30. studenoga 2007.

IN MEMORIAM
VALENTIN IVANKOVIĆ
(1925-2007)
Blago u Gospodinu preminuo je Valentin Z. Ivanković 29. studenog 2007. u San Pedru, California.  Po svim ljutskim procjenama Valentin je bio u izvanrednu zdravlju i uvijek mladolika izgleda, ali čovjek nikad ne zna kad će ga Gospodin pozvati k sebi.  Tako je i naš Valentin naglo umro u svojoj kući, kraj svoje vjerne gospodje Ernestine, za koju se on nesebično brinuo u njezinim zdravstvenim brigama zadnjih godina.
Valentinov životni put, kao i život cijele njegove generacije u Hrvata, bio je ispleten više trnjem nego ružama, ali on je uz sve (ne)prilike proživio vrlo uspješan i sretan ljutski život.
Valentin je rodjen u Sarajevu od roditelja Andrije i Jake Ivanković, koji su podrijetlom iz sela Trebižat u Hercegovini.  Poslije osnovne škole, pohadjao je Drugu drzavnu gimnaziju u Sarajevu i maturirao.  Kasnije se doškolovao u Italiji, a u Americi je završio višu komercionalnu školu.
Na koncu Drugog svjetskog rata Valentin se našao sa stotinama tisuća drugih Hrvata na povlačenju prema Austriji.  Ali za razliku od većine, on je imao sreću i izvukao se živ, te stigao u Italiju.  Kao mlad i sposoban čojvek dao se na rad oko pomaganja izbjeglicama.  U Hrvatskom zavodu sv. Jeronima susreo je, medju ostalim hrvatskim svećenicima, Monsignora Antu Golika, koji mu je povjerio tajništvo ureda za izbjeglice iz tkzv. Istočne Europe.
Godine 1947. Valentin stiže u Ameriku i dolazi u Los Angeles.  Nije gubio vrijeme, nego se dao na posao i doškolovanje.  Medju ostalim, radio je 40 godina za veliku trgovačku kuću S.H. Kress.  Njegova sposobnost, marljivost i profesionalizam dovele su ga do mjesta predsjednika Kress-a na zapadnoj strani Amerike, kao i direktora tvrtke Genesco, vlasnika kuće Kress.
Pet godina nakon dolaska u Novi svijet, Valentine se vjenčao sa Ernestine, te imali su jednu kćerku (Tina Marie) i živjeli 55 godina u sretnom braku.  Kćerka je završila pravo i danas je suvlasnik odvjetničkog ureda u Californiji.  Obitelj je radi Valentinova posla morala nekoliko puta mijenjati mjesto boravka, ali Valentinu je Californija uvijek ostala u srcu, te čim je otišao u mirovinu smjestio se (1981.) u San Pedru.
Premda u mirovini, Valentin nije nikada imao mira.  Bio je neumoran u višestranim društvenim djelatnosima.  Samo da napomenemo neke.  Bio je jedan od osnivača Hrvatsko-američkog kulturng kluba u San Pedru i njegov predsjednik 10 godina.  Pomagao je oko Hrvatskog radio rasporeda u Los Anglesu.  Bio je i medju osnivačima Hrvatskog kluba "Bosna".  To ga je valjda podsjećalo na mlade dane u Sarajevu kad je bio vratar za sarajevskog prvoligaša.  Vršio je razne dužnosti u odboru Hrvatske narodne udruge u Los Angeles-u.  Bio je predsjednik Hrvatskog katoličkog obiteljskog udruženja u župi Marije Zvijezde Mora u San Pedru, gdje je pomagao i u liturgijskim slavljima na razne načine.  Zadnjih nekoliko godina Valentin je bio predsjednikom Vijeća etničkih zajednica za Nadbiskupiju Los Angeles.  To vijeće okuplja ljude ne samo iz etničkh, nego i različitih vjerskih zajednica u zajedničkim ekumenskim razgovorima i pothvatima.  Bila je to delikatna dužnost, ali Valentin ju je uspješno, časno i s ljubavlju obavljao.
Valentin je bio ponosan na svoju katoličku vjeru i hrvatsku nacionalnost, ali uvijek otvoren za sve druge koji su odani miru, dijalogu i čovjekoljublju.  Kad je zadnji rat zahvato Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, bio je neumoran u radu za obranu domovine, ali i u traženju mira.  U misiji mira je išao (sa svojim prijateljima Stipom i Louise Bubalo, te Perom Radielović) u razrušeno i ubojitim oružjem okruženo Sarajevo da bi pomogao zaustavljanju besmislenog krvarenja, posebice izmedju Bošnjaka i Hrvata. 
Pogreb pok. Valentina bio je istinsko svjedočenje o njegovu životu i radu.  Mnoštvo prijatelja i poznanika okupili su se na blagdan sv. Nikole, 6. prosinca, u prostranoj crkvi Marije Zvijezde Mora u San Pedru na posljedni oproštaj sa čovjekom kojeg su cijenili i voljeli.  Misno slavlje je predvodio Msgn. Oscar Solis, pomocni biskup Nadbiskupije Los Angeles, a s njim je koncelebriralo 14 svećenika.  Tu su se takodjer našli predstavnici dvadesetak etničkih i vjerskih zajednica iz Los Angelesa i okolice.  Njegova kćerka je zadivila sve svojim govorom, evocirajući život i rad svog tate na kojeg je bila toliko ponosna.
Bilo je to slavlje zahvale Bogu za jedan plodonosan ljudski život; slavlje što je Bog poslao Valentina na ovaj svijet u kojem je djelio sebe sa drugima i uvijk ostao vedar, bistar, nasmijan i pun ljubavi za Boga, Crkvu, svoj hrvatski narod i svakog čovjeka.
U ime mnogobrojnih Valentinovih prijatelja i Saveza Hrvata Bosne i Hercegovine u Americi neka mu je vječni pokoj i hvala za sve što je na ovom svijetu dobra učinio.
Ante Čuvalo - Chicago

27. studenoga 2007.
Steve Bubalo gradi prvu bioplinaru u Hrvatskoj vrijednu 3,5 mil. eura
Dobivena struja prodavat će se HEP-u, a u Vrani se nadaju povlaštenoj cijeni od nacionalnog distributera
Poljoprivredna tvrtka Vrana iz Jankolovice pored Biograda, u vlasništvu obitelji jednog od najbogatijih hrvatskih iseljenika Stevea Bubala, gradi prvu bioplinaru u Hrvatskoj. Riječ je o investiciji od 3,5 milijuna eura. "Gradnja počinje u veljači, a dovršetak je planiran za lipanj iduće godine. Na farmi raspolažemo kvalitetnom biomasom koja će se u tom pogonu fermentirati u bioplin koji se pretvara u toplinsku i električnu energiju, a kao sporedni proizvod dobiva se biognojivo koje ćemo koristiti. Dobivenu struju prodavat ćemo HEP-u s kojim upravo pregovaramo o otkupnoj cijeni. Nadamo se povlaštenoj cijeni", kazala je za Poslovni dnevnik Helga Predovan, voditeljica projekta bioplinare. Godišnje će se proizvoditi 8,5 milijuna kilovatsati struje. Pogon će se graditi u krugu biogradskog poduzeća, a sirovina za ovaj oblik alternativne energije otpad je sa same farme. Vlasnik Vrane Steve Bubalo svoje je poslovno carstvo u SAD-u sagradio upravo na preradi otpada. Jedan od najbogatijih Hrvata na svijetu obogatio se na reciklaži građevinskog otpada. Vrana d.o.o. je poljoprivredno poduzeće čije se proizvodne površine nalaze neposredno uz poznati Park prirode "Vransko jezero". Bavi se peradarstvom, stočarstvom, proizvodnjom povrća i srodnim kulturama. Čitav kraj ima dugu poljoprivrednu tradiciju, a organizirana poljoprivredna proizvodnja postoji više od 100 godina. Društvo na oko tisuću hektara površina ima organiziranu proizvodnju povrća na otvorenom, te šest hektara stakleničke proizvodnje i proizvodnju krmiva za potrebe stočne farme (oko 400 krava u laktaciji). Tu je i peradarska farma za proizvodnju svježih konzumnih jaja čiji su planirani standardni kapaciteti sto tisuća koka nesilica. Najpoznatije poljoprivredno gospodarstvo u Zadarskoj županiji, nakon desetogodišnje agonije, prije tri godine kupio je Steve Bubalo. Vrana je inače utemeljena 1906. godine, a zemljište je za cijelo to vrijeme bilo u zakupu ili koncesiji. U protekle tri godine Steve Bubalo je uložio više od sto milijuna kuna u obnovu proizvodnih pogona i najmoderniju opremu. Tvrtka danas ima nekoliko proizvodnih linija: proizvodnju konzumnih jaja, proizvodnju mlijeka od oko osam tisuća litara dnevno, proizvodnju povrća, proizvodnju krmiva i djetelinsko-travnih smjesa za potrebe govedarske farme. Proizvode povrće u takozvanom kontroliranom prostoru na šest hektara obnovljenog staklenika i dva hektara novih plastenika. Novost je proizvodnja kiselog kupusa s najsuvremenijom tehnologijom te proizvodnja stolnog grožđa na 30 hektara novopodignutog vinograda, koji je prvi rod za tržište dao ove godine. Svoje proizvode izvoze u Sloveniju, Njemačku, Austriju, Poljsku i Češku. Vrana ima ugovore s više od 60 kooperanata.
EU iz biomase dobiva četiri posto energije
Bioplin je plinsko gorivo koje se proizvodi od biomase i može se pročistiti do kakvoće prirodnoga plina, kako bi se koristilo kao biogorivo ili generatorski plin. Biomasa je sve važniji izvor energije u Europskoj uniji, a u većini zemalja EU bioplin se koristi za proizvodnju struje i topline u toplanama. U EU se iz biomase dobiva četiri posto potrebne energije, a cilj je 20 posto. U Grazu se od 16. do 19. siječnja 2008. sastaju europski stručnjaci za biomasu na kojoj se očekuju novi razvojni poticaji za biotoplinu, ekološku struju i biogoriva. 

26. studenoga 2007.
Iseljena Hrvatska i parlamentarni izbori u Hrvatskoj
Pise: Branko PERAN,
(iz Pertha)
I ove godine hrvatski državljani s prebivalištem u dijaspori imaju šansu i potrebu izići na parlamentarne izbore i dati svoj glas stranci čiji je izborni program po njihovu mišljenju i sudu najblizi njihovim stremljenjima i nadanjima...
Korupcija, ta stara bolest siromasnijih sustava rasirila je svoja krila nad hrvatskim nebom. To sam i sam osjetio najprije pri planiranju puta u Hrvatsku iz Australije. Zrakoplovnu kartu sam bez problema dobio od Pertha do Beca, ali jednu rezervaciju na Croatia Airlines od Beca do Splita, e to ne ide, nema mjesta.
Nakon cekanja i upornog trazenja ljubaznog osoblja agencije, mjesto od Beca do Splita uspio sam ipak dobiti preko Sydneja. Na moju srecu, kako kazu iz sydnejske agencije, netko je otkazao i - ja ipak putujem.
U Zracnoj luci Bec nije bilo neke velike guzve tako da sam se cesto pitao gdje su ti ljudi koji putuju u Hrvatsku, u Split. Na moje veliko iznenadenje u zrakoplovu za Split bilo je ravno 18 Austrijanaca i ja. Dakle, 19 putnika, niti jedna trecina popunjenosti. Jedan jedini Hrvat, i to iz Australije. Za ovakvo u najmanju ruku cudno ponasanje Croatian Airlinesa nisam mogao dobiti nikakav odgovor osim "zalite se upravi kompanije".
Nakon uzlijetanja gotovo sam zaboravio na tu frku oko "punog" zrakoplova. Umoran od dugog puta gotovo sam i zadrijemao, da bi me koju minutu kasnije probudio ljubazan glas stjuardese. Posluzivao se dorucak - minijaturni sendvic s picem po zelji. Ja sam zamolio ako mogu dobiti pivo i to samo hrvatsko.
Ljubazna stjuardesa me je naravno posluzila pivom PAN Calsberg Hrvatska. I tako, dok sam se igrao praznom pivskom limenkom na moje veliko iznenadenje procitao sam slijedece: "PAN Calsberg pivo za hrvatsko trziste, ukljucujuci Croatian Airlines, proizvodi i puni Calsberg Srbija d.o.o. Proleterska 17, 21413 Celarevo, Srbija".
To je jasno i glasno otisnuto na limenci. Nisam mogao vjerovati. Naravno da je to po "prvi" put vidjela i stjuardesa hrvatskog zrakoplova te me istim umiljatim glasom uputila da se, ako hocu, mogu zaliti kod Croatian Airlines...
Nekoliko dana poslije, u pratnji visokog hrvatskog duznosnika prosetao sam Markovim trgom. U jednoj od poprecnih ulica, koje gledaju na velebnu zgradu Hrvatskoga Sabora nalazi se i mala prodavaonica hrane i pica.
Uveo sam svojega dragoga domacina u trgovinu i zamolio ga da procita ono sto pise na limenci PAN-piva...
Za vrijeme kratkog boravka u domovini, obisao sam mnoga mjesta i razgovarao s dosta ljudi: svi se jednako zale na galopirajucu korupciju koja obicnoga hrvatskoga gradanina stavlja u neravnopravan polozaj u vlastitoj drzavi.
O odnosu lokalne drzavne vlasti prema nama iz dijaspore bolje da i ne govorim. Nedavna objava i provedba privatizacije dviju hrvatskih uspjesnih tvrtki podigla je veliku prasinu medu Hrvatima u dijaspori. Naime, kada je nedavno privatizirana INA, dionice su mogli kupiti hrvatski gradani s prebivalistem u Republici Hrvatskoj, te domaci i strani institucionalni investitori, samo nisu mogli Hrvati iz dijaspore, ukljucujuci i Hrvate iz Bosne i Hercegovine. Dakle, hrvatska dijaspora nije zadovoljila "mudre kriterije" te kao takova nije spadala u pozeljne investiture dok Madari i drugi strani investitori jesu.
U slucaju prodaje T-HT-a odnos Vlade prema dijaspori je jos gori nego u slucaju INA-e. Naime, Vlada nije ucinila nista kako bi informirala i ukljucila hrvatsku dijasporu u proces privatizacije. Da stvar bude gora, ucinila je nekoliko konkretnih poteza kako bi se Hrvatima iz dijaspore, ako se toga casa slucajno nisu nalazili na odmoru u Hrvatskoj, onemogucilo da u istoj sudjeluju. Na sluzbenoj web-stranici T-HT-a o procesu privatizacije trazene informacije su se mogle dobiti ako zovete iskljucivo s teritorija Republike Hrvatske i naravno utipkate svoj postanski broj. Ukoliko ne zovete iz Hrvatske, onda dobijete poruku: "Pristup stranici moguc je iskljucivo za posjetitelje iz Hrvatske".
Kad je vec bilo dopuseno da Nijemci kupe 51 posto T-HT-a, po kojoj logici takovo pravo nije dopusteno i hrvatskoj dijaspori. U oglasima u dnevnom tisku u Hrvatskoj istice se da "svi gradani Republike Hrvatske imaju pravo na kupnju dionica". U koju kategoriju ovoga puta spadaju hrvatski drzavljani izvan granica Hrvatske?

Ovo su sami neki od mnostva razloga zasto dijaspora mora izici na parlamentarne izbore za Sabor Republike Hrvatske.
Moramo biti svjesni da ukoliko zelimo biti dijelom hrvatskog bica, imati slobodan pristup svim informacijama, slobodno ispovijedati svoju vjeru u Hrvatskoj, slobodno upisivati djecu na vjeronauk u hrvatskim skolama te biti tretirani kao svaki drugi hrvatski gradani - IZIDIMO NA IZBORE.
Svojim izlaskom na izbore dajemo na znanje hrvatskoj drzavi da nam je itekako stalo do svega onoga sto se dogada u Domovini.
Izlazeci masovno na izbore osiguravamo da se u Hrvatskom Saboru cuje i nas glas jer ce tamo sjediti cetiri ili pet predstavnika dijaspore, ljudi koji su dugo zivjeli vani i koji odlicno poznaju i razumiju sve ono sto tisti nas u iseljenistvu.
Ti nasi predstavnici, te nase produzena ruke, oci i usta, jedini su koji nas istinski zastupaju. Bez njih dijaspora ostaje bez ikakova prava i potpore.
Iseljena Hrvatska bespovratno pomaze Republici Hrvatskoj, financijski vise nego ijedna drzava na svijetu, bilo slanjem novca rodbini i prijateljima, investiranjem, popravcima kuca te dolascima na odmor u Hrvatsku.
Iseljena Hrvatska bezgranicno voli Majku Hrvatsku i zato MASOVNO IZLAZI na parlamentarne izbore glasujuci za samo svoju stranku. Croatian Herald

19. studenoga 2007.
Magla' u sedmom nebu uoči rodendanskoga koncerta
Piše: Josip LONCARIC 
MELBOURNE - Ovoga petka uvečer (na dan izlaska "Hrvatskoga vjesnika", 16. studenoga), popularni hrvatski sastav iz Melbournea koji broji šest članova i nastupa pod imenom Magla, proslavit će svoj rodendan na najbolji mogući način: u Patrick Hotel u Collingwoodu, čiji su vlasnici Hrvati. 

Sada vec davne 2000. godine uz veliku i vec zaboravljenu bojazan vezanu uz kompjutorski virus Y2K, potpuno nepoznati hrvatski band iz Melbournea koji izvodi tude stvari dozivio je prekretnicu i zapoceo svoju uspjesnu karijeru. Malo je onih koji su do tada culi novosnovani sastav, ali nakon Godisnjega hrvatskoga bozicnoga diska, Magla je u Queens Bridge hotelu uzdigla svoj status do velikog ugleda u zajednici.

Po prvi put u vise godina, Australsko-hrvatsko drustvo Footscray odlucilo je 'poboljsati' popularnu godisnju priredbu i organizirati je u hotelu. Novo ozvucenje, odlicni vokali i glazba osigurali su Magli pravi pocetak, a njihova karijera ide uzlazno vec sedam godina s im da izgleda kao da je tek pocela.
'Za mene osobno jedan od najvecih dogadaja je upravo taj nastup za Bozic u QB hotelu. Nismo bili najbolje pripremljeni i bili smo pomalo nervozni, ali nas je publika odlicno prihvatila', kazao je klavijaturist i sef sastava, Danny Pejic.
Magla je tada otpjevala pjesme koje je publika htjela i zapalila prisutne, bas kao i 2004. kad su imali drugi vazni dogadaj.  Za Bozic 2004. nastupili smo prvi put bez Marijane (koja je upravo rodila dijete), i doista smo se pripremali. Sve smo ucinili da stvar prode primjereno', kaze Pejic za Hrvatski vjesnik, nekoliko dana uoci 'Birthday Bash' koncerta.
Magla se sada vraca u punom sastavu, a na pozornici ce s njima biti i odlicna pjevacica Marijana Klarica. Dodavanje zenskog vokala talentiranom sastavu od pet mladica dat ce ovoj glazbenoj skupini novu dimenziju. Oni nikad nisu zvucali bolje.
'Pravo je oslobadanje od stresa cinjenica da se Marijana vratila, ali druga vazna stvar je to da se s njom u sastavu bitno siri nas repertoar', kaze Pejic.    
Prvi vokal i harmonikas Mate Sagolj slaze se s Pejicem, a kaze da je partnerica pjevacica pravo olaksanje na pozornici.
'S Marijanom u sastavu mogu se koncentrirati na glazbu, ali i izvoditi duete, poput pjesme 'Godinama' ili 'Lindo', kaze uz smjeh Sagolj naglasavajuci da se veseli Marijaninom povratku.   
Ljubitelji banda i hrvatske glazbe dobro su dosli pridruziti se Eddyju, Dannyju, Marijani, Mati, Robu i Harryju (zvanom Magla), kao i nekolicini gostiju koji ce tijekom veceri nastupiti s njima.   
Gosti iz popularnih melburnskih hrvatskih sastava Nocna smjena, Gola gitara i More nastupit ce u zabavnom programu s Maglom, a bit ce tu i DJ Joko koji ce se pobrinuti za hrvatsku plesnu glazbu.    
'Najvise me veseli prisjetiti se godina koje su prosle, a izvest cemo sve stare hitove, istodobno se dobro zabavljajuci', kazao je Sagolj.

Croatian Herald

12. studenoga 2007.
CRTICA IZ ŽIVOTA HRVATSKE ZAJEDNICE U CHICAGU UNAZAD 100 GODINA
Napomena - Izvješće koje ovdje donosimo je prozorčić kroz kojeg možemo na trenutak pogledati u život i rad hrvatske zajednice u Chicagu unazad 100 godina.  I još više, ono nam daje priliku zaviriti u srca i um tog naraštaja.  Premda je to bila davna 1906, iz članka vidimo sa koliko su ljubavi i žara ne samo čuvali svoj identitet i kulturnu baščinu, nego i mislili na svoju domovinu Hrvatsku i slobodu svog hrvatskog naroda.  Njihovi politički nazori su odjek idoloških gibanja u Hrvatskoj u ta vremena. Članak donosimo u izvornom obliku.

HRVATSKO SLAVLJE U CHICAGU
30. rujna 1906.
(Hrvatska zastava, 4. i 11. listopada 1906.)
Hrvatska kolonija u Chicagu slavila je opet posebnu svečanost dne 30. rujna o.g. . Cviet dalmatinskih sokolova ustrojio je nedavno iz sredine svoje posebno dobrotvorno družtvo pod oznakom i zaštitom svojeg Svetca "Sv. Jeronima."  Kad katolička crkva slavi istog Svetca, upriličilo je isto društvo posvetiti svog družtvenog barjaka.
Osvano je liepi jesenski dan.  Kako smo očekivali, da će našu svečanost uveličati svi Hrvati u Chicagu, nismo u nadi prevareni bili.  Točno po programu u 1 sat poslije podne, počeše se sabirati razna družtva sa svojim barjacima pred Germanija dvoranom na Wentworth ulici [2311 Wentworth Ave.].  Ala je bilo milota gledati toliki broj naše braće na okupu uz vijanje hrvat[ske] Trobojnice družtv[enih] Barjaka i barjaka simbola slobode.  I nehotice čovjek je morao pun zadovoljstva uzkliknuti: blažena slobodo!  Hrvatska Glazba "Sokol" intonira koračnicu, a družtva se po starosti redaju dva i dva, te odmjerenim korakom stupaju prema crvki, gdje se je barjak imao posvetiti.  Razvela se ciela četa, kano pobjedonosna vojska, koja slavlje slavi.  Barjaktari i predsjednici sa trobojnicama preko junačkih grudi ponosno predvode svoje odiote; maršali na vilovitim konjima obliću povorku, kano vojskovodje, kad nadziru čete.
Dospjesmo do češke crkve [crkva nije bila daleko od Germanija dvorane].  Družtva stanu, da učine slobodan prolaz mezimčetu bratu, današnjem svečaru.  Kršni Dalmatinci sokolova oka, osbiljna pogleda i vedra čela koracaju prvi kroz špalir svojih sudrugova, da zasjednu dolično prvo mjesto u crkvi.  Za njima udjoše i ostali.  Na govornicu uzpe se naš hrv. župnik R. [Rancinger, župnik hrvatske župe Uznesenja B. D. Marije na Marshfield Ave., Chicago] te kratkom rieči oslovi prisutnike: što je uzrok udruživanja!  Dva su, veli, uzroka: jedan u ljubavi, a drugi od potrebe.  Nam Hrvatom u Americi nuždna su nam obadava, jer treba, da smo jedinstveni, kano sinci jedne majke, te se medjusobno ljubiti moramo; a jer smo u tudjem svietu samo na se upućeni, to je nužda, koja nas opet spajati mora.  Obćem jedinstvu u ljubavi znak jest naša trobojnica, a osnova potrebe veze naše u družtvenom barjaku.  Zaželio jest, da mlado družtvo pod zaštitom sv. Jeronma, koji jest personificirana značajnost i odlučna stalnost, odlučno i značajno, kako se Dalmatincima pristoji: raste, cvate i napreduje!
Kad je vlč. R. [Rancinger] ovršio sveti čin, družtvo sv. Jeronima stupi na čelo kano ovjenčani svečar sa svojim barjakom, da predvodi stariju ti braću do dvorane, gdje se je zabavom duha i tiela imalo proslavit i dokrajčit svečanost - kod takvoga prizora čovjeku se u grudima širi srce od veselja, al istodobno tjeskobno se stišta od pravedna gnjeva, što je Hrvatu u tudjoj zemlji prosto da u domaji na rodnoj grudi mjesta nema!  Pedeset i više narodnosti u nas znatiželjno gleda, gdje slavimo hrvasko slavlje, gdje se hrvatske svetinje ponosno zrakom slobodne zemlje viju, gdje se hrvatska rieč ori, a da nitko proti tome što oprečna zbori.
U narodnoj dvorani [Narodna dvorana nalazila se na 587 Centre Ave.] kulminirao je narodni naš značaj.  Skladnim glasom odpjevalo je dično naše pjevačko družtvo "Zora" lijepu pjesmu: "Blagoslov barjaka" uz burno povladjivanje sa sviju strana...Jest....pjesma nam je srca jek!
Kum Fr. Novak posebno je ganutljivim ričima kako se u tudjini ne smijemo otudjivati, već u jedno sabirati, da pred stranima narodnostima pokažemo kako i mi jesmo narod, koji možemo i hoćemo bitisati u svom hrvatskom duhu, pod svojom bratskom zastavom.  Gdja kuma V. Str. nadovezala je rieči kuma kano hrvatska majka, te osobito je iztakla, kako su hrv. Majke dužne upućivati svoju djecu, da se osjećaju onima što moraju biti za Boga i domovinu!  Evo ti rode - rekla je - Svetinje tvoje.  To je onaj sveti znak, pod kojim su tvoji pradjedovi lievali krv za krst častni i slobodu zlatnu.  I vi Sokolovi Dalmacije pod svojim barjakom, pod narodnim simbolom neustrašivo koracajte kano vriedni sinovi majke Hrvatske! - Dvoranom je zavrilo: Živila kuma!!! a povladjivanje je tek prestalo kad je na pozornicu stupio predsjednik sv. Jeron. Društva g. Fr[ranjo] Strmić.  Jakim i zvonkim glasom najprije se zahvalio kumovima, na izkazanoj časti družtvu: zatim tumačeći nadpis društvenog barjaka, naglasuje navedeno hrvatsko obilježje koje se uvijek odrazuje iz grudijuh Dalmatinskih Hrvata.  Ne treba nam separatizam!  Ako nas imade Hrvata iz sviju strana široke naše domovine, svi smo braća jedne majke koja, visoko nad nama razvija sticaj jedinstva - hrvatsku trobojnicu.  Zahvaljujuć pojedinim družtvima, koja su se korportivno odazvala družtvenoj svečanosti, poziva sabrane goste, da prosliede u današnjoj zabavi sa utjehom i zadovoljstvom spajajući korisno sa ugodnim uz poklik; Živila Hrvatska!  Živili američki Hrvati! - Živio!!!  Odjekne kano iz jednog grla cielom dvoranom.  Potraja još nekoliko časova i na pozornici pojavi se vlč. g. Fr. [Fran] R. [Rancinger].  Već pojava njegova izazva burni aplaus.  Pljeskalo se je sa sviju strana.  Laganim tonom odpoče po prilici: Naš veliki Mecena blako pokojni Strossmayer reako je: prosvjetom do slobode!  Kad su drugi narodi Europe imali sredstva i vremena, da se mogu narodno, ekonomski i kulturno razvijati, tad je Hrvatski narod morao stražu stvarati pod puškom i sabljom i krv lievati za krst časni i slobodu zlatnu!  Mjesto uzdarja svog junačtva stigao ga je prezir naroda, za koje je otvarao svoje grudi, kao bedem na kojem su se zaustavljale dušmanske striele.  Jer mu je cieli narodni ustroj krvavio stoljeća i stoljeća nije se mogao ni moralno, ni materijalno uzprti do visine kulturnog napredka ostalih naroda.  Plaća mu je bila tielesno i duševno robstvo.  Strossmayer, koji je iz visine svoga položaja, al kano čovjek iz naroda, vidio i znao, gdje jest uzrok nazadku, a gdje može bit uspjeha za budućnost hrvatskog naroda, uzkliknuo je: prosvjetom k slobodi!  Što je rekao, nije porekao.  Zvanje svoje, položaj svoj, žitak svoj prikazao je na oltar domovine.  Prosvjetni zavodi naše domovine svjedok jesu djelovanja Strossmayera.  Ideja njegova bila je uzvišena, jer je htio, da svi Slaveni na Jugu, budu jedno tielo, a da imadu jedno učevno, naobraženo stecište osnovao je Jugoslavensku akademiju, koja kano zapaljena baklja, imade svijetliti hrvatskom narodu, te mu krčiti put do prave istine.  Kano predhodna zvijezda danica, da raztjera tmice neznanja, i naviesti svanuće sunca istine i slobode!  Mi Hrvati u Americi kano radnici upućeni smo sami na sebe.  Brojne inteligencije nemamo zastupane, da nas predvode prosvjeti do slobode.  Sreća naš je snašla, što nam pomajka Amerika pruža podpunu slobodu. 
Nije nam ovdje klicati: prosvjetom k slobodi, nego upravo anipodično: slobodom k prosvjeti!  Naš jest narod u povoju ovdje kano pčela radilica, u dalekom preko atlanskom cvietnjaku, da obliće cvietak po cvietak te sabire sebi i svojima sladokusne hrane i voskom pali svijecu Bogu u čast.
Treba dakle da imademo svoje ulište, svoju košnicu.  Nužda i narav treba da nas spoje u jednistvo, da se stranom svietu pokažemo kano vriedan, čeličan, značajan i pošten narod.
Ako se nametnika nadje, treba ih kano trutove izbaciti iz košnice.  Svadje, klevete i osobne mržnje samo zli biljeg na nas bacaju, a u narodu sijaju klicu nepovijerenja i duševnog mrtvila.
Žalostna bi pojava bila, da pod imenom Croatian bude žigosana sama opačina i barbarstvo i time žigom da se obilježi pred stranim narodima dično i slavno naše hrvatsko ime.  Prošlost nas nije izdala ni u jakosti intelektualnoj niti u fizičkoj.
Poviestni junaci u boju za obranu domovine jesu novo uzkrsli Leonide, a umne glave našega naroda uzporedni su na svakom polju velikanom drugih naroda.
Dok je govornik govorio prekidali smo ga češće burnim pljeskanjem i odobravanjem - a kad je završio, mogla je tek glazba utišati uzhićeni narod u patriotskom oduševljenju.  Sokolaši [Hrvatska Glazba "Sokol"] zaigrali su liepu našu himnu: Lijepa naša domivina! a publika ju je iz počitanja sotjećki sa slušala.
Nakon toga vrstali su se razni govornici kano predstavnici ili zastupnici raznih društava.  U ime družtva "Strossmayer" liepo je govorio predsjednik g. Josip Zidarić; družtva Hrvat Primorac govorio je g. V[inko] Mičetić; družtvo Juraj Biankini zastupao je g. Anton Šepić, koji se je osvrnuo na hrvatsku štampu u Americi.  Sa pravednom indignacijom naglasio je, da se štampa okani osobnih navala, neka novine budu poučna glasila za narod, jer narod ih plaća i narod ih čita.  Iz dosadašnjeg pisanja tih glasila ne crpi narod pouke, već se samo truje poukom osobnih mržnja. - Za Križare [Dobrotvorno družtvo "Križari" - odsjek 4 Hrvatske Zajednice Illinois okupljalo se oko najstarije hrvatske župe u Chicagu na Marshdield Ave.] zahvalio se vlč. G. R. [Rancinger], naglasio, da u radu za domovinu upremo oči u sv. Križ, koji nam navješta spas svieta, a kriepi ufanje u vječnu domovinu.  Kako nam je današnja slava povodom brojnoga sastanka, tako nek nam bude hrvatska R.K. crkva stecičtem cieloga hrvat. Naroda u Chicagu, da u njoj svojim jezikom slaviom Boga i osjeguramo si vječni dom.
Za "Hrvt. Slogu" [Hrvatsko Dobrotvorno Dužtvo "Hrvatska Sloga" odsjek 40 Narodne Hrvatske Zajednice] govorio je predsjednik g. Gjuro Mamek ocrtavši tešku borbu u prvom početku hrvatske naseobine, koja sa malenim brojem boraca imala je podnieti raznih kušnja.  Isto društvo, koje on zastupa - reče - jedno je od najstarijih, a borilo se je sa prijateljima i neprijateljima imena hrvatskoga, al u borbi je svladalo i pobjedilo, jer danas obstoji. - G. Anton Bišćan zastupao je pjevačko družtvo "Zoru."  "Plemeniti Turopoljac", "Istarska Sloga" i druga družtva dala su oduška svoga u hvalospjevu današnjim svečarima sa patriotskim obilježjem. - Tim je svršio službeni dio proslave.
Kad je pjevačko družtvo "Zora" pjesmom "Pozdrav domovini" otvorilo zabavni dio, sve je opet u drugu fazu uzhićenja prešlo.  Mladež željna zabave jedva je izčekivala zvukove glazbe, koji će ju zanjihati u valoviti ples.  Naše vitke krasotice kamo gorske vile sjatile se, da čekaju mlade, junake, koji će ih privinuti uz bok svoj, da krilati polete u veselo kolo.  Tako se je izmjenjivao koncert sa plesom.  U plesu je uživala maldež, u koncertu svi zajedno.  Pojedine toček liepo su izvedene i preko očekivanja.  Osobito nam je iztaknuti gdju [Zlatu] Biankini, koja je na glasoviru pratila solo gg. Cosme i Čopa.  Takodjer milo zvučana citara koju je iz vadjala gosp. Katraina Cuculić pleskanjem nije bilo kraja.
Osobito povladjivanje izazvala su braća gdjica Mamic i g. Juraj Schubert, djeca kršnog Dalmatinca, al odavna ovdje nastanjenog, g. Jurja Schuberta, koji u tišini bez osobne koristi više radi za narod, nego mnogi vikači.  Gdjica udarala je na glasovir, a brat joj na gusle.  Harmonični zvukovi, koji u divnoj melodiji odjekivahu dvoranom uznasoše i prozajika na idealne sfere, ta je publika izazvala, da su se ista braća po tri puta morala producirati, izvodeći sve samo Hrvatske odlomke.  Cosmi i Milko Petrović.  Tako valja!  Sve što je dobro prihvaćajmo i njegujmo, a zlo odbijajmo.  Glazba i pjesma ne samo da vedre, nego i čovjeka uzdižu, da s visine promatra maglu zemaljsku, koju srče samo oni, koji se u njoj kreću.
Ozbiljnost bila je začinjena i šalom.  G. Suvajdžić i njegova gospodja izazvali su svojim humorom mnogo smijeha.  Zaključili su cielo zabavi sam Dalmatinci.  Narodna pjesma i narodno glasbalo bila je kruna svemu, a da svatko odnese ugodu uspomenu na taj dan g. Antun Gardić i drugovi zapečatiše šaljivom igrom: Brijač dvadesetog vieka, koji je cielo pučanstvo ućeralo u naj veći smieh.
Ljubezna braćo Hrv. i sestre hrvatice i sva slavna društva naj srdačnije Vam se zahvaljuje Vašem posietu da ste uz veličali posvetu barjaka Hrvatskog Dal. Dob. Družtva Sv. Jeronim; tako i u napried treba da se slože nasa braća, Živila Hrvatska!!

Pronašao i prepisao
Dr. Ante Čuvalo - Chicago

12. studenoga 2007.
Festival hrvatske hrane i vina u Adelaideu 2007.
Pise: Josip LONCARIC 
ADELAIDE - Nakon velikog uspjeha prethodna tri festivala Croatian Food and Wine Festival u Adelaideu, hrvatska zajednica planira ovogodišnju feštu za koju se nada da će biti uspješnija od predhodnih.       

Prema rijecima Organizacijskog odbora koji priredbu organizira u suradnju s Hrvatskim sportskim centrom u Adelaideu, ova ce se priredba odrzati u nedjelju 18. studenoga s pocetkom u 11 sati na Hrvatskom sportskom centu u Gepps Crossu.        

Jason Kilic je jedan od glavnih organizatora, a rekao je kako ocekuju vise od 4000 gostiju s placenim ulaznicima. On je vrlo uzbuden glede potencijala ove priredbe.  

'Mnogo se toga ulozi u ovu priredbu, imamo puno dobrovoljaca, no sve na kraju ispadne vrlo dobro', kazao nam je Kilic. Na srecu za Kilica i drustvo, iskustvo od protekle tri godine puno ce pomoci u organizaciji.   'Ovo je nasa cetvrta godina i postoji obrazac po kojem radimo neke stvari, sto ce nam umnogome olaksati posao', kazao je Kilic koji je na ovu ideju dosao prije vise godina.                                 

'Festivali hrane i vina vrlo su popularni u Adelaideu pa smo mislili o tome da i hrvatska zajednica zasluzuje jednu takvu priredbu. A znajuci kako su dobri nasa hrana i vino, odmah smo pomislili kako cemo dozivjeti uspjeh'.Kilic je bio u pravu, to dokazuje festival i podrska koja dolazi iz vecinske zajednice u Juznoj Australiji. Na festivalu se moze kusati vise hrvatskih jela iz raznih podrucja Hrvatske, a za svakoga ima ponesto.  
Velika je razlika u ponudi izmedu primorskih i kontinentalnih podrucja, a festival nudi morsku hranu, sireve, crveno i bijelo meso, gulase, a o kolacima koji su ponos domovine da i ne govorimo. Sto se pak vina tice, njihova ce selekcija biti vrhunska. Neke od sorti vina ukljucuju dingac, kastelet (berba 1996. i 1997.), plavac i babic, sve iz Dalmacije. Ta se vina serviraju na sobnim temperaturama, a festa ce vjerojatno zaista dozivjeti kulminaciju nako casice ili dvije ovako kvalitetnog pica.  
Uz hranu bit ce tu i kultrno-umjetnicki program. Nastupit ce lokalne folklorne skupine, 'Lenek' i 'Hrvatski pleter' a u grad crkava doci ce i Hrvatska zora iz Melbournea.  Predvida se i nastup aboridzinskih plesaca, skupina Marinka i Kaurna. U zabavnom dijelu programa nastupit ce poznati hrvatski sastav.  
Za djecu ce biti osigurane razne atrakcije, od bojanja lica do raznih zabavnih voznji. Bez obzira na odlicnu ponudu, cijene se ove godine nece povecavati.  
'Nas je cilj dovesti na priredbu 5000 ljudi, a prikupljena sredstva iskoristiti za renovaciju Hrvatskog sportskog centra', porucio je Kilic. (Croatian Herald)  

31. listopada 2007.
Brošuru za Hrvate izvan domovine
Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija predstavilo je jučer u Zagrebu "Informativnu brošuru za Hrvate izvan domovine", a na predstavljanju je bila i ministrica Kolinda Grabar-Kitarović, priopćeno je u MVPEI-u. "Informativna brošura za Hrvate izvan domovine" je publikacija MVPEI-a namijenjena pripadnicima hrvatskog naroda izvan Hrvatske te sadrži relevantne podatke o područjima vezanima za njihov dolazak ili trajniji povratak u domovinu, priopćeno je. Brošura također daje pregled različitih odgovora na najčešća postavljena pitanja. (mp)

22. listopada 2007.
Fantastičan uspjeh hrvatskog redatelja Gorana Dukića 
NEW YORK, 19. listopada, 2007. - Danas u New Yorku počinje premijerno otvaranje filma Pizzeria Kamikaze (Wristcutters:A Love Story), nadrealistična crna komedija hrvatskog redatelja Gorana Dukića.

Film će se prikazivati u renomiranim njujorškim kinima Regal Union Square, AMC Empire i Lincoln Plaza te nakon drugog studenog i diljem Amerike s ugovorenim distribucijom u preko petstotina kino dvorana. Film je rađen prema noveli Kneller's Happy Campers izraelskog pisca Etgara Kereta, po scenariju Gorana Dukića te u glavnim ulogama igraju: Patrick Fugit, Shannyn Sossamon, Shea Whigham,Tom Waits, Leslie Bibb i Will Arnett. Direktor fotografije renomirani je hrvatski snimatelj Vanja Černjul koji broji preko dvadesetsedam hrvatskih i američkih filmova i serija izmeđuostalih i poznate humoristične serije kao Uglly Betty i 30 Rock s Alecom Baldwinom.

Film Pizzeria Kamikaze dobio je niz festivalskih nagrada izmeđuostalih na Sundance Filmskom Festivalu, Spirit Awards, Humanitas Award, nagrade na ICON filmskom festivalu, Motovunskom filmskom festivalu te odlične filmske kritike u vodećim američkim medijima poput The New York Times-a, Variety, People Magazine, Usa Today, Entertainment Weekly, MTV, Newsweek i drugih. U New Yorku vlada velik interes za film, kako od ljudi iz filmske industrije tako i od publike.

Radnja filma bazirana je na priči glavnog lika Zia (Patrick Fugit), mladića slomljenog srca koji se nakon suicida rezanjem vena nađe u čudnovatom purgatoriju okružen samoubojicama. Ubrzo otkriva kako se i njegova bivša djevojka Desiree (Leslie Bibb) priključila ovom bizarnom svijetu. Zia kreće u potragu za njom u putovanju sličnom kao iz Čarobnjaka iz Oza s pratećim nadnaravnim likovima poput Toma Waitsa.

Kratki filmovi i scenariji Gorana Dukića donijeli su mu preko dvadeset nagrada u Europi i US. Za kratki film Mirta uči statistiku dobio je Oktavijana 1992. godine, a od kritike je film izabran na listi pet najboljih Hrvatskih filmova ikad snimljenih. Uspjeh Gorana Dukića ponovljen je i s njegovim prvim dugometražnim filmom Pizzeria Kamikaze, čime je postao i prvi hrvatski redatelj čiji film se prikazuje u visoko profiliranim i komercijalnim kino dvoranama širom Amerike.

5. rujna 2007.
Hrvatski Filmski Festival u New Yorku
Tribeca Cinemas i Museum of the Moving Image, 13-16 rujna, 2007  

New York, 3. rujna, 2007. - Nakon trogodišnjeg kontinuiranog predstavljanja hrvatskog filma američkoj publici Doors Art Foundation, njujorška neprofitna organizacija,  najavljuje prvi Hrvatski filmski festival koji će se održati od 13-16 rujna 2007. godine. Otvaranje i prva dva dana festivala održavati će se u Tribeca Cinemas te treći i četvrti dan u Museum of the Moving Image u New Yorku.  

Filmove je izabrao Jurica Pavičić, poznati hrvatski književnik i filmski kritičar od kojih je  glavni izbornik The Museum of the Moving Image David Schwartz odabrao filmove koji će se prikazati u muzeju.  U filmskom programu predstaviti će se osamnaest hrvatskih filmova: 

Dugometražni: Ta divna Splitska noć - Arsen A. Ostojić, Ajde dan prođi - Matija Kluković, Put lubenica - Branko Schmidt, Armin - Ognjen Sviličić, Tu - Zrinko Ogresta, Volim te - Dalibor Matanić. Dugometražni kratki: Tri ljubavne priče - Snježana Tribuson, Pusti me da spavam - Sara Hribar, i Nije da znam nego je to tako - Tanja Golić.  Dugometražni dokumentarni: Dobro jutro - Ante Babaja. Dugometražni kratki: Bil jedon - Hrvoje Hribar, Panj pun olova - Branko Schmidt, Polusestra - Ljiljana Šismanović, i Ubil bum te - Nikola Strašek. Animirani: Plac - Ana Hušman, Silencijum - Davor Međurečan i Marko Meštrović te Levijatan - Simon Bogojević Narath. 

Ovo je prvi festival u nizu planiranih koji će se održavati svake godine u istim ili sličnom poznatim njujorškim kino dvoranama. U sklopu festivala u suradnji s izbornikom Brankom Franceschi, direktorom Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka,  organizirana je i retrospektivna izložba video radova iz kolekcije muzeja pod nazivom Up close and Personal sedam hrvatskih umjetnika: Dalibor Martinis, Sanja Iveković, Lada Sega, Alen Floričić, Tomislav Brajnović, Nemanja Cvijanović te David Maljković, koja pokriva gotovo četrdeset godina video umjetnosti u hrvatskoj a koja će se održati u The Museum of the Moving Image. Gostovanjem zagrebačke grupe Svadbas 13. rujna u Knitting Factory, jednom od najpoznatijih njujorških rock klubova uveličati će se cjelokupni festivalski program. 

Gosti festivala su: Jurica Pavičić, Branko Franceschi, Arsen Ostojić, Dalibor Matanić, i već spomenuta grupa Svadbas.  

Na području koje gravitira New Yorku uključujući i sam grad živi jedna od najvećih zajednica Hrvata u US, koja uključujući treću i četvrtu generaciju broji preko 200.000 žitelja. Otkrivanjem Hrvatske kao turističkog odredišta, u Americi je ujedno zavladao i veliki interes za svim popratnim informacijama vezanih od gospodarstva do kulture. Hrvatska filmska umjetnost godinama zapostavljena doživljava se kao egzotika jednog zaboravljenog dijela Evrope iz koje se sad iščitavaju potencijali punokrvnog Mediterana. Film kao slikovno pismo globalne kulture dobiva centralno mjesto artikulacije naroda koji je jedan od prvih doplovio na ove obale.  

Festival je prepoznat te sufinanciran od Ministarstava kulture RH, Grada Zagreba, Grada Rijeke i Grada Splita. Generalni pokrovitelj festivala je Jana voda, sponzori De Bona Consulting i Face Croatia te prijatelji: Presscut i Hrvatska katolička župa sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela iz New Yorka. Medijski pokrovitelji festivala su: Voice of America, HRT, Nova TV, Večernji list, Cineaste magazin, te Croatian Chronicle. Više informacija o Hrvatskom filmskom festivalu u New Yorku može se vidjeti na web stranicama www.cffnyc.com.   

The Doors Art Foundation
427 W 45th Street, Suite 2FW
New York, NY 10036
Tel. 212.757.7449
Fax 212.969.9964
doors@doors-art.com
www.doors-art.com
www.cffnyc.com

16. kolovoza 2007.
Preminuo novinar Ivo Vučičević
(1920-2007)
Ivo Vučičević je preminuo u krugu svoje obitelji 12. kolovoza ove godine u San Franciscu u dobi 87.godina. Rodio se u Osijeku 4. veljače 1920. godine. Jedno vrijeme je radio kao novinar u H rvatskom izaslanstvu u Berlinu nakon čega je 1958.godine prebjegao u SAD. Svoju aktivnost u Americi razvio je kao član a kasnije predsjednik Akademije, član Hrvatskog doma u San Franciscu, član i delegat Hrvatske bratske zajednice-HBZ u odsjeku Ivan Meštrović. Punih dvadeset i sedam godina je vodio i uređivao hrvatski radio program i surađivao s drugim radio programima u Vatikanu, Australiji, Njemačkoj, Italiji i Austriji.

Po prirodi je bio miran, staložen i reflektivan čovjek. Kako ističe njegova kčerka Ana ... "znao je kuda ide, kada se prihvačao naoko izgubljenih načela kao što je bila borba za otvaranje Hrvatske župe u San Franciscu ili borba za slobodu Hrvatske nakon 45 godina političkog zatomljenja. Staloženo je volio svoj narod, svoju vjeru, obitelj i suradnike"..

Krunica za preminulog Ivu Vuičevića održat će se u Četvrtak, 16. kolovoza u Holmes and Grey Funeral Home, 1123 Sutter St. , San Francisco , Ca. Misa zadušnica održat će se u petak u Hrvatskoj župi, Church of the Nativity u San Franciscu (Zlatko Jelinić, Radio Vrh)

13. kolovoza 2007.
MALO NAS JE, AL NAS IMA U KULTNOM NEWYORŠKOM RESTORANU, OTVORENOM 1837., DANAS RADI PETNAESTAK - DALMATINACA
Dalmatinska oaza na Wall Streetu
Restoran Delmonico's u srcu je financijskog središta SAD-a i svijeta.
Uređen je poput raskošnog engleskog kluba, s brojnom, ali diskretnom poslugom
PIŠE I SNIMIO Mladen PLEŠE
Menadžeri talijanske Banco Intesa u SAD-u, nakon što su predsjedniku Uprave Privredne banke Boži Prki, njegovim suradnicima te skupini novinara iz Hrvatske predstavili svoje poslovanje, pozvali su goste na ručak u, kako su se pohvalili, "najstariji, a možda i najbolji luksuzni restoran u New Yorku". Restoran Delmonico's, koji je otvoren 1837., nalazi se u srcu Wall Streeta, financijskoga središta svijeta i SAD-a. U potpunoj je suprotnosti s većinom newyorških restorana: uređen je poput raskošnog engleskog lordovskog kluba, s brojnom, ali diskretnom poslugom i nizom manjih prostorija u kojima bankari, brokeri i financijaši, uz zajamčenu diskreciju i sjajnu kuhinju, mogu u miru nastaviti s poslovnim razgovorima.

Od Stomišća do Manhattana

Talijanski domaćini savjetovali su nam da odaberemo jedno od dva jela po kojima je Delmonico's čuven u New Yorku. Delmonico's steak donio je još 1937. slavu vlasniku restorana, ali i kuharu Allessandru Fellippiju, dok je u novije doba Lobster Newburg najomiljenije jelo bogate i izbirljive klijentele. Dok smo izabirali piće, mladi konobar koji nas je posluživao došapnuo nam je na hrvatskom ime vina koje najbolje ide uz Lobster Newburg. Poslije se predstavio kao Vibor Ćilić, rodom iz Splita. Kada smo rekli da smo iz Slobodne Dalmacije, vidljivo se obradovao i s ponosom kazao: "Znate li da u ovom restoranu radi petnaestak Dalmatinaca, a da su dvojica čak i suvlasnici Delmonico'sa?"

Ubrzo smo se uvjerili da je najstariji luksuzni restoran na Wall Streetu zapravo prava mala dalmatinska oaza u srcu New Yorka. Od četvorice suvlasnika, dvojica braće, Ferdo i Omer Grgurev, podrijetlom su iz mjesta Stomišća na otoku Ugljanu, dok druga dvojica, Branko Turčinović i Milan Lizul, potječu iz Istre.

Ferdo Grgurev stigao je u SAD početkom sedamdesetih u posjet rođacima. Kako je s puno uspjeha igrao nogomet u Zadru, okušao je sreću i u New Yorku gdje su ga odmah angažirali za poslije svjetski poznati klub Cosmos.

- Na početku sam radio kao mehaničar, no poslije sam se profesionalizirao te dogurao čak do reprezentacije SAD-a. Igrao sam za prvu momčad zajedno sa Slavišom Žungulom, a suigrači su mi tijekom duge karijere bili Franz Beckenbauer, Carlos Alberto, Vladislav Bogičević... Kada je 1986. američki klupski nogomet bankrotirao, odlučio sam zajedno s bratom Omerom te Milanom Liculom i Brankom Turčinovićem investirati novac u restorane. Od tada do danas imali smo u vlasništvu brojne lokale, danas ih još imamo nekoliko, ali Delmonico's je vrhunac naše ugostiteljske karijere. U New Yorku, gdje ima više od 10 tisuća restorana, nije lako uspjeti i održati se u vrhu.

Manča veća od plaće

Kao i svi Dalmatinci koji rade u Delmonico'su, i Grgurev, koji 35 godina živi u SAD-u, svake godine redovito provodi odmor u Dalmaciji, u svojoj kući u Zatonu kraj Zadra.

Operativni šef Delmonico'sa je 30-godišnji Denis Turčinović, sin suvlasnika Branka Turčinovića, koji ima samo riječi hvale za osoblje iz Dalmacije.

- Premda su svi uglavnom vrlo mladi, već su savladali sve tajne posla, iznimno su marljivi i odgovorni pa zbog toga i odlično zarađuju.

Da je to istina, potvrdila nam je domaćica restorana, Makaranka Helena Majstorović, koja objašnjava da se osjeća kao da živi neki filmski život:

- Ovdje se živi nevjerojatno intenzivno i brzo. Najviše vremena provodimo u restoranu, gotovo dva sata dnevno putuje se na posao, pa gotovo da i nema slobodnog vremena. Unatoč tome, svi smo zadovoljni jer dobro zarađujemo, radimo s pristojnim i kulturnim ljudima. Svi mi iz Hrvatske držimo se zajedno, odlična smo ekipa pa je i to razlogom zašto smo svi tako zadovoljni poslom i sredinom u kojoj radimo.

Konobar Ivica Peša, podrijetlom iz Zatona kod Zadra, napominje kako konobari u Delmonico'su radije rade za napojnice nego za plaću, jer se od onoga što ostavljaju bogati gosti mjesečno može zaraditi više, čak i do šest tisuća dolara.

Kada je malo hrvatsko izaslanstvo nakon ručka napuštalo restoran, Vibor Ćilić i njegovi kolege nisu krili zadovoljstvo što su nas ugostili.

- Kako nam doista rijetko dolaze gosti iz Hrvatske, bilo nam je drago da ste se mogli i sami uvjeriti da je Delmonico's doista jedan od najboljih restorana u New Yorku, a samim time i na svijetu.

Slavni gosti

U Delmonico's, zabilježeno je, u gotovo dva stoljeća njegove povijesti navraćali su Nikola Tesla, Mark Twain, Charles Dickens, Abraham Lincoln, britanski kralj Edward VII. (u vrijeme dok je bio princ od Walesa), Oscar Wilde, J.P. Morgan, Walter Scott, Napoleon III...

Dnevno 350 gostiju

U Delmonico'su je zaposleno šezdesetak kuhara i konobara, radi se svih sedam dana u tjednu, a dnevno se ugosti više od 350 gostiju. Mjesečno se posluži više od šest tisuća Delomonico's steaka, a samo za kupnju hrane potroši se 750.000 dolara. Slobodna Dalmacija

9. kolovoza 2007.
Novi broj CROtima izašao sa zakašnjenjem
Dvobroj 14. /15. izdanje CROtima, lista hrvatskih građana iz Baden-Württemberga ovog puta je izašao sa zakašnjnjem. Uredništvo lista obratilo se čitateljima uz ispriku s objašnjenjem da je CROtime izašao usprkos objektivnim poteškoćama tijekom priprema. Prestanakom njegovog izlaženja osiromašilo bi hrvatsku ali i njemačku zajednicu. Kako ističe uredništvo....u Njemačkoj druge nacionalne skupine imaju bogatiju izdavačku djelatnost nego što je slučaj s hrvatskom zajednicom, ali naš doprinos nije beznačajan. CROtim će i ubuduće svojim svjetonazorom, književnim prilozima, promišljanjima, ali i svojom objektivnom kritikom biti nazočan u njemačkom društvu kako bismo ukazali na svoju hrvatsku i europsku opredijeljenost. Dvobroj je tiskan u Hrvatskoj u tiraži od 5.000 primjeraka, dvojezično, hrvatski/njemački na 36 stranica u boji. Največa zasluga za izlaženje broja, nedvojbeno je, pripada uredniku Petar Hinić, grafičarima Josip Golub i Zdravko Tretnjak, lektorici za hrvatski jezik prof. Malkica Dugeč i lektorici za njemački jezik Lidija Mikšić i Jadranka Martinović-Vučić. Težnja je da se ovo glasilo proširiti na cijelu Njemačku i obuhvatiti sve hrvatske zajednice u svim njemačkim pokrajinama. Četiri godine kontinuiranog izlaženja, sadržaj i kvaliteta napisa koje on ima te kvaliteta lista kvalificira ga da bude glasilo svih Hrvata nastanjenih u Njemačkoj
Obzirom je tema dvobroja rad i zaposljenje list donosi iskustva mladih Hrvata iz Njemačke koji su odradili praksu u Hrvatskoj kao što je Marijan Po robić, Hrvat u DGB-u. U rubrici prosvjeta i znanost piše se o Rastattskoj aferi koja govori o uskraćivanju prostorija za dopunske škole na materinjem jeziku. U rubrici kultura i književnost konzulica za kulturu GK RH Stuttgart Jadranka Fumić-Belamarić informira čitatelje o događanjima vezanima za hrvatsku zajednicu u Baden-Württembergu. Nadalje CROtime povodom 400-godišnjice Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu piše o povijesti i sadašnjosti ove institucije.
Rubrika mozaik prenosi pogled ministra unutarnjih poslova Wolfgangu Schäubleu o integraciji stranaca u Njemačkoj. Dvobroj CROtima donosi i mnoge druge teme i sadržaje koje vrijedi pročitati.
CROtim se može kupiti na određenim kioscima ili ga se može naručiti kod HKZ Stuttgart e-mailom crotime@web.de ili na adresu GK RH Liebenzellerstr. 5, 70327 Stuttgart po cijeni 1,5 eura.(HIC)

9. kolovoza 2007.
IN MEMORIJAM
Rudolfu Arapoviću (1937. - 2007)

Ucviljena obitelji i rodbino, tužni zbore!

Neizbježna smrt dragoga nam Rudolfa Arapovića, supruga, oca, brata, rođaka i prijatelja nas ovdje okupljenih i mnogih drugih diljem Hrvatske i svijeta te hrvatskoga domoljuba, političkoga progonjenika, dugogodišnjega poznatog političkog emigranta, pisca i publicista, i ovaj trenutak, kada na vječni počinak ispraćamo njegove posmrtne ostatke, prigoda su da se nešto više, koliko nam prilike dopuštaju, kaže o njegovu životu i djelovanju, njegovu značaju i značenju u ukupnoj hrvatskoj zbilji.

Rođen je 8. prosinca 1937. u Busovači u srednjoj Bosni, u mnogobrojnoj i progonjenoj obitelji od komunističke vlasti. Rudolfovo podrijetlo iz hrvatske katoličke obitelji i sredine utjecalo je i na njegovu ukupnu životnu sudbinu. Još kao dječak našao se je s obitelji na Križnom putu g. 1945., većina njegove obitelji je progonjena u komunističkoj vlasti, a zbog brata Pere, pripadnika HOS-a koji je nastavio pružati otpor i nakon rata, s obitelji, tri godine proveo je u internaciji, progonstvu, u Zavidovićima.

Osnovno školovanje završio je u Zavidovićima i u rodnoj Busovači. Srednje školovanje klasičnu gimnaziju pohađao je i završio g. 1955. - 1959. u Franjevačkom sjemeništu u Visokom, a potom je, nakon odslužene dvogodišnje vojne obveze u Ćupriji i Kragujevcu, g. 1961. - 1962. polagao i završio državnu gimnaziju u Travniku i Zagrebu. Od godine 1962. do 1965. studirao je filozofiju i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Koliko se vidi iz dostupne dokumentacije, zloglasna tajna jugoslavenska policija Udba prati ga još od srednjoškolskih dana u Visokom 1950-ih godina, a posebno od kolovoza 1964. Kad su g. 1965. u Zagrebu bacani protujugoslavenski letci i on je, zajedno s više kolega i prijatelja, uhićen 7. lipnja 1965. kao student treće godine studija i nakon opsežne, iscrpne i za mnoge vrlo teške istrage 25. ožujka 1966. na Okružnom sudu Zagreb osuđen je zbog čitanja i davanja drugima na čitanje emigrantskog tiska kao trećeoptuženi, s još petoricom kolega i prijatelja, na godinu dana zatvora koju je izdržao u Zagrebu. Četiri i pol mjeseca nakon izlaska iz zatvora, 25. listopada 1966., zajedno s prijateljem i suosuđenikom Brunom Bušićem prebjegao je u Austriju. Na Sveučilištu u Beču nastavio je studij, ali, iako je to bilo zabranjeno, uključio se i u politički rad među tamošnjom hrvatskom emigracijom. Kad je u "Telegramu" 17. veljače 1967. u Zagrebu objavljena "Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika", Rudolf ju je preveo na njemački jezik i sa suradnicima dostavio prijevod medijima i diplomatskim predstavništvima u Beču. U travnju 1967. s prijateljima je pokrenuo "Bilten hrvatskih socijalista" u kojima je pisao članke protiv totalitarnoga komunističkog sustava u Jugoslaviji. I u Beču ga Udba prati preko više suradnika sa suradničkim imenima: "Boško", "Putnik", "Branko", "Krpan", "Marjan", "Marko" i drugi. Od konca lipnja do listopada 1968. boravio je u Kanadi, gdje je, s drugim austrijskim i njemačkim studentima, radio na berbi duhana, ali i na drugim poslovima. Taj boravak u Kanadi i život tamošnjih Hrvata opisao je po povratku u Beč u članku "Amerika ili Čemerika", objavljenom u "Biltenu hrvatskih socijalista". Nakon više od dvije i pol godine boravka u Beču 24. lipnja 1969. odselio je u Washington u SAD, gdje je boravio do g. 1997., kada se vratio u Hrvatsku. Na Graduate SCHOL u Washingtonu, D.C., završio Computer Science (Programming), u studenom 1971. pokrenuo je i više godina, do g. 1979. i ponovo g. 1991. uređivao i izdavao mjesečnik "Hrvatska borba", a nakon Bušićeva ubojstva g. 1978., od g. 1979. , pa do g. 1984., nastavio je uređivati "Hrvatski list". Osim u navedenim glasilima Rudolf je objavljivao protujugoslavenske članke u više emigrantskih glasila (Republici Hrvatskoj, Hrvatskom putu, Hrvatskoj državi, HT Danici, Zajedničaru, Pregledu, Hrvatskoj slobodi, a surađivao je i u Washington Postu i Washington Timesu. Svakako, bibliografija njegovih tekstova je velika. Po povratku u domovinu g. 1997., uključio se je u javni život objavljujući sve do smrti u tiskovnim i elektronskim medijima svoje članke, osvrte i mišljenja o aktualnim povijesnim i političkim zbivanjima. G. 2003. objavio je i dvije knjige: "Bruno Bušić. Meteorski bljesak na hrvatskom obzorju" i "DL 229503. UDB-a i njeni suradnici (prema tajnim izvještajima)" što se odnosi na njegovo djelovanje g. 1964. - 1977. Arapovićeva "HB PRESS" objavila i knjige drugih autora: Ante Cilige, Sve i odmah, Zagreb, 1998. te skoro sve tekstove Vjekoslava Vrančića u dvije knjige: Branili smo državu, Zagreb, 2006. i U službi domovine, Zagreb, 2007. koji vrlo objektivno svjedoče o zbivanjima u Hrvatskoj ratnih godina 1941. - 1945. Pripremao se je i za druge nakladničke programe. Sve to, kao i objavljivanje i drugih vlastitih tekstova, možemo sigurno reći trajne vrijednosti i visoke intelektualne razine, posebno onih polemičarskih, koje je on znao vrlo razložno i smireno upućivati svima kada je smatrao da je to potrebno. Rudolf je s prijateljima sudjelovao i u drugim domoljubnim i državotvornima programima, vrijeme nam ne dopušta sve to prikazivati.

Naš je dragi Rudolf tri godine hrvao se vrlo strpljivo s opakom bolešću uz jako brižnu pomoć supruge Marije i brojnih prijatelja, svi uvjereni da će je nadvladati. Što su sve u tom smislu poduzimali samo su on i supruga Marija znali. Nije se ni na bolest žalio. I sada, kada je očito polazio onamo, kako reče pjesnik "gdje za vazda gre se", nije pridavao tomu značenje, nije napuštao radne navike i teško se odvajao od računala preko koga je komunicirao s prijateljima, elektroničkim sredstvima i svijetom.

Umro je u petak, 3. kolovoza 2007. u 7,10 sati, u svom domu u nedalekom Savršćaku, na rukama supruge Marije. Nemoguće je opisati prazninu koja nastaje njegovom smrću u svima nama, jer, zapravo, još je nismo osjetili.

Iscrpan sud o našem dragom Rudolfu teško je u ovom kratkom vremenu izreći. Uglavnom, uvijek je hodio uspravno i s vlastitim beskompromisnim stanovištem. U domovini je bio velika žrtva prilika u kojima je živio u totalitarnoj velikosrpsko-komunističkoj Jugoslaviji te programa kojih se prihvaćao u tuđini. Uvijek je najviše moguće davao od sebe. I kao đak i kao student bio je po učenju među najboljima. U većini je samostalno djelovao, sam je objavljivao, tiskao i tiskovine, često uz pomoć supruge Marije i sinčića Gorana, otpremao poštom. Nije gledao na svoje materijalne probitke i često je njegova supruga Marija to i financijski pokrivala. Iako je hrvatski državotvorac od mladenačkih dana, nije ga nijedna strančarska opredijeljenost opteretila. Čitavim svojim bićem pripadao je Hrvatskoj i ona je bila njegova glavna misao. Svojim je ukupnim radom unio više revolucionarnosti u učmalu emigrantsku kolotečinu i osobito je imao velik utjecaj na mlađu generaciju. Zbog toga spada među najzaslužnije ljude u hrvatskoj emigraciji 1970-ih i 1980-ih godina.

I sada, kada se moramo oprostiti od Tebe u ovom lijepom samoborsko-žumberačkom gorju, što Ti reći dragi naš Rudolfe? Ti mirno počivaj u ovoj najdražoj i najljepšoj nam zemlji Hrvatskoj za koju si se čitavim svojim bićem borio, a svi mi, supruga Marija i sin Goran, Tvoja braća i rodbina, Tvoji suborci, prijatelji i poštovatelji od Australije do Švedske i Amerike okupljeni oko Tvoga lijesa, i oni koji iz objektivnih razloga nisu mogli biti ovdje, zahvalni smo i ponosni smo što smo na ovom zemaljskom putu nakratko s Tobom bili jedno. Iako ćeš i dalje biti u našim mislima i našim srcima, ipak puno ćeš nam nedostajati! Neka Ti Bog podari vječni pokoj!

Otruševac, 6. kolovoza 2007. Anđelko Mijatović

8. kolovoza 2007.
Ministrica skrbi za starije osobe imenovala bivšega vijećnika multikulturnoga vijeća Victorije u savjetnički odbor
Jozo Pavlovic u ministarskom vijeću
MELBOURNE - Victorijska ministrica za skrb o starijim osobama Lisa Neville početkom je tjedna priopćila kako je u ministarsko Savjetničko vijeće imenovan ugledni član hrvatske zajednice iz Geelonga Jozo Pavlovic.

Ministrica Lisa Neville, koja inace zastupa podrucje Geelong South, kazala je kako je i Pavlovic jedan od 15 posebno odabranih clanova ministarskoga Savjetnickoga vijeca.

U Priopcenju za javnost od srijede 1. kolovoza kaze se da ce Jozo Pavlovic znacajno pridonijeti radu Vijeca donoseci sobom iskustvo dugogodisnjega rada u multikulturnim organizacijama.

''Clanovi ministarskoga Savjetnickoga vijeca inace moraju imati sposobnost sirokih konzultacija, smisao za analitiku i izrazavanje o razlicitim pogledima i zivotnim iskustvima," kazala je ministrica Neville.

''Novo Savjetnicko vijece posjeduje znacajno iskustvo i vjestine glede problema starijih osoba, kako u urbanim, tako i u ruralnim sredinama, ali takoder i kad je rijec o razlicitim kulturno-nacionalnim zajednicama, pa i po pitanju domorodaca. Iskreno se veselim buducoj suradnji, kako s gospodinom Pavlovicem, tako i s cjelokupnim vijecem na polju rjesavanja problema starijih osoba u Victoriji"

Trenutno, Jozo Pavlovic radi u vlastitoj gradevinskoj firmi, nakon duge karijere radeci u razlicitim firmama poput International Harvester, Ford Motor Co. i Brintons Carpets.                   

Inace, Pavlovic se rodio u Hrvatskoj, gdje je u Bosni i Hercegovini pohadao uciteljsku skolu prije no sto je emigrirao u Australiju 1959. U drustvenom smislu, povezan je s Hrvatskim nacionalnim domom u Geelongu te sa Victorian Croatian Aged Care Services. U razdoblju od 1997. do 2005. bio je vijecnik u Multikulturnom vijecu za Victoriju te je bio jedan od utemljitelja Geelong Ethnic Communities Council (1976-1994).

Ministarsko vijece za starije osobe u Victoriji, kojemu ce predsjedavati Merle Mitchell (svojedobno clan Odbora i predsjedatelj viktorijskoga i saveznoga Vijeca za drustvene usluge), imat ce i podrsku Ureda za starije osobe koji djeluje pri Ministarstvu drustvenih usluga u Victoriji.

Ministrica Neville takoder je priopcila kako se clanovi Savjetnickoga vijeca imenuju na mandat od tri godine, te da se biraju po svojim individulanim sposobnostima i zaslugama, a ne na temelju kandidature od strane pojedinih udruga.
Pise: Tonci PRUSAC
Croatian- Herald

8. kolovoza 2007.
Hodočašće Mariji Kraljici Hrvata u Wollongongu
WOLLONGONG - Vjernici Hrvatskog katoličkog centra u Wollongongu proslavu Velike Gospe više od dvadeset godina slave subotom prije same svetkovine. Svake godine dolazi sve više i više hodočasnika iz svih dijelova NSW-a kao i Canberre.

Ove godine proslava ce se odrzati 11. kolovoza sa svecnom svetom misom u 11.30 sati. Misno slavlje predvodit ce hrvatski misionar iz Afrike  fra Ilija Barisic, clan Provincije sv. Benedikta (Dalmacija, Istra,Zadar). Fra Ilija je misionar u misiji Kimbulu, biskupija Butembo u Kongu. U misijama u Africi je od 1972. godine. 

Pozivamo sve Hrvate katolike da se zajednicki pomolimo nasoj Gospi Mariji Kraljici Hrvata u Wollongnogu s nasim misionarom u Africi, koji je vise od polovice svojega zivota posvetio radeci i zrtvujuci se za one najsiromasnije.
U molitvi da draga Gospa ispuni sve vase prosnje, zelim svima MIR I DOBRO!
fra Ivo Tadic,
Croatian-Herald

1. kolovoza 2007.
PLITSKO LJETO SCENSKO ČITANJE ROMANA MARICE BODROŽIĆ,
NJEMAČKE KNJIŽEVNICE HRVATSKOG PODRIJETLA
Život u Berlinu i Parizu, ljetovanje i rad u Splitu
Renitenz Theater iz Stuttgarta predstavit će u srijedu, u 12 sati, u foajeu HNK roman "Svirač unutarnjih sati", a autorica se nada da će splitska izvedba, za razliku od njemačke, biti manje realistična
PIŠE ANA JERKOVIĆ

Marica Bodrožić: Ne mislim se vraćati u Hrvatsku jer je moj cjelokupni život u BerlinuNa programu Splitskog ljeta u srijedu u foajeu HNK, u 12 sati, održat će se scensko čitanje djela Marice Bodrožić "Svirač unutarnjih sati" u interpretaciji glumaca Renitenz Theatera iz Stuttgarta. Marici Bodrožić, njemačkoj spisateljici hrvatskog podrijetla, ovo je posljednji roman, a tretira deset godina života mlade djevojke koja s obitelji putuje između Hrvatske i Njemačke.
"Ova poetična proza govori o onom prolaznom i o ideji sjećanja kao bezvremenskom nutarnjem momentu", kaže Marica Bodrožić te dodaje da ima autobiografskih detalja u romanu jer je osjećaj prolaznosti vrlo intenzivan u njoj. Jedna predstava je već izvedena u Stuttgartu, no nije se do kraja dojmila književnice.
"Roman je malo težak za glumce jer je zaista teško inscenirati nešto što je tako blizu poeziji. Pokušali su ga realistično prikazati, a to zna ponekad banalizirati bit. U Splitu će biti drukčije, još nisam vidjela kako to izgleda. Nadam se da neće biti toliko realistično", tvrdi Bodrožić.
Marica Bodrožić već 25 godina živi i radi u Berlinu kao slobodna spisateljica, objavila je pet knjiga, a piše pjesme, eseje, romane i priče.
"Trenutačno radim na svojoj šestoj knjizi, kao i na prijevodu djela Igora Štiksa 'Elijahova stolica', što je bila moja osobna želja", priznaje Bodrožić. "Ne mislim se vraćati u Hrvatsku jer je moj cjelokupni život ovdje u Berlinu, dio sam toga grada i kulture, pripadam piscima mlade generacije. Ali sigurno ću doći na ljetovanje."

Rođena u Zadvarju

Marica Bodrožić rođena je 1973. u Zadvarju, a odrasla je u Hercegovini i Dalmaciji. Godine 1983. seli se u Njemačku, gdje su joj roditelji živjeli već od kraja 60-ih. Školovala se za knjižara i studirala kulturnu antropologiju i slavistiku. Već za prve objavljene pjesme 2001. dobila je stipendiju Hermann Lenz. Piše esejističke tekstove o Danilu Kišu, Marini Cvetajevoj, Dubravki Ugrešić, Anne Sexton, Nazimu Hikmetu... Nagrađena je za zbirku "Tito je mrtav" . Živi u Berlinu i Parizu kao profesionalna spisateljica.
Slobodna Dalmacija

13. srpnja 2007.
Hrvatica stvorila novu metodu kojom se vide žive stanice
Piše: Tanja Rudež
Mlada hrvatska znanstvenica dr. Aleksandra Radenović (31) jedna je od autora članka nedavno predstavljenog na naslovnici vodećeg svjetskog znanstvenog časopisa Nature.

Riječ je o istraživanju s područja nanofotonike, nove znanstvene discipline koja se zasniva na manipuliranju svjetlošću na nanometarskoj skali (prefiks nano označava milijarditi dio metra). U radu je predstavljena nova metoda optičke detekcije koja bi svoju primjenu mogla naći u oslikavanju bioloških uzoraka te u informacijskoj tehnologiji i kriptografiji.

- Mi smo konstruirali izvor svjetlosti od nanožica, nove generacije nanostruktura napravljenih od različitih materijala. Pojednostavljeno rečeno, naš je izvor svjetlosti poput male lampice koja se može pomicati duž žive stanice i vizualizirati je - pojasnila je dr. Aleksandra Radenović, koja trenutačno završava postdoktorat na prestižnom Sveučilištu California u Berkeleyju. Netom objavljeni rad u Natureu nastavak je Aleksandrina istraživanja koje je početkom prošle godine objavljeno u, također, prestižnom časopisu Nature Materials.

- Konstruirala sam eksperimentalni postav za ovo istraživanje, a zajedno sa studentom Peterom Pauzauskiejem, izvela sam i obradila gotovo sve eksperimente koji su objavljeni u članku i dodatnom materijalu. Također, autorica sam slike koja je objavljena na naslovnici časopisa Nature - rekla je Aleksandra Radenović.

Naša sugovornica rođena je u Zagrebu gdje je 1994. godine završila Klasičnu gimnaziju, a zatim 1999. godine diplomirala fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Doktorirala je 2003. godine na Sveučilištu Lausanne u Švicarskoj gdje je razvila niskotemperaturni mikroskop atomskih sila (AFM) visoke rezolucije.

- Taj mikroskop koristila sam za oslikavanje bioloških uzoraka poput DNK i nekih membranskih proteina - prisjetila se Aleksandra koja nekoliko puta godišnje dolazi u Zagreb gdje žive njezini roditelji te sestra sa svojom obitelji. Kako je njezin postdoktorat na Berkeleyu pri kraju, trenutačno ne može govoriti o planovima na duži rok.

- Posljednji mjeseci za mene i mojeg zaručnika, koji je također fizičar, vrlo su naporni jer imamo česte intervjue za novi posao. Da me pitate za mjesec dana za moje planove, mogla bih vam konkretnije reći, a ovako mogu samo reći da se i dalje želim baviti fundamentalnim istraživanjima iz nanobiofizike - rekla je naposljetku Aleksandra Radenović.
Što je to nanotehnologija

Rad Aleksandre Radenović i njezinih kolega spada u područje nanotehnologije koja se zasniva na manipuliraju pojedinačnim atomima i molekulama. Ta bi tehnologija uvelike mogla obilježiti 21. stoljeće, a njezina primjena zasad najviše obećava u biomedicini, elektroničkoj i znanosti o materijalima. Jutarnji list

20. srpnja 2007.
Registracija birača u inozemstvu
Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija poziva na prethodnu registraciju birača u diplomatskim misijama i konzularnim uredima RH. Riječ je o biračima s prebivalištem u RH, a koji trajnije borave u inozemstvu, biračima bez prebivališta u RH koji su promijenili prebivalište u inozemstvu te onima koji su promijenili prebivalište unutar države i onima koji nisu upisani u birački popis kako bi mogli glasovati na izborima za Hrvatski sabor.
Prethodna registracija birača za glasovanje u inozemstvu može se obaviti u diplomatskim misijama i konzularnim uredima RH u inozemstvu, na čijem konzularnom području birači imaju prebivalište ili boravište, najkasnije 14 dana prije dana određenog za održavanje izbora. U istom roku birači mogu odustati ili promijeiti prethodnu registraciju.
Zahtjev za prethodnu registraciju birača podnosi se u diplomatskim misijama i konzularnim uredima RH. Za prethodnu registraciju potrebno je predočiti valjanu hrvatsku putnu ispravu ili osobnu iskaznicu ili domovnicu ili rješenje o primitku u hrvatsko državljanstvo. Birači bez prebivališta u Republici Hrvatskoj, koji će se na dan izbora zateći u RH, trebaju se prethodno registrirati pri nadležnom tijelu u RH koje vodi popis birača prema mjestu njihova boravka u RH, ali tek nakon raspisivanja izbora. Pregled popisa birača s prebivalištem u RH dostupan je na internetskim stranicama Središnjeg državnog ureda za upravu www.uprava.hr, a za birače bez prebivališta u RH i s prebivalištem u Gradu Zagrebu u Središnjoj evidenciji popisa birača i birača upisanih u popis birača Grada Zagreba putem www.zagreb.hr. Za dodatne informacije može se obratiti nadležnom diplomatskom ili konzularnom uredu RH.  HRT

13. srpnja 2007.
NEW ORLEANS POPULARNI HRVATSKI OBITELJSKI RESTORAN POČINJE SNAŽNO ŠIRITI SVOJE POSLOVANJE
U Hiltonu će se jesti kod Drage
U idućih pet godina "Drago's Seafood Restaurant" trebao bi u suradnji s korporacijom Hilton prerasti u lanac i otvoriti 20 novih podružnica u Hiltonovim hotelima diljem SAD-a, najavila je suvlasnica Klara Cvitanovich
Hrvatska obitelj Cvitanovich, podrijetlom iz Dubrovnika, vlasnici glasovitog ribljeg restorana "Drago's" (Kod Drage) u New Orleansu, u srijedu su na svečanu primanju s više stotina uzvanika otvorili svoj drugi restoran istog imena u obnovljenom hotelu Hilton New Orleans Riverside, u središtu grada.

"Ponosni smo što je Hilton odabrao nas, uzimajući prvi put pod svoj krov restoran druge tvrtke. I ponosni smo što smo Hrvati", kazala je u telefonskom razgovoru iz New Orleansa suvlasnica restorana Klara Cvitanovich.

U idućih pet godina "Drago's Seafood Restaurant" trebao bi u suradnji s korporacijom Hilton prerasti u lanac i otvoriti 20 novih podružnica u Hiltonovim hotelima diljem SAD-a, najavila je Cvitanovich.

Dodala je kako će njezin sin i suvlasnik Tommy Cvitanovich u idućih nekoliko tjedana posjetiti Hiltonove hotele u Houstonu, Dallasu i San Antoniju u Teksasu kako bi ispitao mogućnosti za otvaranje novih restorana.

Na svečanu otvorenju sudjelovalo je oko 800 uzvanika, uključujući brojne javne djelatnike New Orleansa i pripadnike hrvatske zajednice u Louisiani, jedne od najstarijih u Americi čije doseljavanje datira još iz 1860-ih godina. Među gostima je bio i zamjenik hrvatskog veleposlanika u SAD-u Marijan Gubić, te direktorica Ureda Hrvatske turističke zajednice (HTZ) u SAD-u Nena Komarica, kazala je Cvitanovich.

Novootvoreni restoran s 386 mjesta u Hilton Riverside hotelu zadržat će isti izbor jela i iste cijene kao originalni "Drago's", smješten u 10-ak kilometara udaljenoj četvrti Metairie, a koji iz sebe ima 39-godišnju tradiciju što ga je učinila institucijom u regiji, preporučenom u svim turističkim i gastronomskim priručnicima.

Jelovnik restorana "Drago's" odražava raznorodne kulture koje se prepleću u regiji New Orleansa i njegova su jela stvorena pod utjecajima cajunske (francuska zajednica u Lousiani), kreolske, europske, azijske i latinoameričke kuhinje.
H/S.P.

Hranili nastradale od uragana

Nakon uragana Katrina koji je u studenom 2005. poharao područje New Orleansa, Klara i Tommy Cvitanovich i djelatnici restorana "Drago's" postali su poznati u cijeloj Americi kada su tijekom dva najkritičnija mjeseca u nemogućim uvjetima kuhali i besplatno dijelili do 3500 toplih obroka dnevno pripadnicima spasilačkih službi i građanima. Američka udruga restorana za taj im je humanitarni pothvat godine 2006. dodijelila posebnu nagradu.

Obitelj Cvitanović pretrpjela je veliku materijalnu štetu u Katrini. Klari Cvitanović uništen je dio, no ipak se moglo živjeti. Kuća njezina sina i suvlasnika restorana Tommyja Cvitanovića bila je potpuno uništena, a valjalo je obnoviti i kuću njezina drugog sina Jerryja.

Proslavile ih kamenice

Iako nudi široki spektar jela od plodova mora, restoran je najpoznatiji po kamenicama pečenim na roštilju s maslacem, začinjenim češnjakom, parmezanom i limunom, po jelima od jastoga te po kreolskom 'gumbu' mame Ruth, tradicionalnom složencu od rakova, mesa i bamije, nazvanom po "Mami Ruth" Jenkins, vrsnoj kreolskoj kuharici koja je dugo godina radila u restoranu zajedno s Dragom i Klarom Cvitanovich.

Obiteljski biznis, i više od toga

U originalnom restoranu "Drago's" nije se mnogo promijenilo od njegovih ranih dana (otvoren je 1969.), osim broja gostiju. U njemu još vlada obiteljska atmosfera. Drago (84) više ne nabavlja kamenice sam, ali još ga se može vidjeti navečer u restoranu ako nije zauzet svojim djedovskim "dužnostima". Klara još pred vratima dočekuje goste dobrodošlicom. Tommy Cvitanovich, njihov sin, pazi da posao teče glatko, danas, kada imaju 300 zaposlenih i počinju razvijati lanac restorana.

Slobodna Dalmacija

5. srpnja 2007.
Skup predstavnika svih hrvatskih društava i udruga u Nizozemskoj
"Volim svoje, poštujem tudje"
ROTTERDAM - Nakon višemjesečnih i vrlo intenzivnih priprema, održao se skup predstavnika svih hrvatskih društava i udruga koje djeluju u Nizozemskoj, kao i nekih nizozemskih organizacija, s ciljem boljeg povezivanja, medusobne suradnje i mogućeg osnivanja jedne sveukupne Zajednice za sve Hrvate koji žive u Nizozemskoj.

Potreba medjusobnog povezivanja i suradnje kod, poglavito, mlade generacije Hrvata, dovela je do ovih aktivnosti i priprema za formiranje zajednice Hrvata na državnom nivou.

Ovom važnom skupu prisustvovalo je stotinjak predstavnika hrvatskih organizacija u Nizozemskoj, kao i konzul republike Hrvatske u Nizozemskoj, gospodin Luka Alerić, te voditelj Hrvatske katoličke misije u Nizozemskoj, fra Ivica Jurišić. Nakon zvukova nizozemske i hrvatske državne himne, započeo je radni dio skupa. U svojim obraćanjima skupu gospodin Alerić, kao i fra Ivica Jurišić, dali su punu podršku ovoj inicijativi i naglasili potrebu očuvanja nacionalnog identiteta u tudjini.

U svom inspirirajućem govoru, fra Ivica Jurišić, dao je ozbiljan ton cijelom skupu, postavio važna pitanja o brizi za očuvanje identiteta, kao i putovima za ostvarenje tog cilja. Nije ponudio odgovore, nego pitanja, a dao je glavne putokaze svim nazočnim. Fra Ivica je naglasio da poštivati tudje običaje ne podrazumijeva odricanje od svojega identiteta. Završio je pitanjem: "Jesmo li spremni zadržati i poštivati svoje ili odustati od toga i prihvatitit tudje na račun svojega?"

Ovaj skup svekolikog hrvatskog korpusa u Nizozemskoj izraz je i potreba mladih koji shvaćaju da običaji oplemenjuju. "Svijet je lopta šarena" riječi su iz jedne pjesme grupe Crvena jabuka, koje su i te kako primjenjive na poziciju naše manjine u ovoj zemlji. Ovdje postoji obilje običaja iz različitih dijelova cijeloga svijeta i nije lako sačuvati svoju posebnost u tom susretu sa drugima.

Skupu su se zatim predstavile mnoge organizacije: Hrvatski Dom "Kardinal Alojzije Stepinac" iz Amsterdama, Hrvatska škola "Ivan Gundulić" iz Amsterdama, Hrvatsko Društvo iz Vlissingena, zatim iz Rijnmond Rotterdama, Hrvatski radio Rotterdam (koji je trenutno u pasivi), udruga Hrvatsko obiteljsko kolo Alfa, Športska udruga iz Rotterdama, Zaklada "Schoolbank" sa sjevera Nizozemske. Ovo nisu sve postojeće organizacije. Djeluju još i druge - političke organizacije, poput HDZ-a, zatim hrvatska škola u Rotterdamu, Hrvatski svjetski kongres, te udruge u Arnhemu, Appeldoornu, Maastrichtu i drugdje.

Prvi dio skupa zaokružili su i ukrasili članovi folklorne grupe iz Rijnmonda u Rotterdamu svojim speltom plesova i igara iz domovine. To je bilo popraćeno prekrasnom projekcijom dijapozitiva narodnih nošnji iz naše obje domovine.

Nakon kratke pauze nastavljen je drugi dio programa u kojem je predstavljen rad inicijativne grupe, njezina vizija i poslanje, planovi i aktivnosti za naredni period. Sveobuhvatna Zajednica Hrvata u Nizozemskoj imala bi velik značaj za hrvatsku nacionalnu manjinu. Njezine djelatnosti bile bi poglavito: štićenje interesa hrvatske manjine, očuvanje identiteta, integtracija u nizozemsko društvo kao i bolja medjusobna povezanost i informiranost. Najvažnija funkcija zajednice svakako je okupljanje svih Hrvata u Nizozemskoj i poboljšanje stanja na svim područjima života: položaj mladih i njihove potrebe, zatim starijih osoba, pružanje pravne pomoći i savjeta, davanje uputa, informacija o reemigraciji te raznih potpora, pomaganje za bolje snalaženje u nizozemskom društvu i njegovoj razgranatoj administraciji kao i u formuliranju potreba i prava manjinske zajednice u državi, i dr. Nakon predstavljanja planova Inicijativne grupe bila je prigoda za sudjelovanje u diskusiji.

Ono što se nakon diskusije iskristaliziralo jeste naglašena potreba za suradnjom, medjusobnom podrškom kao i dobra volja za konstruktivnom suradnjom. To su zdravi temelji na kojima se može graditi zdrava i uspješna zajednica svih Hrvata koji žive u Nizozemskoj. Svi se mogu osjećati dobrodošlim, bez obzira na politička, društvena i bilo kakva uvjerenja. Ono što nas sviju povezuje jeste hrvatstvo i zajedništvo i na tim osnovama se može graditi i medjusobno povezivati.

Poseban ugodjaj pripremili su članovi folklorne grupe Rijnmond predstavljanjem narodnih nošnji iz svih krajeva naših domovina. Svi sudionici ovog državnog skupa su uz aplauz i pjesmu spontano sudjelovali u toj prezentaciji. Mnogi su naknadno prokomentirali da im je to "razgalilo dušu".

Nakon završteka ovog zvaničnog dijela skupa, u foajeu renomirane dvorane Engels u Rotterdamu, nastupio je mladi talentirani pjevač Ivan Lončar, koji je pjevao hrvatske pjesme i napravio štimung i ugodjaj koji je bio na pravom nivou.

Ovaj skup financirala je LIZE (organizacija koja štiti interese imigranata iz južnoeuropskih zemalja u Nizozemskoj) u Rotterdamu, a za svečano zatvaranje ovog skupa, u organizaciji Hrvata iz Rotterdama, navečer je održana zabava na kojoj je nastupio poznati hrvatski pjevač Nenad Vetma.

Aleksandra Balvanović

3. srpnja 2007.
Njemačko-hrvatska Zajednica organizira prezentaciju Hrvatske
Njemačko-hrvatska Zajednica organizira u četvrtak, 12. srpnja 2007 u 19:30
sati prezentaciju Hrvatske u Badisches Landesmuseum, Schloss Karlsruhe
(Gartensaal).
U uvodnom djelu govoriti će gospodin. Johannes Jung (MdB), član Državnog
Parlament SR Njemačke o aktualnom stanju u procesu pridruživanja Republike
Hrvatske Europskoj Zajednici.
Zatim će gđa. Petra Jung Erceg referirati o gospodarskom potencijalu Hrvatske, kao i aktualnom trendu i razvoju gospodarstva.
U završnom djelu će gđa Mirjana Diminic, predsjednica Njemačko-hrvatske Zajednice predstaviti kulturno-povijesne znamenitosti i prirodne ljepote kao i turističku ponudu Hrvatske.
U foajeu dvorane biti će veliki stand s promidžbenim materijalom i svim potrebnim informacijama.
Na kraju večeri previđeno je druženje u tipično hrvatskim stilu uz pršut, sir i vino.

29. lipnja 2007.
U PETOJ BRZINI U SPLITU ĆE ŠEST MJESECI BORAVITI MARTINA TYRISEVA, MLADA ŽENEVSKA ANTROPOLOGINJA, POLIGLOT I VODITELJICA NEOBIČNOG PROJEKTA
Hrvatska Finkinja spašava mongolske sobove
Švicarka Martina Tyriseva, po ocu Finkinja, po majci Hrvatica, u Mongoliji je tragala za svojim korijenima; nakon što je saznala da sjevernomongolskom narodu Dukha ugibaju sobovi od kojih žive, angažirala se oko prenošenja iz Finske nekoliko stotina sobova, u čemu bi joj pomoć mogla stići - i iz Splita
piše Žaklina JURIĆ

U Split je ovih dana stigla zaista zanimljiva mlada osoba. Ima 26 godina, a već je specijalist za antropotehnologiju, novu struku koja se bavi transferom tehnologije. Govori osam jezika (francuski joj je prvi jezik, hrvatski, finski, engleski, mongolski, njemački, talijanski i japanski). Do sada je svim mogućim prijevoznim sredstvima obišla dobar dio svijeta. Ona je Martina Tyriseva iz Ženeve. Po ocu Tapiju Finkinja, a po majci Aniti Hrvatica, u grad pod Marjanom je došla kako bi sljedećih šest mjeseci istraživala našu kulturnu baštinu. Baš takvo iskustvo želi imati u maminoj zemlji.

Duh istraživačice

Martina je u Švicarskoj završila Filozofski fakultet na kojem je diplomirala antropologiju, japanski jezik i povijest religija. Odlazak u kino s majkom, pola Istrijankom, pola Šipankom, uvelike joj je odredio životni put: gledale su film Urga čija je tema bila Mongolija. U jednom momentu majka joj je rekla da su joj preci po ocu iz Mongolije, što ju je već tada, kao djevojčicu s duhom istraživačice, jako zainteresiralo. Godinama poslije razmišljala je o tome što joj je majka rekla toga dana u kinu i odlučila potražiti svoje pretke. Kada je napunila 18 godina i završila gimnaziju počele su pripreme za odlazak u Mongoliju. Trajale su tjednima, mjesecima. Zaposlila se u jednoj tvornici kako bi prikupila dovoljno novca za put, istodobno učeći jezik.

Iz Ženeve je sama krenula u Moskvu, a onda sedam punih dana putovala do Mongolije. Ostala je tri mjeseca živeći s ljudima u selima pod šatorima, nekada i po temperaturi od -50, učila o njihovoj kulturi, jeziku, kuhinji i običajima. Najbolje od svega što joj se tamo dogodilo je upoznavanje s manjinom Dukha koji žive na sjeveru Mongolije. Oni su poznati kao uzgajatelji sobova ili tsaa, kako sobove zovu u Mongoliji, no u to vrijeme sobovi su, im ugibali zbog loše krvi. Nisu vidjeli rješenje svog problema, no kada su doznali da im je stigla osoba koja ima veze s Finskom, zemljom sobova, potrudili su se doći do nje.

- Pitali su me mogu li im pomoći i dopremiti sobove iz Finske. Potrebni su im radi regeneracije krvi njihovih sobova koje drže svetim životinjama. U zemlji moga oca meso sobova jedu i ima ih na pretek. To je za mene bio novi izazov koji sam odmah s radošću prihvatila. Stupila sam u kontakt s finskim Ministarstvom vanjskih poslova, s nekim parlamentarcima, te sa Saami Councilom (predstavničkim tijelom arktičkog naroda Saami za komunikaciju i suradnju među Saamijima u Norveškoj, Švedskoj, Finskoj i Rusiji). Oni su mi izišli u susret i prihvatili pomoć Mongolcima. Povezala sam ih i u međuvremenu sam postala voditeljica projekta za sobove u suradnji s mongolskom vladom. Po projektu koji financira vlada Mongolije, u sljedećih nekoliko godina na sjever Mongolije iz Finske će stići 450 sobova i tako ćemo sačuvati način života naroda Dukha. Na tom projektu rade veterinari, biolozi, tehnolozi, kaže Martina.

Transport sobova iz Finske u Mongoliju zamišljen je kamionima i vlakovima, a nešto ispred područja na kojemu živi pleme Dukha, sobovi će zbog problematičnog terena i nedostatka infrastrukture morati pješice, a vodiči na konjima. Najbolje od svega je da je dosad od države zanemarena manjina Dukha, zahvaljujući sobovima i Martininoj želji za pomoći, postala ravnopravan član mnogoljudne Mongolije.

Deset dana jahanja

Martinin put tu nije završio. Htjela je istražiti ono zbog čega je zapravo i došla: jesu li njezini preci uistinu iz Mongolije? Hrabra djevojka je uzela konja i deset dana s vodičem jahala do vrača koji joj je konačno potvrdio da su preci njezina oca iz Mongolije, zbog čega je kasnije tamo odlazila još osam puta. Točnije, svake godine, nakon što bi prethodno za put zaradila novac kao prevoditeljica i radeći razne poslove u Švicarskoj.

U očevoj rodnoj Finskoj, na sjeveroistoku države, upoznala je manjinu Skolt: nakon što je u vodičima pročitala kako je teško i gotovo nemoguće doći kod Skoltova, to ju je zaintrigiralo, pa je krenula. Opet sama...

- Dva sata vremena prije dolaska do mjesta u kojem žive Skoltovi prestaje mogućnost svake moderne komunikacije. Iz Karelije, gdje mi živi očeva obitelj, putuje se 29 sati autobusom i vlakom, no nisam se smirila dok ih nisam upoznala, naučila njihove običaje i kulturu.

Zahvaljujući fakultetu koji je poslao na studijsko istraživanje, upoznala je i Japan. Opet sama, otišla je na sjeverni japanski otok Hokkaido. Na istočnoj strani otoka upoznala je tamošnju manjinu koja potječe iz centralne Azije, a kojoj zbog sve manjeg broja stanovnika prijeti nestajanje.

'Usisivač' za masline

Svake godine obavezno posjeti Finsku i očev kraj, ali i Opatiju i Šipan. Na Šipanu je skoro redovno s ribarima na brodicama, a to je bio i razlog da prošle godine u Dubrovniku položi ispit i dobije dozvolu za vožnju barke.

- Sada je na redu za istraživanje mamina zemlja. Obožavam ići na ribe. Pričati sa ribarima. Promatrati izlov. Uvijek iskoristim priliku sjesti u neku barkicu i otići na pučinu. U Hrvatskoj me sve zanima, ponajviše tradicionalna zanimanja u Dalmaciji, maslinarstvo, ribolov, brodogradnja, gradnja, odnosno kombiniranje tradicionalnog s modernim svijetom. Eto, na Šipanu su me ljudi pitali postoji li kakav "usisavač" maslina koji bi im olakšao berbu. Razmišljam i o tome, dodaje Martina.

Split joj se jako sviđa. Priznaje kako su ovdašnji muškarci jako zgodni tipovi, a djevojke lijepe žene. U slobodno vrijeme svira saksofon i klavir, i pleše tango. Još istražuje gdje ga u Splitu može plesati.

Splitske suradničke veze
Putovanja i aktivnosti Martine Tyriseve financira švicarska organizacija "Sinicroatie" - grad Lausanne, naime, putem te organizacije pomaže mladim, obrazovanim ljudima koji su trenutačno bez posla da svoje znanje primijene tamo gdje bi ono moglo biti korisno: put je Martinu tako odveo i u Mongoliju i doveo u Hrvatsku, odnosno u Split. U Splitu mlada antropologinja surađuje s mr. Nansi Ivanišević, voditeljicom Odsjeka za prosvjetu, kulturu i šport u Uredu državne uprave Županije splitsko-dalmatinske, te predsjednicom Udruge prijatelja šansone. Martina će idućih šest mjeseci surađivati i s rečenim Uredom - na njegovim međunarodnim projektima - i s Udrugom ljubitelja šansone. Prema riječima mr. Nansi Ivanišević, razmišlja se čak i u uključenju u Martinin projekt spašavanja sobova na mongolskom području na kojem živi narod Dukha.
Slobodna Dalmacija

27. lipnja 2007.
U Hrvatskoj se održava Prvo svjetsko nogometno prvenstvo hrvatskih klubova iz  iseljeništva
Prvo svjetsko nogometno prvenstvo hrvatskih klubova iz iseljeništva počelo je 24. lipnja ove godine na stadionu NK Inker u Zaprešiću, nedaleko od Zagreba.
Prvenstvo su organizirali Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske , Hrvatski nogometni savez i Hrvatska matica iseljenika. Pozivu za sudjelovanje odazivali su se NK Croat San Pedro, FC Croatia iz Canbere, NK Croatia- Villefranche, NK Croatia- Toronto, NK Zrinski Chicago, NK Croatia-Berlin, NK Croatia Essen i HKD Gradišćanski Hrvati.

Na svečanom otvorenju nakon izvedene Fifine i hrvatske himne prisutnima se obratio
predsjednik HNS-a g. Vlatko Marković a potom saborski zastupnik Franjo Arapović u ime
pokrovitelja službeno je otvorio manifestaciju. Pokrovitelj ovog nogometnog prvenstva je Hrvatski Sabor i Vladimir Šeks, predsjednik Sabora.

Utakmice se odigravaju na nogometnim stadionima u Krapini, Samoboru, Lučkom, Zaprešiću i u Zagrebu. Finalna utakmica odigrat će se subotu 30. lipnja na igralištu NK Zagreba u Zagrebu.

Jučer, utorak 26. sudionici prvenstva imali su slobodan dan, pa su  iskoristili priliku za obilazak grada Zagreba . Tijekom obilaska  položili su vijenac na oltar Domovine na Medvedgradu u čast  svima koji su život dali za domovinu. 
U četvrtak 28. lipnja planirana je i posjeta i polaganje vijenaca na grobu  prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. (HIA)

26. lipnja 2007.

IVAN RAKITIĆ, MLADI ŠVICARAC HRVATSKOG PODRIJETLA, POSLIJE SUBOTNJE ODLUKE O NASTUPU ZA HRVATSKU REPREZENTACIJU

Za moju Hrvatsku u mojoj Švicarskoj

Nadam se da ću svojim igrama pomoći Hrvatskoj da se plasira na Europsko prvenstvo. Bilo bi lijepo igrati za moju Hrvatsku u mojoj Švicarskoj. Jedva čekam poziv izbornika, volio bih ta se to dogodi već protiv Bosne i Hercegovine u kolovozu - kaže Ivan Rakitić
DAVNO SAZRELA ODLUKA - Ivan Rakitić u bijelom dresu 'Basela'

RIJEKA - Ivan Rakitić u nekoliko je dana donio dvije važne životne odluke. Unosnu ponudu renomiranog bundesligaša >Schalkea 04< nije mogao odbiti, a poziv izbornika hrvatske nogometne reprezentacije Slavena Bilića očito je bio puno primamljiviji od njegovog švicarskog kolege Jakoba Kuhna. Zašto?
- Ma, odluka je u meni još davno sazrela, ali čekao sam pravi trenutak, pa je ispalo kao da sam jako neodlučan - kaže Ivan Rakitić, donedavno jedan od najboljih igrača >Basela< i rođeni Švicarac kojega uz Hrvatsku vežu očevi korijeni iz Sikirevaca nadomak Slavonskog Broda. Očito dovoljan razlog da prihvati Bilićev i odbije Kuhnov poziv.

Kuhn razočaran
- Nisam htio ispasti nekorektan prema Švicarcima, a čekao sam da najprije zgotovim posao sa >Schalkeom<, pa tek onda objavim konačnu odluku - kaže Rakitić. - Kako je reagirao Kuhn? Bio je strašno razočaran, nadao se do posljednjeg trenutka da ću izabrati Švicarsku. Međutim, kad sam mu objasnio da sam silno vezan uz Hrvatsku shvatio je i zaželio mi svu sreću u životu i u nogometnoj karijeri.
Kaže Rakitić da je odluka pala onog trenutka kad je u razgovoru s izbornikom >kockastih< prepoznao fer i korektan odnos bez uvijanja.
- Nije mi bilo lako donijeti odluku - otkriva Rakitić. - Rođen sam i odrastao u Švicarskoj, a opet cijela je moja obitelj oduvijek disala samo za Hrvatsku. Uostalom, ja sam svako slobodno vrijeme koristio za posjet Hrvatskoj. Često sam s roditeljima odlazio na odmor u Hrvatsku, nedavno sam baš posjetio Zadar. Puno su mi pomogle i sugestije mog prijatelja i bivšeg suigrača Mladena Petrića, koji je u dresu hrvatske reprezentacije već napravio velike stvari. Naravno, konačnu sam odluku donio poslije razgovora sa Slavenom Bilićem, nakon kojeg sam shvatio da mi je mjesto u hrvatskoj reprezentaciji.

Jaka konkurencija
Bez obzira na visoko mišljenje o Rakitiću, Bilić mu je jasno dao do znanja da se za status u reprezentaciji tek mora izboriti.
- Svjestan sam da je konkurencija u reprezentaciji vrlo jaka, Hrvatska ima jako puno dobrih igrača, ali uvijek sam vjerovao u sebe i siguran sam da ću se uspjeti izboriti za mjesto u momčadi - tvrdi Ivan. - Uostalom, Slaven Bilić me zvao da igram, a ne da budem samo prolaznik u reprezentaciji. Uloga u momčadi? Nismo o tome razgovarali, ali ja sam klasični vezni igrač koji voli doći u završnicu, postići pogodak.
Novom hrvatskom >wunderkindu< nisu nepoznate igre >kockastih< s obzirom na činjenicu da je pogledao sve nastupe hrvatske reprezentacije u tekućem kvalifikacijskom ciklusu. Pouzdani izvori kažu da je čak uoči posljednjeg susreta s Rusima u Maksimiru slao sms-poruke podrške budućim suigračima.

Za Hrvatsku u Švicarskoj
- Gledao sam na televiziji sve utakmice hrvatske reprezentacije, momci su igrali odlično, a protivnici u skupini nisu nimalo lagani - ističe Rakitić. - Uostalom, ne pobjeđuju se Englezi baš svaki dan. Hrvatska je u odličnoj poziciji uoči završnih obračuna u skupini. U idućih nekoliko utakmica protiv Estonije, Andore i Izraela položaj može biti još povoljniji. Nadam se da ću svojim igrama pomoći Hrvatskoj da se plasira na Europsko prvenstvo. Bilo bi lijepo igrati za moju Hrvatsku u mojoj Švicarskoj. Jedva čekam poziv izbornika, volio bih ta se to dogodi već protiv Bosne i Hercegovine u kolovozu.
Za Rakitića se slobodno može reći da je zvijezda bundesligaškog prijelaznog roka, s obzirom na činjenicu da je jedan od rijetkih igrača za koje su klubovi plaćali milijunske odštete.
- Počašćen sam što ću igrati u velikom klubu kao što je >Schalke< - kaže Rakitić. - Igrat ću Ligu prvaka, čelnici mog novog kluba opet ističu visoke ambicije. Pratio sam igre >Schalkea< u završnici prvenstva, nesretno su ostali bez naslova prvaka. Nadam se da će mojim dolaskom imati više sreće, ha, ha... Bilo bi lijepo osvojiti naslov u premijernoj sezoni u Bundesligi, ali bit će teško. >Bayern< se pojačao i opet će biti glavni konkurent za titulu.

Marko CVIJANOVIĆ, Glas Istre

8. lipnja 2007.
Hrvatski znanstvenik prvi bežično prenio energiju
Piše: Tanja Rudež
Foto: AFP
Marin Soljačić smatra da bi bežični prijenos energije u punjenju mobitela, laptopa te malih kućnih robota svoju primjenu na tržištu mogao naći već za pet godina
ZAGREB - Marin Soljačić, mladi hrvatski znanstvenik na čelu znanstvene skupine prestižnog Massachusetts Institute of Technology (MIT), zaslužan je za otkriće koje bi moglo unijeti revoluciju u našu svakodnevicu.

Soljačić i njegovi kolege uspješno su izveli eksperiment bežičnog prijenosa energije, o čemu će za nekoliko tjedana izaći članak u jednom od od vodećih svjetskih znanstvenih časopisa Science.

Međutim, zbog iznimne važnosti toga otkrića, zahvaljući kome ćemo se već za nekoliko godina riješiti kabela za punjenje laptopa, mobitela, MP3 playera i sličnih "gadžeta", vijest je objavljena u online izdanju časopisa ScienceXpress, a odmah su je prenijeli ugledni svjetski mediji, uključujući BBC, Wall Street Journal, Newsweek, Scientific American i drugi.

- Mi smo uspjeli eksperimentalno dokazati svoj koncept bežičnog prijenosa energije na udaljenosti od dva metra sa žaruljom snage 60 W - rekao nam je u telefonskom razgovoru Marin Soljačić (33), izvanredni profesor fizike na MIT-ju koji je bio voditelj eksperimenta.

Na ideju bežičnog prijenosa energije prvi je došao Nikola Tesla koji je u tu svrhu osmislio ambiciozan projekt 57 metara visokog antenskog tornja Wardeclyffe na Long Islandu, ali je to propalo jer je veliki izumitelj ostao bez novca. Marin Soljačić i njegovi kolege s MIT-ja došli su na ideju da za bežični prijenos energije iskoriste rezonanciju, fizikalni fenomen zbog kojega neki predmet počinje titrati kada se pobudi frekvencija njegova vlastitog titraja.

Svoj koncept "Bežični neradioaktivni transfer energije" prošloga su studenoga predstavili na jednoj konferenciji u San Franciscu, a to je odmah izazvalo veliku medijsku pozornost. Slijedili su i prvi uspješni eksperimenti.

- Ovi su eksperimenti prekretnica, sada je samo potrebno povećati učinkovitost u prijenosu energije sa sadašnjih 50 posto na 70 do 80 posto, smanjiti veličinu zavojnica te povećati udaljenosti prijenosa s dva na četiri do pet metara - rekao je Marin Soljačić koji smatra da bi bežični prijenos energije u punjenju mobitela, laptopa te malih kućnih robota svoju primjenu na tržištu mogao naći već za pet godina.

Koncept bežičnog prijenosa
Marin Soljačić i njegovi kolege s MIT-ja razvili su koncept koji se zasniva na činjenici da se oko električki nabijene zavojnice stvara neradiativno magnetsko polje. Oscilacije toga magnetskog polja mogu inducirati električnu struju u obližnjoj zavojnici jer dinamičko magnetsko polje stvara električno polje i obrnuto. Ta druga zavojnica treba djelovati kao baterija ili punjač. Ako dvije zavojnice imaju istu frekvenciju, one bi trebale jedna od druge primati energiju zahvaljujući magnetskom polju. Soljačić i njegovi kolege izračunali su da je energija koja se može prenijeti na taj način s udaljenosti od nekoliko metara dostatna za punjenje laptopa i mobitela, a sada su to u eksperimentu sa žaruljom i pokazali.

Tko je Marin Soljačić
Marin Soljačić rođen je u Zagrebu 1974. godine gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na prestižnom Massachusetts Institute of Technology (MIT) završio je fiziku i elektrotehniku. Magistrirao je i doktorirao na Sveučilištu Princeton, a zatim se vratio na MIT, gdje ima status izvanrednog profesora. Prije dvije godine dobio je nagradu "Adolph Lomb Medal" koju američka udruga za optiku dodjeljuje za najvažnije doprinose znanstvenicima mlađima od 35 godina. Prošle mu je godine, pak, uručena nagrada TR 35 koju Technology Review, najstariji tehnološki časopis na svijetu, dodjeljuje najboljim mladim inovatorima. Marin Soljačić oženjen je i otac jednog djeteta. Jutarnji list

4. lipnja 2007.
U NIJEMCIMA PRIREDBA "DIVAN JE KIĆENI SRIJEM"
Otvoren Ured bačkih Hrvata
VINKOVCI, NIJEMCI - U Nijemcima se, od 15. svibnja do 15. lipnja, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa, održava kulturno-gospodarska priredba "Divan je kićeni Srijem". U sklopu nje u Vinkovcima je otvoren i Ured Zajednice bačkih Hrvata u Hrvatskoj, čiji je predsjednik Zdenko Bundić pojasnio da Hrvati u Vojvodini očekuju i trebaju pomoć Republike Hrvatske kako bi ostali i opstali na svojim ognjištima. , rekao je Buntić i dodao da su teškoće vojvođanskih Hrvata, kojih je prije Domovinskog rata u Vojvodini bilo oko 200.000, povezane ponajprije s gospodarskom nerazvijenosti krajeva u kojima žive, velikom nezaposlenošću i slabim financijskim stanjem. "Tko god želi i hoće pomoći Hrvatima u Vojvodini, bilo gospodarski, kulturno ili športski, može to učiniti preko naše udruge i Ureda, koji će biti svaki dan otvoren", kazao je Bundić. Program manifestacije nastavljen je u Nijemcima, gdje je bilo svečano potpisivanje Povelje o trajnoj suradnji hrvatskih institucija te Vojvodine, a koju je potpisalo sedamnaest institucija i udruga. U kulturno-zabavnom programu nastupili su KUD-ovi iz Sremske Mitrovice, Vinkovaca, Nijemaca, Đeletovaca i Pakovog Sela te brojni hrvatski pjevači i glumci.

Autor: M. BAN,  Glas Slavonije

22. svibnja 2007.
Kanadsko-hrvatski folklorni festival
Veleposlanica RH u Kanadi Vesela Mrđen Korać otvorila tradicionalni 30 po redu Kanadsko-hrvatski folklorni festival u Winnipegu Manitob
Prigodom ovogodisnjeg Kanadsko-hrvatskog festivala koji se ove godine odrzava u Winnipegu u organizaciji Hrvatskog drustva ,, HRVATSKA ZORA-WINNIPEG'' veleposlanica RH u Kanadi gospoda Vesela Mrđen Korać je za tu priliku dosla i svojim prisustvom uvelicala jedinstvo hrvatske mladezi i hrvatskih folklornih drustava .
Prilikom otvaranja festivala veleposlanica je svim clanovima kanadsko-hrvatskih folklornih drustava u zapadnoj Kanadi cestitala na dugogodisnjem upornom radu u ocuvanju I promicanju hrvatske tradicijske kulture u Kanadi.Rijeci zahvale su upucene obiteljima ucesnika,hrvatskim zajednicama i svim hrvatskim organizacijama pri kojima folklorna drustva djeluju u Kandi.
Njegovanje hrvatske rijeci,pleas i glazbe, narodne nosnje i tradicije ocuvali su bogatstvo I raznolikost hrvatskog bica te doprinijeli njegovom opstanku I prosperitetu u ovom dijelu svijeta.
Pred nama je I dalje vrlo znacajna zadaca ocuvanja vlastitog kulturoloskog identiteta i nase osobitosti,naglasila je veleposlanica ali i cinjenicu da smo danas kao nikada prije povezani s Kanadom kako politicki tako i privredno.
Posjete na ministarskim razinama kao i punopravni ulazak u NATO-savez i EU Republika Hrvatska za Kandu postaje ravnopravan partner.
Na kraju svim sudionicima Festivala veleposlanica RH u Kanadi Vesela Mrđen Korać je pozeljela puno uspjeha i radosti s uvjerenjem da ce i ovaj dogadaj pridonijeti daljnjem promicanju hrvatske kulture i tradicije u visekulturalnoj Kanadi u kojoj se s ponosom hrvatska zajednica godinama predstavlja.
Iskrena zahvala upucena domacinu Festivala ,Hrvatskom folklornom drustvu ,,Hrvatska Zora " iz Winnipega na odlicnoj organizaciji festivala kao I rijeci zahvale ostalim ucesnicima kao I gostima iz drugih gradova Kanade. .
31 po redu Festival se odrzava u Vancouveru 2008 u Hrvatskom Kulturnom Centru -Kralj Tomislav ,a domacin je ,,Hrvatsko Folklorno Drustvo Sarajevo" pozelimo im svima neka ih cuva zajednistvo I ljubav za Domovinom Hrvatskom .

Zlatko Jelinic
contact@radiovrh.ca
www.radiovrh.ca

17. svibnja 2007.
Đikić: Istražujemo ulogu matičnih stanica u liječenju leukemije i ostalih tumora
ZAGREB - Izazovi suvremene znanosti i medicine bili su tema predavanja što ga je poznati svjetski i hrvatski znanstvenik Ivan Đikić održao danas na Zagrebačkome velesajmu u sklopu 35. međunarodnog sajma Medicina i tehnika.
Govoreći o znanstvenim izazovima u Hrvatskoj, Đikić je istaknuo da studentima, mladim znanstvenicima i liječnicima treba omogućiti da svoje talente ostvare u kreativnoj i produktivnoj sredini jer ako ih ne mogu ostvariti u određenu razdoblju, postaju ogorčeni i zlovoljni, a to se često događalo na ovome prostoru, navodi se u priopćenju press-službe sajma Medicina i tehnika.
Kako se ističe, Đikić je rekao da će se osobno zauzeti za izobrazbu mladih i osiguranje dvosmjerne komunikacije znanosti i društva.
Đikić smatra da je napredak znanosti nezaustavljiv te da i u globalnim izazovima znanosti njezin cilj treba biti dobrobit čovječanstva.
Osvrnuo se i na svoja istraživanja novih tehnoloških metoda koje znanstvenicima omogućuju otkrivanje nove somatske mutacije koje pak predstavljaju prognostičke biomarkere za uspješnije liječenje tumora. Rekavši da je 2005. samo u Europskoj uniji bilo 3,200.000 oboljelih od tumora, a od posljedica te bolesti umrlo je 1,700.000 ljudi, podsjetio je na istraživanja nobelovca Davida Baltimora o imunoterapiji i cijepljenju te o ulozi matičnih stanica. Đikić je dodao da su se zadnjih godina na tržištu pojavili molekularno ciljani ili inteligentni protutumorski lijekovi koji djeluju na molekule uzročnike tumora, tako da blokiraju rast ili metastaziranje tumorskih stanica. U vezi s matičnim stanicama Đikić je postavio pitanje mogu li se ciljanim djelovanjem na njih spriječiti metastaze te spomenuo istraživanje uloge matičnih stanica u liječenju leukemije te tumora mozga, dojke, bubrega i gušterače.
Ivan Đikić rođen je u Zagrebu 1966. gdje je 1991. diplomirao na Medicinskome fakultetu. Od 1992. do 1997. radio je u laboratoriju dr. Josepha Schlesingera gdje je završio doktorat i postdoktorsku izobrazbu. Od 2003. radi na Medicinskome fakultetu Goetheova sveučilišta u Frankfurtu gdje je kao voditelj tima Instituta za biokemiju otkrio mehanizam kojim se stanice ljudskoga organizma brane od razvoja karcinoma. Jutarnji list

9. svibnja 2007.
Hrvat koji je izradio prvu mapu svemira radi u Einsteinovom institutu u Americi
Piše: Tanja Rudež
Foto: Damjan Tadić
Astrofizičar Mario Jurić dobio mjesto na sveučilištu slavnog fizičara
- Ono što me privuklo znanosti zadovoljavanje je obične, dječje znatiželje: kako funkcionira ovo, a zašto je ono baš takvo kakvo je. I to mi je danas posao: zadovoljavati svoju dječju znatiželju - kaže astrofizičar Mario Jurić (28), jedan od najtalentiranijih i najuspješnjih mladih hrvatskih znanstvenika. O izvanrednim postignućima tog mladoga Zagrepčanina, mapi svemira i otkriću nove galaksije već su pisali ugledni svjetski mediji poput New York Timesa te popularno-znanstvenih časopisa Astronomy i New Scientist. Mario Jurić prije nekoliko mjeseci doktorirao je na prestižnom Sveučilištu Princeton, a sada je na poslijedoktoratu u Institutu za napredne studije u Princetonu. Taj elitni institut u javnosti je poznat kao Einsteinov jer je slavni fizičar tamo proveo 20 posljednjih godina života.

O postignućima astrofizičara Marija Jurića, prvoj mapi svemira i otkriću nove galaksije koju usisava Mliječna staza, pisali su ugledni svjetski mediji poput dnevnog lista New York Timesa te znanstvenih časopisa Astronomy i New Scientist

- To je jedinstven institut u svijetu, a njegova je ideja da se mladim znanstvenicima koji obećavaju osiguraju svi uvjeti kako bi pokazali što mogu. Dakle, u iduće tri godine plaćen sam da potpuno slobodno radim i istražujem ono što želim - objašnjava Mario Jurić koji je u Einsteinovu institutu jedan od svega petnaestak postdokoranata iz astrofizike.

Ljubav prema astronomiji i kompjutorima Mario je spoznao još u osnovnoj školi uz svog profesora matematike Branka Margetića. No kako se zapravo "radi u znanosti" otkrio je u Zvjezdarnici Višnjan uz pomoć svoga mentora Korada Korlevića, neumornog entuzijasta i popularizatora znanosti.

- Prvi put sam otišao u Višnjan u osmom razredu osnovne škole. Nakon toga sam odlazio u Višnjan svakih nekoliko mjeseci jer smo radili na programima za otkrivanje asteroida i na automatizaciji teleskopa - prisjeća se Mario koji je još kao srednjoškolac otkrio oko 2000 asteroida te zajedno s Koradom Korlevićem i komet P/1999DN4 koji se po njima zove Korlević/Jurić.

- Višnjansku školu astronomije prošli su svi mladi astronomi i astrofizičari koji su sada na najboljim pozicijama u svijetu. Da nisam prošao kroz Višnjan gdje sam naučio praktični posao, moj put definitivno ne bi bio ovakav - ističe Mario. Zahvaljujući svome "lovu na astroide" iz Zvjezdarnice Višnjan stupio je u vezu s hrvatskim astrofizičarem Željkom Ivezićem sa Sveučilišta Watshington te počeo plodnu suradnju koja i danas traje.

Nakon završenog studija fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, Mario Jurić se odlučio za poslijediplomski studij u Americi. Primljen je na sedam elitnih sveučilišta, ali se naposljetku odlučio za Princeton, koji slovi kao meka u svijetu teorijske fizike. Već prvih godina boravka na tom glasovitom sveučilištu Mario je pokazao svoj talent i kreativnost. Tako je u listopadu 2003. godine zajedno sa svojim profesorom Richardom Gottom napravio mapu svemira koja se proteže od središta Zemlje do kraja svemira. Mapa je najprije objavljena u britanskom popularno-znanstvenom časopisu New Scientist, a zatim i u časopisu Astronomy, najtiražnijem astronomskom časopisu za širu publiku.

- Jako me je iznenadilo kako je ta mapa bila prihvaćena u javnosti jer je prvotno bila zamišljena kao mali edukacijski dodatak znanstvenom radu. Početkom ove godine bio sam u posjetu California Institute of Technology (Caltech) i na dva sam mjesta u zgradi vidio našu mapu nalijepljenu na zidu - kaže Mario naglašavajući da je sada u pripremi novo izdanje mape svemira. Prošle je godine, pak, mladi hrvatski astrofizičar privukao pozornost otkrićem nove galaksije koja se stapa s našom Mliječnom stazom. Na tom je istraživanju tri godine radilo nekoliko znanstvenika; uz Marija, koji je glavni autor, jedan od koautora je i dr. Željko Ivezić.

Jurić je kao srednjoškolac otkrio 2000 asteroida, potom je izradio mapu svemira koja je objavljena u New Scientistu (gore desno), a otkrio je i kanibalistička svojstva Mliječne staze

- To mi je najdraži rad dosad. Zanimala nas je struktura naše galaksije i mislim da smo uspjeli riješiti neka pitanja oko toga kako izgleda Mliječna staza te kakva je distribucija zvijezda u njoj - objašnjava Mario Jurić koji je istraživanje o "Mliječnoj stazi koja raste proždirući manje galaksije u susjedstvu" prošle godine predstavio na sastanku Američkog astronomskog društva. O otkriću su potom izvijestili i američki mediji, uključujući New York Times.
- To je jako zanimljivo područje pa ću se idućih godina i dalje baviti istraživanjem strukture naše galaksije - ističe Mario Jurić koji je došao u Zagreb kako bi posjetio obitelj te prisustvovao 10. godišnjici mature. Što se tiče planova za budućnost, u iduće tri godine u potpunosti će biti posvećen istraživanjima na Einsteinovu institutu. Ovisno o rezultatima koje postigne, prijavit će se na nekome od prestižnih američkih sveučilišta za novi postdoktorat ili čak profesorsku poziciju.
- U ovom trenutku ne namjeravam se vratiti u Hrvatsku, prvenstveno iz osobnih razloga. K tome, kod nas još ne postoje ni uvjeti za istraživanja kojima se bavim. No surađujem na stvaranju takvih uvjeta, primjerice uspostavljanjem studija astrofizike u Splitu i tamo ću provesti cijeli kolovoz. Nadam se da ćemo u idućih 10 do 15 godina u Splitu imati astrofizički centar koji će biti kompetitivan na europskoj sceni - rekao je naposljetku dr. Mario Jurić. . [I. Dragičević], Jutarnji list

7. svibnja 2007.
Jozo Dragan, najuspješniji hrvatski biznismen u Rusiji
Hrvatske se tvrtke već godinama glupo odriču profitabilnih poslova u Rusiji
Iako ga nema na rang-listama najuspješnijih i najbogatijih Hrvata koje sastavljaju neki naši tjednici, Jozo Dragan je već nekoliko godina uvjerljivo najuspješniji poslovni čovjek iz Hrvatske koji radi u Rusiji i na prostoru bivšeg SSSR-a. Vrlo se rijetko pojavljuje u hrvatskim medijima i malo govori o svojim uspjesima. Osim što rukovodi poslovima kompanije Riko u Rusiji, Dragan je i predsjednik Riko grupe.

Razgovarao: Branko Vlahović
Rođen je u Trogiru 1954. kao jedno od petero djece u težačkoj obitelji. Nakon zanata, Srednje tehničke škole u Zagrebu i Više tehničke škole u Karlovcvu mladi inženjer zapošljava se u Tvornici plinskih turbina u Karlovcu. Prolazi specijalizaciju u britanskom Rolls-Royceu i u Italiji i diplomira na Strojarskom fakultetu. Bio je tehnički direktor i predsjednik Poslovodnog odbora tvornice i potpredsednik SOUR-a Jugoturbine. U Moskvu je stigao 1990. Tih je godina došlo do raspada tog SOUR-a. U razdoblju privatizacije bio je suvlasnik kompanije Hanova, međutim, 1995. se rastao od partnera i odlučio osnovati svoju tvrtku. Poslovni odnosi zbližili su ga sa slovenskom tvrtkom Riko, koja je već radila u Rusiji. Dolaskom u tu tvrtku Dragan je s partnerom Janezom Škrabecom brzo širio poslove. Danas Riko grupa ima svoje kompanije u Sloveniji, SAS u Zadru, jednu tvrku u Švicarskoj i jednu u Rusiji.

Iako danas ima i kuću u Zagrebu, osjeća se Karlovčaninom jer ga za taj grad veže velik dio života. Isto tako, kad zrakoplovom sleti u Moskvu, osjeća se kao da je stigao u svoj grad. Radni dan toga 53-godišnjega magistra strojarstva planiran je u minutu. Upravo zbog vrhunske poslovnosti ruski ga partneri cijene bez obzira na kojoj su funkciji, od ministara do direktora moćnih kompanija u toj velikoj zemlji. Zahvaljujući višegodišnjem poznanstvu, Jozo Dragan je u svom uredu u centru Moskve, nedaleko od zgrade ruskoga Ministarstva vanjskih poslova, pronašao vremena za razgovor s Liderovim novinarom. Riko grupa trenutačno ima potpisanih ugovora vrijdnih 826 milijuna eura. Usporedbe radi, Hrvatska je lani u Rusiju izvezla robe vrijedne 93,5 milijuna eura.

- Trudimo se da doista visokoprofesionalno ispunjavamo sve obveze iz ugovora, stoga nam ljudi vjeruju pa lakše dobivamo poslove. Veliko iskustvo i ugled koji sam stekao u Rusiji mnogo mi pomažu u poslu, ali htio bih istaknuti da je osnovna formula uspjeha Riko grupe sloga i veliko povjerenje između mene i mojega partnera i prijatelja Janeza Škrabeca. On uživa velik ugled u Sloveniji, što nam također mnogo pomaže u poslu. Sada smo već u takvoj situaciji da neke poslove moramo prepuštati drugima jer, objektivno, fizički ne uspijevamo ispuniti sve ugovore koje bismo mogli potpisati.

. Čime se Riko grupa bavi u Rusiji i na prostoru bivšeg SSSR-a?
- Glavni nam je biznis usredotočen na tri područja: građevinarstvo, prodaju opreme iz SAS-ova asortimana i energetiku.

. U najstrožijem središtu Moskve, nedaleko od Boljšoj teatra, Riko grupa je sagradila novi dio elitnog hotela Budimpešta. Formula gradnje mogla bi biti vrlo poučna za naše poslovne ljude. Možete li objasniti kako ste gradili taj hotel?
- Za gradnju novoga dijela hotela Budimpešta kredit su osigurali Slovenci, ali je sva radna snaga bila iz Hrvatske. Dakle, novac je dala Slovenska izvozna družba (SID), a u kreditiranju su sudjelovale Banka Austrija i Slovenska komercijalna banka. Ugovorom o gradnji hotela bilo je predviđeno da se iz Slovenije uvozi gotovo sve osim cementa i željeza. Dakle, u Rusiji se može vrlo mnogo graditi ako se država - u ovom je slučaju to bila Slovenija, a u drugom bi mogla biti Hrvatska - pobrine za kreditiranje proizvođača kvalitetne opreme koja se poslije može ugrađivati u objekte diljem Rusije. Svi će objekti koje će ove i iduće godine graditi Riko grupa biti opremljeni proizvodima 50-ak slovenskih tvrtki: od namještaja, dizala, pa sve do posteljine i stolnjaka.

. Što i gdje sada planirate graditi?
- Potpisali smo ugovor za gradnju hotela u Jaroslavlju, 300-tinjak kilometara od Moskve. U tom objektu od 14.200 četvornih metara bit će hotel sa 128 soba i poslovni centar. Taj je posao vrijedan 40 milijuna eura. Drugi hotel koji ćemo graditi u sportskom je kompleksu Lužniki u Moskvi; riječ je o 55 tisuća četvornih metara. Taj posao, pak, vrijedi 140 milijuna eura. Već smo dobili predujam za projektiranje. Kao i na drugim našim objektima, projekt će izraditi slovenski Biro 71 i Rusi. Projektiranje će biti završeno do rujna.

Treći hotel i poslovni centar gradit ćemo u prelijepom dijelu Moskve, u Krilatskoju. Ljubitelji sporta sigurno se sjećaju da se ondje tijekom Olimpijade održavao određeni broj natjecanja. Taj je posao vrijedan 180 milijuna eura. Hotel će imati 450 soba, a imat će i tri kata podzemne garaže. Objekt će se sagraditi na ukupnoj površini od 60 tisuća četvornih metara. Projekt će izraditi Biro 71. Investitori tog posla su Nomus banka i tvrtka Mobilna tehnika, koja se bavi avionskim čarter-prijevozima. Sva tri objekta grade se uz kreditnu podršku konzorcija slovenskih banaka i SID-a.
Osim ta tri velika objekta u Lipecku ćemo graditi skladište; vrijednost tog posla je 20 milijuna eura. Također ćemo graditi i veliki terminal za Interevropu iz Kopra, već je kupljeno 46 hektara zemlje. Taj je posao vrijedan 40-ak milijuna eura.

. Kažete da ćete neke poslove morati i odbijati jer fizički ne stignete obaviti sve što vam se nudi. Koji posao najvjerojatnije nećete preuzeti?
- Nude nam gradnju i opremanje dječje bolnice u Ekaterinodaru (prije Krasnodaru) na jugu Rusije. Vrijednost tog posla je 95 milijuna eura. Investitor je Ekaterinodarski okrug. Možda ipak pristanemo obaviti završne radove i opremiti tu bolnicu.

. Hoće li i na novim objektima biti radna snaga iz Hrvatske kao što je bila na gradnji hotela Budimpešta?
- Bit će mnogo posla, zbog čega ćemo osim radnika iz Hrvatske angažirati i radnike iz država bivše Jugoslavije. Uvjeren sam da su majstori, inženjeri i projektanti s tih prostora vrlo kvalitetni i mogu odlično obaviti sve poslove u rokovima predviđenim ugovorima.

. Kako vam ide izvoz SAS-ovih proizvoda?
- Zadarski SAS izvozi 80 posto svoje proizvodnje u Rusiju, a 20 na Zapad. Zahvaljujući tome što nas prati HBOR, postigli smo dobre izvozne rezultate SAS-ove opreme i u Bjelorusiju, u njezinu veliku tvornicu automobila MAZ. Osim toga, s tvornicom dizelskih motora Avtodizel iz Jaroslavlja potpisali smo ugovor vrijedan 35 milijuna eura. U svibnju bismo trebali potpisati novi ugovor s tvornicom iz Jaroslavlja vrijedan 60 milijuna eura. Dogovoreno je da u sljedeće tri godine izvozimo SAS-ovu opremu u tvornicu kamiona Kamaz iz Tatarstana. Tamo ćemo svake godine izvoziti 30-ak milijuna eura.

. Šta gradite u energetici?
- Već smo se dogovorili o gradnji trafostanice u gradu Elektrostalju, nedaleko od Moskve. Taj je posao vrijedan 126 milijuna eura. Omogućile su ga slovenske banke i ruski Vnještorgbank. Taj je posao iz ruskoga državnog programa. Bude li sve u redu, naša će tvrtka napraviti seriju takvih trafostanica. Oprema će biti iz Slovenije i dio iz Njemačke. Bilo bi mi jako drago da ugrađujemo i Končareve transformatore.

. Kakve su šanse da izvozite Končareve transformatore?
- Šansa uvijek postoji, moramo se samo potruditi da budemo konkurentni.

. Posljednjih desetak godina stalno se smanjuje broj tvrtki i poslovnih ljudi iz Hrvatske koji rade u Rusiji. Kako vi na to gledate?
- Da, broj poslovnih ljudi iz Hrvatske smanjuje se. Mogu samo reći da mi je žao što se ne povećava. Pogledajte samo koliko je mnogo stranaca u Moskvi, pogotovo onih sa Zapada.

. Hrvatska ima skroman izvoz u Rusiju, stotinjak milijuna eura. Što bi trebalo napraviti da se rapidno poveća? Može li se izvoz iz Hrvatske brzo udvostručiti?
- Hrvatskoj je potrebna veća smjelost da ambicioznije nastupi na tom tržištu. Hrvatska treba imati strateški plan nastupa ne samo u Rusiji nego na cijelom prostoru bivšeg SSSR-a. Čvrsto sam uvjeren kako bi hrvatskim tvrtkama bilo profitabiljnije da rade u Rusiji nego na Zapadu. U Hrvatskoj se mora odgovoriti na pitanje zašto u Rusiji nema naših građevinara kad u nju hrle iz cijelog svijeta. Bilo bi žalosno da iz te zemlje samo uvozimo plin, naftu, metale a da pritom malo izvozimo.

. Osim dobrih želja, statistika potvrđuje da nemamo strategiju nastupa na veliko rusko tržište.
- Na žalost, izvozne strategije za Rusiju doista nemamo. Moramo odgovoriti na pitanje što je naš strateški proizvod. Ako je brod, to ne može biti sadašnji brod, u kojem je previše strane opreme. Osim SAS-strojogradnje iz Zadra mi više nemamo alatne strojeve koje smo prije odlično izvozili. Zbog toga što se neko vrijeme nije vodilo računa o izvozu u Rusiju, naši su veliki izvoznici na to područje, kao što su bili Prvomajska, Dalmastroj, Belišće i Raša, izgubili to tržište, a bez njega nema posla. Mogao bi netko i precizno reći i izračunati koliko je ljudi ostalo bez posla jer smo se odrekli ruskog tržišta. Procjenjujem da je oko sto tisuća ljudi u Hrvatskoj ostalo bez posla zato što je u jednom trenutku 'netko' smatrao da nam Rusija više nije važna. Danas Rusija deset puta više uvozi nego devedesetih godina prošlog stoljeća, a od naših proizvođača opreme ondje je zastupljen samo SAS.

. Šta je prema vama bila pogreška u odnosu prema Rusiji?
- Moramo biti iskreni i reći da je kod nas jedno vrijeme poslije raspada Jugoslavije dio političara bio u zabludi jer je govorio: 'Što će nam Rusija kad mi idemo u Europu?' Napustiti to tržište bila je glupost. Posljednjih godina postojanja Jugoslavija je imala sedam milijardi klirinških dolara robne razmjene sa SSSR-om. Od toga je milijardu i sto milijuna klirinških dolara bio izvoz iz Hrvatske. Prodavali smo im sve, od cipela do namještaja. Odlično je prodavala i moja Jugoturbina.

. Na žalost, naše su mj