepljenog djeteta? Jesmo li primijetili da one dvije i pol godine koje smo ranije spomenuli često postaju i tri, pa i tri i pol, u kojima dijete potroši još koju tisućicu pelena, pa danas na tržištu postoje i pelene za djecu do 25 kg? Onaj drugi izbor - platnene pelene - također je doživio svoju evoluciju. Počeo je ranih 90-ih u SAD-u, traje i danas i proširuje se svijetom. Od nekadašnje definicije platnenih pelena jako se razlikuju - oblikom, održavanjem, udobnošću i praktičnošću. Unutarnji sloj sastoji se od nekoliko prošivenih slojeva pamuka (platna, flanela ili frotira) ili konoplje (pa čak i materijala od bambusa). Sloj do dječje kože najčešće je od pamučnog flanela (iako postoje i inačice s flisom koji sprječava povratak vlage iz jezgre), a vanjski sloj može biti od flisa ili poliuretan-laminata (PUL) pa tada ne trebaju dodatne zaštitne gaćice, ili se na pelene s vanjskim slojem od pamuka dodaju zaštitne gaćice od PUL-a. Samo korištenje platnenih pelena sada izgleda ovako: obući djetetu pelenu sa zaštitnim papirićem i staviti zaštitne gaćice (ako su potrebne), nakon upotrebe skinuti, ako je uprljana stolicom zaštitni papirić baciti u kanalizaciju, pelenu ostaviti u kanti (na suho ili na mokro), svaka tri dana oprati u perilici, osušiti i ponovno koristiti. Za ležerno korištenje dovoljno je 24 komada (pranje svaka tri dana), 2-3 para zaštitnih gaćica (ovisno o tome koji je tip platnenih pelena), kanta za prljave pelene. Dijete je 24 sata u koži prihvatljivom materijalu, ukupna cijena potrebnih pelena i održavanja (struja, voda, deterdžent) je upola manja od cijene jednokratnih za isto razdoblje, a vijekom razgradnje od otprilike šest mjeseci predstavljaju veliku prednost za okoliš. ODRŽAVANJE PLATNENIH PELENA Lakše i jednostavnije nego što mislimo Platnene pelene peru se na maksimalno 60 stupnjeva Celzija. Pri pranju je poželjno koristiti manje agresivne deterdžente, a dovoljna je trećina ili polovica preporučene količine deterdženta. Ne koristi se omekšivač jer znatno smanjuje moć upijanja. Suše se na zraku (na sušilu, radijatoru.), a sušenje u sušilici se ne preporuča zbog smanjenog vijeka trajanja (ako se suše u sušilici preporuka je ostaviti ih malo vlažne pa do kraja osušiti na zraku). Eventualne mrlje od stolice najefikasnije se uklanjaju sušenjem na suncu. Ne peglaju se. Upotrijebljena pelena uprljana stolicom može se nakon bacanja zaštitnog papirića lagano isprati ili poprskati otopinom alkoholnog octa. Čuvanje do pranja može se organizirati na dva načina. >Mokro< se čuvaju u kanti do trećine napunjenoj vodom u koju se doda decilitar alkoholnog octa i 20-ak kapi eteričnog ulja čajevca ili lavande (zbog sprječavanja širenja mirisa i dezinfekcije). U kantu se može staviti i mrežasta vrećica koja će olakšati prebacivanje pelena u perilicu. Prije pranja voda se izlije u kanalizaciju, a pelene se prebace u perilicu. Suho čuvanje podrazumijeva odlaganje pelena u kantu i po potrebi prskanje otopinom alkoholnog octa (u omjeru 1:5 s vodom) uz dodavanje 20-ak kapi eteričnog ulja čajevca ili lavande. Prije pranja dovoljno je pelene prebaciti u perilicu. Zaštitni papirići se (ako beba nije imala stolicu) mogu prati s pelenama i (ovisno o kvaliteti) koristiti još nekoliko puta. Kao što vidite, uopće ne sliči postupku sa starim pelenama, a koliko doprinosi zdravlju vašeg djeteta te ekološkom stanju našeg planeta - neprocjenjivo je. J. TOPIĆ Glas Istre 16. svibnja 2007. Za uredskim stolom klinike Mayo može se mršavjeti 30 kg godišnje Radeći za ovim stolom može se izgubiti 191 kalorija na sat NEW YORK - Stručnjaci za pretilost i debljinu izumili su neku vrstu radne stanice, gdje zaposlenici ujedno mogu raditi i vježbati, te tako gubiti na težini. Novi izum stiže iz Mayo klinike u New Yorku, a debelim ljudima navodno bi mogao pomoći da izgube 30 kilograma godišnje. Petnaestorica pretilih volontera potrošila su u prosjeku 191 kaloriju na sat na radnoj stanici, dok su sjedeći za stolom trošili samo 72 kalorije. Radna stanica, koja je dizajnirana za upotrebu dva do tri sata dnevno, sastoji se od kompjutora, tipkovnice i trake za hodanje. Čelični okvir oblikovan je u slovo H i ima četiri gumena kotača, te se zbog toga može lako premještati. Prilagodljivi dizajn omogućava korisnicima da hodaju ili stoje i rade ili ako se traka zamijeni visokom stolicom, da sjede dok rade. Korisnici mogu prilagođavati brzinu kojom će hodati. Četrnaestero muškaraca i jedna žena koji su sudjelovali u istraživanju imali su uredske poslove koji zahtijevaju sjedenje a nitko od njih nije ništa vježbao. Dok su se koristili radnom stanicom, svaki od njih prehodao bi kilometar i pol u sat vremena. Cijena radne stanice za mršavljenje je oko 11 tisuća kuna. (BBC, N. I. Fišić) Jutarnji list 15. svibnja 2007. HUMANOST Izgled odaje motive Madonna je ponovno u Malaviju, Scarlett Johansson u Indiji, Angelina Jolie negdje gdje su djeca nesretna i siromašna. Kao da su humanitarna djelatnost i posjeti zemljama Trećega svijeta postali dio svakodnevice zvijezda, elementi bez kojih one to više zapravo ne mogu biti. No i dalje nam se kod njih ništa ne čini posve iskrenim i uvijek nas obuzima doza sumnje o njihovim pravim motivima, koji mogu biti bilo gdje na širokoj skali od dubokoga cinizma do stvarne želje da nekome pruže zaštitu. U svakome slučaju, za takve aktivnosti, čini se, postoje i određena pravila. Važno je, dakako, i što će odjenuti, a i kako će to nositi. Odjevni kod zadan za humanitarne putovanja vjerojatno je zvijezdama najveći izazov. Probuđena sumnja danas su mnogi tekstovi posvećeni upravo tome. Vjerojatno zbog toga što o tome još nema pisanih pravila i mnogo je mogućnosti otvoreno za pogrešku. To je zapravo svojevrstan test o tome o kakvim je zapravo osobama riječ i koje su njihove stvarne namjere. Primjerice Madonna. Za svoj odlazak u sirotište u Malaviju odabrala je vojničku kombinaciju koju je zaokružila teškim vojničkim čizmama. Poslije se presvukla u kikoi, vrstu afričkoga saronga, a potom u majicu s rock and roll logom. Njezin je izgled potvrdio neke od najgorih sumnji. Ponajprije, izgledala e kao da ide u ratno područje. Sve zvijezde vole sebe vidjeti u maskirnoj odjeći, posebice onoj koja vuče na pustinjski look. Što god Madonna mislila, takav izgled nije primjeren u humanitarnom kontekstu. Onaj tko usvaja siroče, ne smije izgledati kao pripadnik neke vojske! Potom, mnoge se zvijezde napadno žele uklopiti u sredinu koju posjećuju te biraju etno odijeću. To odmah budi sumnju u njihove stvarne motive, a nakon pojavljivanja u kikoiju Madonni se dogodilo upravo to. Na kraju, majica s rock and roll porukom govori da Madonna, poput mnogih drugih glazbenika, misli da je cijeli svijet veliki stadion na kojemu nastupa. Vrlo neukusan odabir. Jednostavna Angelina Čini se, dakle, da je biti zvijezda u humanitarnoj zoni vrlo osjetljiva stvar. One se u sredinu u koju odlaze moraju znati uklopiti, ali ne postati njenim dijelom. Humanitarni look treba znati dozirati. Još prije deset godina princeza Diana posjećivala je Angolu odjevena u bijelu majicu i kaki hlače. Frizura joj je bila na mjestu, ali ne preuštogljena, a nakit i šminka minimalistički. Bez sunčanih naočala, kako bi lakše komunicirala s ljudima koje susreće. Bez laka za nokte i prstenja kako bi pokazala da se ne boji zaprljati ruke. Bila je to njezina uobičajena humanitarna uniforma. Tako je izgledala puna razumijevanja i profesionalno, a ujedno i elegantno, što bi se moglo smatrati najpoželjnijim odjevnim kodom. Prvo je pravilo humanitarne mode da izgled odaje kako i ukus i sklonosti osobe koja je u toj ulozi odgovara nekome tko se naziva ambasadorom dobre volje. No treba izgledati i dostojno te uloge, a svakako i umjereno i skromno. Odrpanost je vjerojatno najveći neprijatelj toga odjevnoga koda, kao i seksi izgled, osim ako nije posve slučajan. Prema svemu tome, danas je najprimjerenije odjevena zvijezda >na humanitarnom zadatku nemamo određen odjevni kod, ali ona nosi sve ono što i mi, što znači praktičnu terensku odjeću. Od poznatih želimo da budu ambasadori kada dolaze, a ne magneti za privlačenje pozornosti kad se nađu na terenu<, kažu u Unhcru, čija je Angelina ambasadorica dobre volje. Jednostavnije doista ne može biti. Dženeta ČOKIĆ, Vjesnik 14. svibnja 2007. Nadbiskup Oblak: Mojih prvih 1000 Biblija Piše: Darko Pavičić Foto: Darko Pavičić Nisam kolekcionar, imao sam unutarnje nadahnuće koje me potaknulo da vidim koliko je Božja riječ ukorijenjena u razne narode, kaže msgr. Oblak Nadbiskup zadarski u miru msgr. Marijan Oblak predstavit će sutra u Zadru svoju tisućitu Bibliju, kojom će zaokružiti jedinstvenu zbirku u Hrvatskoj od 1000 Svetih pisama sa svih krajeva zemaljske kugle. - Mi smo, zapravo, ovoga trenutka premašili brojku od 1000 Biblija i imamo ih 1040, jer nam stalno stižu nove. Primjerice, ova koja je visoka svega 4,5 centimetara i četiri centimetra široka - kaže nadbiskup zadarski u miru msgr. Marijan Oblak, držeći u ruci minijaturu, koja sadrži sva četiri evanđelja, a koju je dobio na dar na krizmi prošle nedjelje od jedne časne sestre. Zbirka Biblija Nadbiskupije zadarske stara je 20 godina, odnosno msgr. Oblak je na ideju prikupljanja Biblija sa svih strana svijeta došao 1987. godine. - Nije to nikakav hobi! Ja nisam kolekcionar i to nisu bile moje pobude kada sam krenuo stvarati zbirku, nego sam imao unutarnje nadahnuće da vidimo koliko je Božja riječ ukorijenjena u razne narode - kaže msgr. Oblak, dodajući da njegova zbirka nema kolekcionarski, nego teološki vid te da je Biblija u svijetu prvedena na više od 3000 jezika od 6700 jezika, koliko ih je, kako kaže, na svijetu. Zadarska zbirka ima Biblije na više od 400 jezika sa svih kontinenata, među kojima ima i Biblija prevedenih na dijalekte i urođeničke jezike, od Kanade preko Bolivije do Afrike. - Nijedna od njih nije moja, nego je vlasništvo Nadbiskupije zadarske - kaže msgr. Oblak, objašnjavajući kako je za svoju ideju 1987. prvo tražio savjet papinskog poslanika u našoj zemlji te da je odaslao pisma po cijelom svijetu, uglavnom biskupskim konferencijama i službenim izdavačima Biblija, zatraživši primjerke za svoju tek započetu zbirku. Odgovori su mu počeli ubrzo stizati sa svih strana svijeta, pa je tako prvo Sveto pismo stiglo s Madagaskara, zatim iz Indije, pa Irske i tako redom. - Glas o zbirci polako se širio, pa su mnogi spontano slali Biblije kojima se nisu služili, a željeli su da postanu dio naše zbirke - kaže msgr. Oblak, dodajući da, čim mu stigne neki novi primjerak, u njega pedantno upiše darovatelja, dan primitka i broj protokola, te zahvali svojim darovatljima. Kaže da mu je svaki primjerak dragocjen i da bi teško mogao izdvojiti koje su mu Biblije najdraže. - Nikad me nije vodila misao koliko je koja stara, koliko je luksuznog izdanja ili vrijednosti, nego na prvome mjestu koliko je Božja riječ raširena među narodima - kaže on, dodajući da se u zbirci nalaze gotovo sva hrvatska izdanja Svetoga pisma. Hrvatskih izdanja je, naime, više od 100, a u zbirci se nalazi i po 50 različitih izdanja iz Njemačke, Francuske i Engleske, te iz Španjolske, iz koje mu je upravo nedavno stiglo 50. izdanje Svetoga pisma. Ipak, nadbiskup Oblak izdvojit će neke primjerke kao osobito drage i vrijedne, poput pretiska Pavlovih poslanica na papirusu na grčkom jeziku iz 3. stoljeća, dar pape Ivana Pavla II. > - Drugi dar pape Ivana Pavla II. je 'Codex vaticanus', jedna od najstarijih cjelovitih Biblija, koja se čuva u vatikanskoj knjižnici, na papirusu iz 4. stoljeća. Obje su tiskane u Aleksandriji, prekrasnog uveza u janjeću kožicu - kaže msgr. Oblak i dodaje da je Ivan Pavao II. osobno odobrio tu Bibliju na dar Zadru nakon njegova dopisa Vatikanskoj knjižnici, jer jedan primjerak stoji 5000 američkih dolara. No, kako nam se čini, nadbiskupu Oblaku posebno je draga "Biblija paulina", koju je vladar Karlo Ćelavi poklonio papi Ivanu VIII. prigodom krunjenja za papu. Ta je Biblija uistinu impozantna, jer teži 26 kilograma ! - Ona Zadar višestruko povezuje sa Svetom Stolicom, jer je upravo papa Ivan VIII. prvi priznao kneza Branimira, napisavši mu pismo, kao i pisma Teodoziju i puku u Nin - kaže msgr. Oblak i dodaje da je to Sveto pismo pod posebnom pratnjom i strogim mjerama sigurnosti iz Vatikana stiglo u Zadar. Od Rima do Ancone, naime, imalo je posebnu pratnju, bilo je cijelo vrijeme zaključano na brodu Ancona-Zadar, a s broda odmah, u drvenom sanduku, dopremljeno u Nadbiskupiju zadarsku. Među osobito dragim Biblijama msgr. Oblak ističe i preslik Svetog pisma Bartola Kašića, koji je prvi preveo Bibliju na hrvatski, no posebno mu je draga "sažgana Biblija", koju je našao na zgarištu u Škabrnji. - To je 'Biblija mučenica'! Našao sam je poslije Oluje na zgarištu u Škabrnji i uvrstio sam je u zbirku, jer ona najbolje govori o tome vremenu - kaže msgr. Oblak. Biblija kojom se zaokružuje brojka 1000 u jedinstvenoj zadarskoj zbirci Svetih pisama je "Biblija pauperum", koja je sredinom prosinca prošle godine stigla kao dar pape Benedikta XVI. Ta "Biblija siromaha" u cijelosti je oslikana, baš kao još jedna Biblija "picta" iz Češke, koja je sa 747 slika u "istome rodu", kako kaže msgr. Oblak, s Papinim darom, koji će biti predstavljen kao tisućita zadarska Biblija. I činiti dio bogate zadarske sakralne baštine, koja je nastala dvadesetogodišnjim marljivim radom sada umirovljenog nadbiskupa zadarskog msgr. Marijana Oblaka. Biblija se ne čita kao roman! Vjernički život nezamisliv je bez Svetoga Pisma. Zadarska zbirka Biblija, osim što ima veliku kolekcionarsku vrijednost zbog činjenice da se na jednome mjestu nalazi više od 1.000 Svetih Pisama sa svih strana svijeta, u duhovnom bi smislu vrijedila vrlo malo da se ne radi upravo 'knjizi nad knjigama', trajnom svjetskom bestseleru, koji se godišnje u svijetu proda u više od 20 milijuna primjeraka. . Kao što se mi tjelesno hranimom hranom, tako naš naš duhovni život bez Biblije ne može rasti. Biblija je Riječ Božja, a ne neka povijesna knjiga. Za vjernika je ona doslovce duhovna hrana, koja se ne čita kao roman, nego pomalo, da nas natapa kao sitna kiša zemlju - govori nadbiskup Marijan Oblak i dodaje kako Biblija nije 'mrtvo slovo', naglašavajući kako je upravo studij Biblije, biblikum, jedan od najzahtjevnijih teoloških studija i traje od osam do 10 godina, a potrebno je i znanje hebrejskog, grčkog i latinskog jezika te povijesti i arheologije. Važno je, naravno, čitati Bibliju u cjelosti. I Stari i Novi Zavjet. . Kao što kaže sveti Jeronim: Stari Zavjet se u novom otkriva, a Novi se u Starome skriva - kaže msgr. Oblak i dodaje kako je su za čitanje Biblije od velikoga značenja komentari. . Evo, ovako vam ja započinjem svaki dan - govori nam i uzima golemu Bibliju na talijanskom jeziku s komentarima, koji na nekim stranicama zauzimaju tri trećine teksta, dok je za izvorni biblijski tekst ostala samo trećina na samome vrhu stranice. Msgr. Oblak kaže kako je važno neka mjesta u Bibliji pročitati više puta. . To vas osvježava baš kad ste prvi puta čuli i prodirete dublje u poruku. Preko te žive riječi susrećemo se s osobom Isusa Krista - kaže on, dodajući kako upravo u euharistiji svetopisamska riječ uvodi u sakramente i čita se 'ne da se ispuni vrijeme, nego da se riječ dogodi i upriliči'. . Evanđelje se i kadi! Biblija se ljubi u euharistiji! Kao što se ljubi i oltar, ali ne kao kamen, drvo ili papir od kojega su sačinjeni, nego se ljubi kao Isusa Krista - kaže msgr. Oblak i dodaje da se čitajući Bibliju vjernik otvara Duhu Svetom, koji je nadahnitelj Pisma. Jutarnji list 11. svibnja 2007. Recept za uspjeh: uredan stol i bez otpadaka Čak 60 domaćih tvrtki uredilo je svoje poslovne prostore u skladu s načelima feng shuija. Namjera im je povećati učinkovitost. Mnogima je to doista i uspjelo Iako još nitko nije točno izračunao koliko na povećanje prihoda utječe primjena načela feng shui u uredu, drevna kineska vještina koja prati i usklađuje tok energije kroz prostor sve je popularnije sredstvo kojim hrvatske kompanije žele biti uspješnije i povećati učinkovitost. Savjetnica za feng shui Vjera Tomaš uredila je u zadnjih nekoliko godina prostor čak šezdesetak domaćih tvrtki raznih profila. Preporuka je sve više i lista potencijalnih klijenata sve je duža, prošle godine Vjera Tomaš nije stigla ni na godišnji, a za Poslovni dnevnik otkrila je ponešto o postizanju dobre energetske ravnoteže koja može učiniti čuda za ljude koji žive u određenom prostoru. Kako to obično biva s najboljim čarolijama, tajna feng shui vještine je u zdravom razumu i jednostavnosti. "Mnogi se iznenade kad vide da je zapravo riječ o vrlo jednostavnim rješenjima u kojima nema kojekakvih ukrasa s kojima se feng shui često poistovjećuje. Ukrasi, dakako, imaju svoju ulogu, no feng shui se može prilagoditi zapadnom svijetu, što je moj način rada", kaže Tomaš. Ukratko, prostor se po feng shuiu dijeli na devet polja, a svako polje povezuje se s jednim segmentom poslovanja. Tako postoji područje komunikacija, financija, ugleda, budućnosti, karijere... Smisao procjene prostora je smjestiti sve osobe na najpogodnija mjesta na kojima će se poticati područja u kojima rade. Drugim riječima, vrlo je važno da glavne osobe rade tamo gdje im je mjesto i o tome ovisi njihova karijera i budućnost tvrtke. Radni stol je osnova svega. On mora biti postavljen tako da osoba mora barem krajičkom oka vidjeti ulaz u prostoriju, mora biti stabilan, a radna ploha ne smije biti prozirna. S prednje strane stol treba imati barem djelomičan zaklon, a iza leđa čvrsto zaleđe, najbolje zid, te nikako nije dobro da se stol nalazi usred prostora. Glavne osobe u tvrtki iza sebe ne smiju imati sliku vode jer će im to otplaviti karijeru. Iza leđa je najbolje staviti sliku planine, moćnog stabla, uokvirenu diplomu, pohvalnice, certifikate, sve što "čuva leđa". Stol treba biti uredan i na njemu bi se trebao nalaziti samo dnevni, najviše tjedni posao. Ne smije biti premalen jer ćemo se osjećati sputani obvezama, ni prevelik jer ćemo se osjećati izgubljenima. Previše nereda ne trpe ni ladice, a posjetnica osoba koje nismo nazvali deset godina trebali bi se riješiti. Stolac mora imati naslon i biti stabilan. Kantu za smeće treba prazniti svaki dan. Na stolu ili u prostoriji je dobro imati biljku koja je zdrava i održavana, s oblim listovima. Kaktusi, palme i ostali špičasti listovi te bilo kakva obrasla džungla nisu dobri. Tko želi sputanu karijeru na stol neka stavi bonsai. Primanje gostiju, odnosno poslovnih partnera u mnogim je tvrtkama vrlo važno, stoga su neki trikovi veoma zanimljivi. Kako bismo bili nadmoćni u odnosu na svoje goste, njihovi bi stolci trebali biti nešto niži od domaćinova. U kutku za goste smije biti i proziran stol, no treba biti smješten tako da stranke ne vide vrata. Da bi sastanak bio što učinkovitiji i kraći, stolci u sobi za sastanke ne smiju biti preudobni, stol treba biti ovalan što potiče bržu komunikaciju. Osvjetljenje radnih prostora također je vrlo važno, a najveći neprijatelji ureda su halogene lampe. Najbolje se radi na prirodnoj svjetlosti, odnosno pri svjetlu punog spektra koje se koristi u staklenicima. Organizator Croatia Boat Showa, splitska tvrtka Profectus, jedna je od domaćih tvrtki kojima je Vjera Tomaš uredila radni prostor. Na listi referenci su i trgovina računalnom opremom VE-MIL, tvrtka RED BULL ADRIA, Privatna srednja ekonomska škola "Katarina Zrinski", te niz studija za ljepotu i zdravlje i osobni razvoj. U nekim tvrtkama uređuju se sav prostor, dok je u nekima naglasak samo na prostorijama u kojima rade najvažniji ljudi. Vjera Tomaš tvrdi da je klijenti redovito obavještavaju o učincima primjene feng shui načela. Ispričala nam je anegdotu o direktoru jedne naše velike tvrtke koji je bio često na putu, a u odsutnosti su ga mijenjala trojica članova uprave. "Direktor mi se požalio da svaki put uoči puta svojim zamjenicima daje pomne upute o tome što trebaju raditi, no kako svaki put njih trojica rade po svom. Snimivši prostor, uočila sam da je krivac razmještaj prostorija i ljudi koji tamo sjede. Trojica direktorovih zamjenika, naime, sjedili su u sobi u kojoj je trebao sjediti upravo direktor, a direktorova je soba doslovno iskakala iz tlocrta. Drugim riječima, članovi uprave su donosili glavne odluke jer ih je energija prostora na to upućivala", pojašnjava Tomaš. Po razmještaju situacija se promijenila, trojica zamjenika u odsutnosti direktora provode njegove, a ne svoje odluke. Doslovno, svatko zna gdje mu je mjesto. Marija Crnjak (www.poslovni.hr) 10. svibnja 2007. Najsjajnija supernova u povijesti svemira Piše: Tanja Rudež Znanstvenici američke svemirske agencije NASA izvijestili su u ponedjeljak o eksploziji goleme zvijezde, oko 150 puta veće mase od našeg Sunca. Opažena supernova, kako se zove ta kataklizmička eksplozija kada masivna zvijezda potroši svoje nuklearno gorivo pa kolapsira, najsjajnija je u povijesti. - Od svih eksplozija zvijezda koje su zabilježene, ova je kraljica - izjavio je na konferenciji za novinare dr. Alex Filipenko, jedan od članova znanstvene skupine koja je uočila taj spektakularni svemirski događaj. Supernova, nazvana SN 2006gy, locirana je na udaljenosti od oko 240 milijuna svjestlosnih godina od nas (svjetlosna godina je put što ga svjetlost krećući se brzinom od 300.000 kilometara u sekundi prijeđe za godinu dana). Znanstvenici su je otkrili još u rujnu prošle godine, a zatim protekih mjeseci pažljivo pratili. - Uistinu smo jako uzbuđeni zbog otkrića. Nikada nismo vidjeli nešto ovakvo, ovo je uistinu monstruzna eksplozija sa stotinjak puta više oslobođene energije nego kod tipične supernove - izjavio je dr. Nathan Smith sa Sveučilišta Berkeley koji je vodio istraživanje. Otkriće supernove SN 2006gy izazvalo je veliko uzbuđenje među astronomima diljem svijeta. - Ostao sam šokiran, ovo je 100 puta sjajnije od najsjajnije supernove. Sve su naznake da smo na pragu otkrića trećeg tipa supernove i mislim da će astrofizičari idućih godina imati mnogo posla oko objašnjavanja onoga što je opaženo - rekao je Korado Korlević iz Zvjezdarnice Višnjan. Neki su znanstvenici ukazali da je SN 2006gy prije nego što je eksplodirala izgubila golemu količnu mase, što je slično onome što se događa kod Eta Carinae, goleme zvijezde koja se nalazi u našoj galaksiji Mliječnoj stazi, oko 7500 svjetlosnih godina od Zemlje. Riječ je o zvijezdi koja je otkrivena prije 400 godina, a znans