14. srpnja 2008.
Cvitanich: Morao sam poslušati djeda
Argentinski nogometaš hrvatskih korijena koji je odabrao našu reprezentaciju
ZAGREB - Dario Cvitanich presretan je što će igrati za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Naša nogometna javnost s odobravanjem je primila vijest o uzimanju hrvatskog državljanstva ovoga momka hrvatskih korijena. Cvitanichev djed, koji je iz Hrvatske stigao u Argentinu prije pedesetak godina, sada je to već službena legenda, praktički je naredio svom unuku da može igrati samo za Hrvatsku.
Ljubavi djedova i unuka, još je davno pisao Gabriel Garcia Marquez, nadublje su i najiskrenije. Unuk koji neizmjerno voli djeda u ovom slučaju odabrao je - Hrvatsku. >Morao sam poslušati djeda<, kazao je mladi 25-godišnji Dario, čiji je pradjed u Argentinu došao s Brača. Djed koji je od oca naučio hrvatski može biti zaista sretan. A sretan je i sam Dario, koji je na pitanje kada bi želio doći u Hrvatsku odgovorio:
Sva ova buka oko Cvitanicha posve je razumljiva. U utrci bogatih europskih klubova toga još neafirmiranog igrača uzeo je Ajax, plativši njegovu klubu Banfieldu čak sedam milijuna dolara odštete. Cvitanich je nov Ajaxov adut u povratku na stare staze slave. Nizozemci su ga kupili s preporukom da je bio najbolje ocijenjen igrač prošlog argentinsko g prvenstva, u kojem je zabio 13 pogodaka u tridesetak utakmica.
Prije tri godine Cvitanich je u Banfieldu igrao s Danijelom Rubenom Bilosom, koji je također bio kandidat za hrvatsku reprezentaciju, ali je odustao.
>Tu pogrešku ni u kojem slučaju neću ponoviti. Pa, poziv jedne od najboljih svjetskih reprezentacija se ne odbija<, rekao je Cvitanich argentinskim medijima koji su ga, istina potiho, gurali u argentinsku vrstu, do koje se teško dolazi zbog brojnih i sjajnih argentinskih igrača u Europi.
Kontakti HNS-a i Cvitanicha traju preko posrednika već dulje vrijeme. Tome svjedoči i podatak da je Dario predao svoje dokumente za dobivanje hrvatskog državljanstva ne u Amsterdamu, već prije 45 dana u Buenos Airesu. Hrvatski jezik intenzivno uči.
>Nabavio sam knjigu kako bih naučio hrvatski jezik<, kazao je Cvitanich, ne krijući oduševljenje što će igrati za Hrvatsku, dodavši: >Naravno, ako zaslužim!< Andrija Kačić-Karlin, Vjesnik

11. srpnja 2008.
Australci Hrvatski nogometni savez tuže Fifi
Zbog stalnog regrutiranja australskih nogometaša hrvatskog podrijetla u HNS-ove selekcije, Australski nogometni savez (FFA) traži zaštitu od Fife.
Kap koja je prelila čašu jest formalizacija suradnje između Hrvatskoga nogometnog saveza i australskog kluba Sydney Uniteda, bivše Croatije Sydney, rezultat kojeg je trebala biti kontrola i novačenje najtalentiranijih igrača hrvatskih korijena već od najranijih dana.
Publicitet je, sa skandaloznim predznakom, toj informaciji dao Sydney Morning Herald, tamošnji najčitaniji dnevnik.
Ispalo je da u FFA-u pojma nemaju o dogovoru kluba iz australske lige s HNS-om. Kad su napokon to saznali od novinara, Australci su reagirali žestoko.
Ako taj slučaj doista postoji, a mi ćemo ga ekspresno provjeriti, strašno ćemo se razočarati. Nepojmljivo mi je da klub koji postoji unutar našega sportskog sustava razvija nogometaše za drugu zemlju - izjavio je Ben Buckley, izvršni direktor Australskoga nogometnog saveza.

27. lipnja 2008.
In Memoriam
Z v o n k o   P r i b a n i c
U subotu, 25 svibnja ove godine preminuo je u gradu Petaluma Zvonko Pribanic, dugogodišnji član Hrvatske zajednice u Sjevernoj Kaliforniji.
Zvonko je rođen 1925. godine u Skradniku, kraj Ogulina, u velikoj obitelji koja je - kao i mnoge druge Hrvatske obitelji- bila decimirana ratom.
1943. godine, dakle u punom toku rata, završio je tenkovsku školu sa 18 godina, i  postao  dragovoljac Prvog  Gorskog Zdruga,  a kratko vrijeme iza toga dragovoljac Prve Hrvatske Udarne Divizije Motornih Vozila.  Kao mladi vojnik bio je svjedok strahota Drugog Svjetskog Rata. Nakon 18 mjeseci službe, završio je  na Bleiburgu 14. svibnja, jedan dan prije formalne predaje Hrvata Englezima. Bio je u pratnji generala Nardelija sve do generalovog uhićenja, a to mu je pružilo interesantan i jedinstven uvid u zadnje događaje prije formalne predaje.
Kao zarobljenik, prebacen je u Sostanj, kraj Maribora, pa u Ljubljanu, Petrovaradin, Novi Sad i Zemun, a zatim je vlakom vracen u Zagreb gdje je ostao pod policijskom paskom. U tim danima bio je svjedok dramaticnih  dogadjaja i cinova,kada su ljudsko dostojanstvo i sam covjecji zivot bili svedeni na najnizu ljudsku razinu. Taj dio svojeg Kriznog Puta Zvonko nije nikad zaboravio, a mozda je upravo to iskustvo bilo za njega izvor snage i potraznje za Pravdom u kasnijem zivotu.
1957e godine, u sastavu kolektivne vize za 54 osobe, otisao je u Munchen na izlozbu automobila gdje je  zatrazio azil koji mu je prvo negiran, a onda odobren  da preko Hamburga podje u Sjedinjene Drzave.
Kasnije te iste  godine dolazi sa obitelji u Cleveland, zatim seli u Milwaukee, a godinu dana kasnije u Kaliforniju gdje ga docekuju  prijatelji Drago Novak, Jozo Bajurin, Bosko Grabovac i Andy Mihaljevic. Tu je bio prvi tipicni emigrantski pocetak  bez ikakovih financijalnih zaledja, ali sa prijateljima i  sa velikom voljom za stvaranjem bolje i sigurnije buducnosti.

Odmah postaje clan Hrvatskog Doma, a zapisninu od 100.00 dolara otplacuje kao tipicni novodoslica po 5.00 dolara na mjesec. Istovremeno postaje i clan Hrvatske Zupe u San Francisku.
Kroz slijedecih pedesetak godina Zvonko ili sudjeluje u vjerskim, kulturnim i politickim akcijama, ili je jedan od organizatora- ili osnivatelja- tih projekata i organizacija. Da napomenemo samo neke i njihove aktivnosti:
Veterani Hrvatskog Domobrana, Dominican College Series( serija kulturnih predstava na Dominican Collegu u San Rafaelu ), mnogi hrvatski nogometni klubovi, American Bicentenial Program u San Franciscu( drzavna proslava dvjestogodisnjice Americke Nacije), televizijski programi na kanalima 2, 20 i 36, Hrvatska Plesna Skupina Matija Gubec,Hrvatsko Narodno Vijece, Hrvatska Katolicka Zajednica, pa onda Hrvatska Bratska Zajednica jos od
ranih dana kada je sudjelovanje u toj organizaciji imalo vece i negativne politicke implikacije nego danas.Bio je suradnik Hrvatskog Radio Programa u San Franciscu kroz 27 godina; sudjelovao je u osnivanju Hrvatske Zupe u gradu San Jose, a desetljecima je organizirao ili prisustvovao brojnim demonstracijama u Kaliforniji i Washingtonu.
  Bio je jedan od cetiri osnivatelja Hrvatske Izvjestajne Sluzbe u Kaliforniji ciji je rad poduzimao tiskanje revije Americki Hrvat na engleskom jeziku, mnogobrojne monografije, knjige, pamflete, profesionalne studije, i rane nastupe na televiziji na Hrvatskom i Spanjolskom jeziku. Sva je ta aktivnost obavljana od ranih dana kada je ime Hrvat bilo vise nego nepopularno i kada su aktivni Hrvati izvan domovine snosili tasitne i direktne pritiske radi svojeg rodoljublja.
Osobno je zasluzan da je Hrvatska dobila za nepokolebljivog prijatelja akademicara i znanstvenika Michael Mc Adamsa, covjeka koji je  napisao preko 200 akademskih radova, 7 knjiga , a predstavljao je Hrvatsku tezu samostalnosti i slobode  preko stotinu puta na tridesetak medjunarodnih akademskih i politickih institucija. Od 1971e do danas.
Dan prije pogreba, pregledavali smo fotografije iz raznih dana Zvonkovog zivota;poticu nas na drage uspomene jer smo bili mladi, puni energije i
vjerovali da nas malo sto moze zaustaviti.Tu je slika formalne posjete Hrvata San Franciska  gradonacelnici Dianne Feinstain- danasnjoj senatorici drzave Kalifonije- kada je u gradu proklamiran  Hrvatski Dan i hrvatska se zastava  zavijorila na zgradi Gradske Vijecnice. Zvonko ne samo da je bio prisutan, on je tu akciju organizirao. A ne smijemo zaboraviti njegovo sudjelovanje u Proklamaciji Hrvatske Drzavnosti koju je potpisao guverner Kalifornije,  kasniji  predsjednik Sjedinjenih Drzava,Ronald Regan.
Kada smo posjetili ratnu zonu iza Ostarija, on nije samo bio prisutan, vec je  bio prvi koji je vodio po stazama do prve linije. I na Ovcari i u Vukovaru taj je covjek prozivljavao bol svoje nacije. A gledajuci slike sa djecom Hrvatskih branitelja, sjecamo se malisana  koje je on - zajedno sa suprugom Zorom- sponzorirao i posjecivao dok mu je bilo moguce. Zvonko nije samo bio prisutan: on je ostvarivao.
Primili smo o nasem prijatelju poruke sucuti iz Argentine, Kanade, Austrije, Domovine, a u Sjedinjenim Drzavama iz Los Angelesa, Chicaga, Clevelanda,Washingtona, Milwaukija i St. Louisa. Mi se pridruzujemo ovim izrazima postovanja i zalosti sa obecanjem supruzi Zori i obitelji da nase dugogodisnje prijateljstvo traje, i da ce trajati u buducnosti.
Svi mi vidimo, mozda sada malo bolje,da je Zvonko bio covjek jedinstvene energije i volje, ponosan, ustrajan, neustrasiv, a posjedovao je nenadmasivu ljubav za Domovinu. Bio je dobar suprug od vise od pola stoljeca; volio je svoju obitelj, svoju Hrvatsku, svoju vjeru i bio je lojalan prijatelj.Bio je sastavni dio one generacije koja nas napusta, a koja je za svoje rodoljublje platila veliku cijenu prije rata, za vrijeme rata i poslije rata.
Zvonkov trajni i neumorni rad kroz cijeli zivot, proizlazio je iz altruistickog uvjerenja da svi moramo zajedno raditi za poboljsanje zivotnih prilika prosjecnog Hrvatskog covjeka i  da je potpuna sloboda tog covjeka  na svojoj zemlji bezkompromisni imperativ.
  U  tom pravcu, i u tu svrhu, njegov je rad i lik postovan, cijenjen, i moze biti dostojan primjer svima nama, a narocito nasim mladjima koji tek dolaze.
Sv.Misa, predvodjena po Fra. Duji Bobanu i Fra. Anti Juricu odrzana je u Hrvatskoj Zupi Uznesenja Marijina u gradu San Jose, Kalifornija.Zvonko ostavlja za sobom suprugu Zoru, mnogobrojnu obitelj i prijatelje u Domovini, Argentini, Sjedinjenim Drzavama i Kanadi.
Neka mu je lagana ova Americka zemlja.
Damir O Rados
Burlingame, Kalifornija

17. lipnja 2008.
Hrvatski sportski centar Adelaide
Ples uz Hrvatski pleter i odlična seljačka hrana
Pise: Ema MATULIC 
ADELAIDE - U hrvatskoj zajednici u Adelaideu imali su razloga za zabavu. U tradicionalnom stilu, kao 'pravi seljaci', iz razdoblja koja više ne postoje, mogli su se zabaviti na šestoj po redu Seljačkoj večeri koja je odrzana u Hrvatskom sportskom centru.
Ova je priredba bila vrlo uspjesna, a ulaznice su rasprodane nekoliko tjedana prije vecere. Impresivno je bilo vidjeti koliko se ljudi okupilo!
Seljacka vecera je priredba s hrvatskom hranom, picima i plesom u 'tradicionalnom hrvatskom stilu'.
Veceru na autentican nacin priprema Zensko drustvo Hrvatskog sportskog centra, a sve je prezentirano na velikom svedskom stolu uz goste i velecasnog Luku Pranjica koji je i ove godine blagoslovio posluzenu hranu. Gospode, ali i mnogi njihovi muski pomagaci, zdusno su se potrudili i marljivo radili kako bi autenticna hrvatska hrana isla u tek gostima, a u tome su potpuno uspjeli. Bilo je mnogo toga na ponudi, od sarme do lesane ribe, brudeta i domace kobasice, a tu su bili i drugi specijaliteti.
Svi su bili zadovoljni, a gospode iz HKUD Hrvatski pleter zapocele su umjetnicki dio veceri.
Te su gospode vecinom stare preko cetrdeset godina, a u koreografiji Vlaste Krizaj izvele su plesove koje je bilo pravo zadovoljstvo gledati. I ove godine gospode su nastupile uz izvrsnu koreografiju i autenticne kostime, a nastup je bio bez zamjerke. Izvodeci Slavonsko kolo, grupa je pozvala i publiku da se pridruzi, a to je bilo uvod u ples koji je uslijedio. Bila je to vecer za pamcenje. Nazocna je bila autenticna i dobro pripremljena hrana, pjevanje, ples i nosnje koje su sugerirale pravu seljacku atmosferu. Jedina razlika je bila ta sto smo bili u prekrasnoj dvorani Hrvatskog sporskog centra u gradu crkava, daleko od Hrvatske, ali u atmosferi u kojoj je Hrvatska bila doista blizu.
Moramo zahvaliti svima iz Hrvatskog sportskog centra koji su dobrovoljnim radom i zalaganjem pomogli da ova vecer bude uspjesna. Cestitke KUD-u Hrvatski pleter i zenskom odboru za uspjesni nastup i organizaciju.
Vjerujemo da ce iduce godine priredba biti jos veca i jos bolja, a da ce u meduvremenu svi s nestrpljenjem docekati da se ponovo okupe na Seljackoj veceri! (Croatian Herald)

2. lipnja 2008.
Zašto me fascinira ljudski mozak
Piše: Tanja Rudež
Profesor Rakić nagrađen je za radove kojima je objasnio kako se od embrionalnih živčanih stanica stvaraju složene mreže neurona
Otkad su ga u srijedu u 6 ujutro probudili telefonskim pozivom iz Norveške akademije znanosti,  prof. Paško Rakić (75), jedan od najuglednijih i najcitiranijih hrvatskih znanstvenika u inozemstvu, ne može se obraniti od novinara.
Naime, prof. Rakić dobitnik je "norveškog Nobela", nagrade Kavli, koju su utemeljili Norveška akademija znanosti i Zaklada Kavli za izvanredna postignuća na području astrofizike, nanoznanosti i neuroznanosti.
Nagrada, u visini od milijun dolara, ove je godine prvi put dodijeljena, a prof. Rakić jedan je od tri laureata na području neuroznanosti.

. Kakav značaj ima nagrada Kavli u vašoj karijeri?
- Dobio sam nekoliko značajnih nagrada, uključujući Gerard Prize, Bristol-Myers Squibb, Pasarow, Lashley i Fyssen International Science Prize, ali ovo je sigurno najveće priznanje koje sam dobio. Neuroznanost i nanotehnologija nisu postojale u vrijeme kad je Alfred Nobel uspostavio nagradu za medicinu i fiziologiju, stoga nagrada Kavli reflektira golem razvoj znanosti u posljednjih 100 godina. Zato je odlučeno da bude ista i prema vrijednosti i prema načinu na koji se vrši izbor te kako se dodjeljuje Nobelova nagrada. Nagrada će mi biti uručena u Oslu u rujnu ove godine.

. Je li istina da ste nekoliko puta bili u izboru za Nobelovu nagradu?
- Istina je, razni nominatori u Europi i SAD-u nekoliko su me puta predlagali za Nobelovu nagradu. No, Nobelova nagrada za medicinu i (ili) fiziologiju uključuje mnoga područja, poput istraživanja uzroka raka, uvođenja novih dijagnostičkih metoda, razvoja lijekova i mnogih drugih disciplina, tako da se za istraživanja mozga dodjeljuje relativno rijetko. Nagrada Kavli za neuroznanosti dodjeljivat će se svake dvije godine. Imao sam sreću da budem prvi dobitnik tog priznanja.

. Za što vam je dodijeljena ova nagrada, kao i dosadašnje?
- Sve nagrade su priznanja za moj doprinos u razumijevanju razvoja i organizacije mozga, posebno moždane kore, organa koji čini čovjeka različitim od svih drugih živih bića na Zemlji. U svojim istraživanjima mozga bavio sam se time kako se od embrionalnih živčanih stanica tijekom razvitka stvaraju složene, međusobno gusto povezane neuronske mreže koje čine moždanu koru odraslih osoba.

. Znamo li danas kako radi mozak?
- Dosad smo mnogo naučili o tome kako mozak radi i kako je organiziran. Mnogi kažu da smo u posljednjih 30 do 40 godina o mozgu naučili više nego u cjelokupnoj povijesti čovječanstva. Ipak, iako mnogo znamo, još je više onoga što ne znamo. No, vjerujem da ćemo zahvaljujući golemu tehnološkom napretku u molekularnoj i staničnoj biologiji, neuroanatomiji i neurofiziologiji, ukratko neuroznanostima, tijekom sljedećih 30-ak godina moći odgovoriti na to pitanje. To je iznimno važno i zato što danas u razvijenim zemljama glavninu kreveta u bolnicama zauzimaju ljudi koji boluju od različitih bolesti mozga.
Sve dok ne razumijemo patogenezu i porijeklo tih bolesti, ne možemo naći efikasne lijekove.

. Jesu li emocije, pamćenje i mišljenje, sve ono što čini naš um, rezultat biokemijskih reakcija u mozgu?
- Da, gotovo nema dvojbe oko toga. Ljudski mozak sastoji se od oko 100 milijardi živčanih stanica, neurona koji međusobno komuniciraju pomoću neurotransmitera i receptora u sinaptičkim vezama. Neuroni na isti način komuniciraju i kod jednostavnih organizama, kod miša i ostalih sisavaca. No, ono što čovjeka, za razliku od ostalih vrsta, čini kreativnim i posebnim jest rezultat kompleksnosti tih veza među neuronima. Kada budemo i na teorijskoj i na praktičnoj razini razumjeli kompleksnost tih veza, moći ćemo odgovoriti i na pitanje kako mozak radi. Dakako, ne možemo proučavati svaki neuron zasebno jer bi nam tada samo za proučavanje mozga miša trebalo 100 stoljeća. A ljudski je mozak mnogo kompleksniji. Kada se ima na umu da svaki neuron stvara i do 10.000 sinaptičkih veza, jasno je zašto neki znanstvenici kažu da je ljudski mozak najkompleksniji organ u svemiru. 

. Je li religija rezultat evolucije ljudskog mozga kako to tvrde Daniel Dennett i Richard Dawkins?
- Slušao sam Dennettovo predavanje i pročitao glavne dijelove Dawkinsove knjige 'Iluzija o Bogu'. Slažem se da je sve što čovjek stvara, bilo da je riječ o pjesmama, slikama ili crkvama, produkt njegova mozga. Čovjekova potreba da objasni kako i zašto je sve postalo je prirodna. Najbolji dokaz za to jest činjenica da sve religije, ma kako se razlikovale, imaju istu potrebu: razumjeti što je bilo prije nas i što će biti poslije nas. Kada govorimo o religiji i evoluciji, zgodno je sjetiti se da ljudi nekad nisu znali zašto pada kiša pa su imali boga kiše. Danas znamo da je kiša stohastički proces i nitko se više ne ide moliti bogu kiše. Znamo kako su evolucijom nastale životinje i čovjek, što je na genijalan način objasnio Darwin. Da nije bilo njega, danas bi to uočio svaki biolog na molekularnoj razini. No, želio bih istaknuti da se znanost bavi time kako se nešto dogodilo, a pitanje zašto se dogodilo u domeni je religije.

. Koji je najveći izazov neuroznanosti u budućnosti?
- Razumijevanje onoga što se zbiva u moždanoj kori jer je to onaj dio mozga čija nas kompleksnost čini različitima od ostalih životinja. Moždana kora je središte našeg pamćenja, razumijevanja, jezika i simboličkog razmišljanja. Kad čovjek gleda u nebo, onda to vidi na isti način kao sova ili pas. Štoviše, sova ima još oštriji vid od nas. No, samo smo mi ti koji to pokušavaju razumjeti i znamo to ispričati i prenijeti drugim generacijama.
Ta sposobnost je isključivo posljedica kompleksnosti naše moždane kore, a ne malog mozga ili leđne moždine. Uostalom, kad je Superman, Christopher Reeve, doživio nesreću u kojoj mu je teško ozlijeđena leđna moždina, njegov način razmišljanja ostao je isti kao i prije jer mu je moždana kora bila očuvana. Kada budemo razumijevali kako funkcionira čovjekova moždana kora, moći ćemo odgovoriti i na pitanje tko smo, odakle smo došli i kamo idemo. To je najveći izazov u idućih 50 do 100 godina.

. Kakve su vaše veze sa znanstvenicima u našoj zemlji?
- Dobro surađujem s akademikom Ivicom Kostovićem s kojim sam prije dvadesetak godina objavio nekoliko vrlo zapaženih radova. Nedavno smo dobili i sredstva za zajednički projekt u sklopu fonda Jedinstvo uz pomoć znanja (UKF), koji objedinjuje hrvatske znanstvenike u domovini i dijaspori.
Član sam Međunarodnog znanstvenog odbora Hrvatskog instituta za istraživanje mozga. Tijekom proteklih desetljeća pomogao sam mnogim hrvatskim znanstvenicima kako bi se mogli usavršavati u SAD-u. Neki od njih su se vratili u domovinu, a neki su ostali, poput dr. Nenada Šestana koji je  postao izvanredni profesor na Yaleu. Često posjećujem Hrvatsku, volim otići u Istru odakle je moj otac, te u Dubrovnik odakle je moja majka.

 Tko je Paško Rakić
Paško Rakić rođen je 1933. godine. Diplomirao je i doktorirao medicinu na sveučilištu u Beogradu gdje je neko vrijeme radio kao neurokirurg. U Americi, gdje živi već gotovo 40 godina, ostvario je izvanrednu znanstvenu karijeru. Od 1969. do 1978. godine radio je na sveučilištu Harvard, a od 1978. predaje neuroznanosti na sveučilištu Yale. Član je američke Nacionalne akademije znanosti, a bio je i predsjednik američkoga Društva za neuroznanosti koje okuplja oko 35.000 znanstvenika i stručnjaka. Paško Rakić objavio je više od 320 radova koji su citirani preko 30.000 puta. Unatoč godinama, vrlo je vitalan, redovito igra tenis i ne pomišlja na mirovinu.

Sada moram još više raditi kako bih zaslužio tu nagradu - našalio se prof. Rakić koji je upravo dobio novi petogodišnji projekt američkoga Nacionalnog instituta za zdravlje. Trenutačno vodi interdisciplinarni tim od oko 15 znanstvenika iz desetak zemalja s tri kontinenta, koji zajenički rade na kompleksnim pitanjima razvoja mozga. Prof. Rakić je šef Odjela za neurobiologiju sveučilišta Yale koji ima oko 100 članova. Taj je odjel osnovao prije gotovo 30 godina kao novo područje na Medicinskom fakultetu sveučilišta Yale.  Jutarnji list

28. svibnja 2008.
Hrvat na tragu lijeka protiv tumora
Piše: Tanja Rudež
Međunarodna skupina istraživača pod vodstvom prof. Ivana Đikića sa Sveučilišta Goethe u Frankfurtu došla je do otkrića koje bi moglo imati važnu ulogu u borbi protiv tumora te Alzheimerove i Parkinsonove bolesti.
Riječ je o otkriću proteina Rpn13 koji djeluje kao novi receptor za razgradnju proteina na proteazomu, čistaču stanice. Ovo otkriće  objavljeno je u novom broju vodećeg svjetskog znanstvenog časopisa Nature u obliku dva rada (tzv. letter i article), a uz prof. Đikića (41) u oba se rada kao prvi autor pojavljuje mlada hrvatska znanstvenica dr. Koraljka Husnjak (35).
Prema riječima Ivana Đikića otkriće proteina Rpn13 kruna je njegovih višegodišnjih istraživanja ubikvitina, proteina koji služi kao signalna molekula za obilježavanje starih i istrošenih proteina koje treba razgraditi na proteazomu. Za otkriće ubikvitina 2004. godine dodjeljena je Nobelova nagrada za medicinu.
- Mi smo se u našem laboratoriju bavili ubikvitinom o čemu smo objavili nekoliko radova posljednjih godina, uključujući i članak u Scienceu 2005. godine. Željeli smo uvidjeti koji se proteini mogu vezati s ubikvitinom.  Tako smo otkrili novi protein Rpn13, koji djeluje kao novi receptor za razgradnju proteina na proteazomu. Do sada je bio poznat jedan takav protein, Rpn10 - pojasnila je dr. Koraljka Husnjak (35), postdoktorantica u laboratoriju prof. Đikića u Frankfurtu.
Otkriće proteina Rpn13 otvara niz mogućnosti za razvoj lijekova koji mogu regulirati razgradnju proteina u stanici. Neki od tih lijekova, poput Bortezomiba koji se koristi za liječenje posebne vrste tumora, multiplog mijeloma, već su dostupni na tržištu.
Osim skupine Ivana Đikića u istraživanju su sudjelovale i znanstvene skupine sa sveučilišta Harvard i Minnesota te Tehničkog sveučilišta u Munchenu. Također, oba rada nose i hrvatske znanstvene adrese jer je dio rada obavljen u Splitu gdje je Ivan Đikić voditelj laboratorija Molekularne biologije tumora na MedILS-u te profesor na Medicinskom fakultetu.
. Ivan Đikić (41) jedan je najuspješnijih hrvatskih znanstvenika mlađe generacije. Dosad je objavio preko 100 radova u vrhunskim znanstvenim časopisima koji su citirani više od 5200 puta. Dobitnik je niza uglednih priznanja među kojima se ističe nagrada Američkog udruženja za istraživanje raka (AACR).
. Koraljka Husnjak (35) postdoktorandica je u Đikićevom laboratoriju u Frankfurtu. Rođena je u Rijeci, a diplomirala je, magistrirala i doktorirala molekularnu biologiju na Prirodoslovno- matematičkom fakultetu u Zagrebu. Dosad je objavila 16 znanstvenih radova u međunarodnim časopisima. Jutarnji list

21. svibnja 2008.
Klasnić: Ne isključujem transfer u HSV
Piše: ts
Foto: AP, AFP
Nakon sedam godina provedenih u Werderu Ivan Klasnić sigurno će ovog ljeta napustiti Bremen, a kao najnovije odredište spominje se HSV.
Dan prije prije priključenja hrvatskoj reprezentaciji na pripremama za Europsko prvenstvo u Austriji i Švicarskoj, Klasnić je dao intervju za njemački dnevnik Kreiszeitung Syke.
U Leverkusenu ste se od navijača oprostili u suzama.
- Brojni lijepi trenuci prošli su mi kroz glavu. Ali ne žalim zbog odluke koju sam donio - rekao je Klasnić.
Gdje ćete igrati sljedeće sezone?
- Iskreno još nisam odlučio. Imam dosta opcija. Ali moram o svemu odlučiti na miru nakon razgovora sa svojom obitelji.
- Da li ćete ostati u Bundesligi?
- Ne mogu sa sigurnošću reći jer imam ponude i stranih klubova (Beşiktaş, Olympiakos, Glasgow Rangers) koje nisu za podcijeniti. Međutim, u Bundesligi sam već sedam godina i ovdje sam se razvio kao igrač.
HSV je također zainteresiran za vas?
- Ne mogu isključiti ni tu opciju. Već sam i sada rekao previše.
 Koje uvjete mora zadovoljiti vaš novi klub?
- Moram se u njemu osjećati dobro i moram biti u stalnom kontaktu sa svojim liječnikom, da može stalno nadzirati moje zdravstveno stanje. Moja obitelj također mora biti zadovoljna, novčana ponuda prava, zapravo cijeli paket mora biti dobar inače transfer nema smisla. Neću se prodati ispod cijene sigurno.
Najljepši trenuci u Werderu?
- Sasvim sigurno osvajanje prvenstva i kupa 2004. godine. Ja sam jedan od posljednjih Mihikanaca koji su još ostali u klubu od tada i ponosanm sam na tu činjenicu. Upoznao sam puno velikana poput Dietera Eiltsa, Andija Herzoga, Franka Verlaata, Victora Skripnika i Joea Micouda. Sada sam ja jedan od najstarijih u momčadi.
Povratkom poslije transplatacije bubrega pokazali ste kakav ste borac.
- Kada mi je postavljena dijagnoza, cijeli svijet mi se srušio i jako sam se bojao. Moj najveći strah bio je hoću li se ikada oporaviti? Ali uspio sam se oduprijeti plimi. Rekao sam sebi: "Ivane, možeš ti to". I uspio sam.
Najgorči trenutak u karijeri?
- Utakmica u Torinu (protiv Juventusa). Već smo bili u četvrtfinalu Lige prvaka kada je Tim Wiese pogriješio. Naravno da mu nitko to nije zamjerao. Ali kada smo primili pogodak pomislio sam, zašto baš mi?
Želje za budućnost?
Zdravlje i samo zdravlje. To je najveće bogatstvo u životu.
Jutarnji list

15. svibnja 2008.
Humanitarni koncert Marka Perkovića - Thompsona
Humanitarni koncert Marka Perkovića - Thompsona održat će se u srijedu 21. svibnja u 19.30 sati na stadionu  "Festwise" u Stuttgartu - Bad Cannstatt.
Za sve informacije u svezi s koncertom obratite se Hrvatskoj kulturnoj zajendici (Kroatische Kulturgemeinschaft) e. V. u 70178 Stuttgart, Marinestrasse 7. Tel.: 0711/ 60 45 11, ili 01703253916, Fax: 0711/620 28 61 estwiese.
Narudžbe možete dostaviti i na našu E-Mail adresu: crotime@web.de
Petar Hinić
Predsjednik HKZ


8. svibnja 2008.
Bernard Tomić: Australski Hrvat koji želi biti novi Federer
Piše: Jasmin Đečević/EPEHA
Foto: Tea Cimaš / Cropix
Nemojte se previše čuditi ako se za nekoliko godina na vrhu liste najboljih svjetskih tenisača pojavi jedno hrvatsko ime. Naime, mladi australski Hrvat Bernard Tomić trenutačno je jedna od najvećih nada bijelog sporta, a brojni stručnjaci tom 15-godišnjaku predviđaju blistavu karijeru.

Priča o Bernardu Tomiću pomalo je slična životnoj priči Ivana Ljubičića. Izbjeglička obitelj koja je cijelu svoju imovinu nosila u torbama, kratak boravak u Opatiji te odlazak u Njemačku u potrazi za sigurnošću i egzistencijom. Obitelj se skrasila u Stuttgartu gdje je Bernard i rođen, ali ni to nije bilo njihovo konačno odredište. Tek što su u Njemačkoj uspjeli urediti život, slijedilo je novo seljenje, i to na potpuno drugi kraj svijeta - u daleku Australiju.
- Bilo je jako teško tih dana, nisam imao posao, a nisam znao ni jezik. Srećom, supruga je liječnica i Australiji se nastavila školovati pa smo se u konačnici uspjeli snaći - rekao je Bernardov otac Ivica.
Nakon početnih teškoća otac se uspio zaposliti kao vozač autobusa i taksija, a budući da se, doduše samo rekreativno, konstantno bavio sportom, u slobodno je vrijeme često boravio u dvoranama gdje je vodio nogometne treninge. S njim je sportske terene obilazio i Bernard, čiji je talent vrlo brzo došao do izražaja.

Počelo je udaranjem po zidu
- Koje god sportske discipline se dohvatio, bio je dobar. I sad je odličan u nogometu i stolnom tenisu - naglasio je Ivica. Kao što to često biva, i Bernardov susret s tenisom bio je sasvim slučajan, ali od onoga trenutka kada je sa sedam godina prvi put uzeo reket u ruke, povratka nije bilo.
- Otac i ja bili smo na jednom 'garage-saleu', rasprodaji stvari koje ljudima stoje u kući, a ne trebaju im, i tamo sam vidio teniski reket. Izgledao mi je zanimljivo, iako nisam znao čemu služi. Ipak, svidio mi se i kupili smo ga za doslovno 50 centi - ispričao je simpatičnim englesko-hrvatskim Bernard.

Prve teniske poteze napravio je udarajući lopticu u zid.
- Na početku nisam znao ni ući na teren, tenis mi je bio potpuna nepoznanica, ali malom se sviđalo i činilo nam se da mu dobro ide pa sam počeo proučavati igru, kupovati knjige o treningu i gledati kako to rade drugi - objasnio je Bernardov otac.
Na rezultat i potvrdu nesvakidašnjeg talenta nije trebalo dugo čekati. Već nakon nekoliko tjedana ozbiljnijeg treninga Bernard se pojavio na lokalnom turniru na kojem je posve neočekivano pobijedio dječake koji su godinama trenirali u teniskim školama.

- Roditelji i treneri ostale djece su nam prilazili i čestitali, uz obavezno pitanje koliko dugo Bernard trenira i gdje. Kad smo rekli da smo tek počeli i da nemamo profesionalno vodstvo, nitko nam nije vjerovao - napomenuo je Ivica.
S prvim uspjesima rasla je i ljubav prema tenisu, treninzi su postajali sve ozbiljniji, a uskoro je Bernardov otac odlučio napustiti svoj "dnevni posao" i u potpunosti se posvetiti radu s talentiranim sinom. Bernard je počeo osvajati sve regionalne turnire, redovno je pobjeđivao starije igrače, a njegov je talent nakon nekoliko godina zasjao i na međunarodnim natjecanjima. Naime, 2004. je osvojio najprestižniji svjetski turnir za mlade tenisače, Orange Bowl, i to u kategoriji do 12 godina starosti.
Isti je turnir, koji mnogi nazivaju neslužbenim svjetskim prvenstvom za mlade tenisače, Bernard nakon toga osvojio još dva puta, i to u konkurenciji do 14 te do 16 godina. Gotovo sve što je dosad osvojio i postigao, učinio je kao najmlađi tenisač kojemu je to uspjelo. Ta lista rekorda okrunjena je početkom ove godine kada je ostvario nevjerojatan podvig osvojivši i svoj prvi Grad Slam turnir - juniorski Australian Open. Ne treba ni naglasiti da je mladi australski Hrvat najmlađi osvajač tog turnira u povijesti.

Glavni trener otac Ivica
- To je bilo nevjerojatno. Finale smo igrali na Rod Laver Areni pred nekoliko tisuća gledatelja i gubio sam 6-4, 4-2. Ipak sam uspio preokrenuti meč i postati najmlađi pobjednik tog turnira. To mi je dalo jako velik poticaj i samopouzdanje, pogotovo kad se pogleda lista igrača koji su osvojili taj turnir prije mene - naglasio je Bernard.
Rezultati tog talentiranog mladića nisu promaknuli ni Australskom teniskom savezu koji ga je vrlo brzo uzeo pod svoje. Savez mu sada financira poprilično skupa putovanja po turnirima i smještaj. Njegov je glavni trener i dalje otac Ivica koji kao najveću vrlinu svoga sina ističe golemu želju za pobjedom.
- Ne voli gubiti čime god da se bavi. To je važno jer su svi veliki igrači bili stalno gladni pobjeda - napomenuo je Ivica.
Rezultat na koji je Bernard najponosniji jest igranje za australsku Davis Cup reprezentaciju. Za juniorsku reprezentaciju nastupio je kao najmlađi tenisač, a šlag na tortu njegove mlade, ali već bogate karijere bio je nedavni poziv u seniorsku Davis Cup reprezentaciju u meču protiv Tajlanda. Iako je pozvan kao dio tima, Bernard je, posve neočekivano, zamalo i zaigrao, čime bi srušio još jedan rekord. Ipak, i ovako je iznimno zadovoljan.
-  To je strašno velika stvar i zaista sam ponosan što sam bio dio reprezentacije - rekao je Bernard koji je trenutačno 1085. tenisač na ATP ljestvici, što će se sasvim sigurno vrlo brzo promijeniti.

Nastup na riječkom Challengeru mu je prvi takav u karijeri i ne nada se velikom rezultatu. - Ja već udaram kao Top 100 igrač, ali još sam mlad. Rastem i razvijam se i u ovom trenutku svoje karijere moram mnogo raditi na snazi. Naravno, moram i igrati što više mečeva kako bih skupio iskustvo - istaknuo je Tomić.
Prema stilu je all-round igrač i često u sve brojnijim intervjuima kaže kako bi, kada bi mogao birati, "uzeo servis Gorana Ivaniševića, udarac Petea Samprasa, srce Leytona Hewitta i kretanje Rogera Federera". Omiljena podloga mu je trava, a u Hrvatskoj to odmah potiče usporedbe s jednim od najvećih genijalaca bijelog sporta.
- Goran Ivanišević mi je bio velik uzor kad sam bio mlađi i kad sam počinjao. Iz njegove generacije uzori su mi još bili Sampras i Hewitt, a sada je to Federer koji je jednostavno nevjerojatan - otkrio je Bernard.
Iako još  pohađa nastavu, doduše po prilagođenom programu, njegov je život već u potpunosti posvećen profesionalnom tenisu.

Po pet sati treninga na dan
Trenira i do pet sati dnevno, a na turnirima i putovanjima provede gotovo pola godine. Kada nije okupiran tenisom i treninzima, Bernard se opušta uz ribarenje i druženje s prijateljima.
U Hrvatskoj je prvi put i veoma mu se sviđa. Zanimljivo je da s terena u Marčeljevoj Dragi, gdje se igra riječki turnir, puca pogled na Opatiju gdje su njegovi roditelji boravili dok je Bernard "bio na putu". Tada je njegov otac u Opatiji kupio privjesak koji Bernard i sada nosi oko vrata.
- Želim biti prvi igrač svijeta i osvojiti sve Grand Slam turnire. Napravit će sve da se to i ostvari - zaključila je nova nada svjetskog tenisa.  Jutarnji list

6. svibnja 2008.
Jedina dalmatinska klapa u Australiji dolazi na turneju u Hrvatsku
Klapa Galeb iz Pertha
Piše: Joško DADIĆ
Splićani ne bi bili Splićani, da ne "zakuhaju" gdje god dođu...
- Koliko god zvuči bizarno, s obzirom na to koliko Dalmatinaca živi u Australiji, jedina smo dalmatinska klapa u Australiji - javio nam je iz Pertha Splićanin Vjeran Duplančić, voditelj klape "Galeb", te ujedno njen prvi tenor, i čovjek koji je 1999. godine čak nastupio i na Splitskom festivalu s pjesmom "Vraćam ti se Dalmacijo".

Usto, Vjeran je vjerni čitatelj Glasa Dalmacije, jer ga naš portal, kako nam je rekao, od prvog dana povezuje s rodnim krajem.

Inače, klapa "Galeb", koju uz Vjerana čine i Zdravko i Ante Andabaka (drugi tenori), Darko Trumbić i Markica Kolinac (baritoni) te Goran Skender, Luka KIvela i Toni Mustajbegović (basovi), dobila je poziv iz Matice iseljenika Hrvatske za nastup na Drugom susretu dalmatinskih klapa iz iseljeništva, koji će se održati od 30. lipnja do 6. srpnja u nekoliko gradova.

Tako će "Galeb" nastupiti u Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Supetru, Omiš i Tomislavgradu, a uz klape iz Njemačke, Švicarske, Mađarske, te sa Novog Zelanda, iz Sjedinjenih Država, Argentine.., jedini će predstavljati Australiju.

Inače, nedavno je klapa imala nastup u Hrvatskom domu u Adelaideu, a do dolaska u Hrvatsku imaju ugovoreno još nekoliko nastupa, među kojima i kao glavni zabavljači na proslavi Dana državnosti u Perthu 21. lipnja.

- Također, u Fremantleu u hotelu "Esplanade" od 13. do 22. lipnja tradicionalno se održava Festival hrvatske kuhinje (Croatian Food Festival) za vrijeme kojeg ću ja zabavljati goste sviranjem i pjevanjem svakodnevno tijekom svih deset dana - kaže Vjeran Duplančić.

Ipak, Vjeran dodaje kako su "normalno, svi iz moje klape napaljeni na hrvatsku turneju te upoznavanje naših Hrvata iz cijeloga svijeta, koji će se okupiti na Drugom susretu dalmatinskih klapa iz iseljeništva", pa već sada željno iščekuju putovanje i slijetanje u splitsku zračnu luku. Glas Dalmacije

28. travnja 2008.
Hrvatski arhitekt u Japanu rješava problem Kozari boka
 Piše: Anri Paravić
Službeni Japan ne uspijeva riješiti brojne probleme stanovnika buraku naselja kojih se srami zbog njihova 'asocijalnog' ponašanja
ZAGREB - Mladi zagrebački arhitekt Damjan Geber otišao je u Japan i u sklopu engleske organizacije Arhitekti bez granica sudjelovao u studiji rješavanja problema slamova u Osaki. Za sudjelavanje u studiji pristiglo je više tisuća molbi, a uz Gebera su izbrana 23 Engleza, te po jedan Nijemac i Talijan.

Oni će se suočiti s problemom naselja u kojima žive građani drugog reda Burakumini, koji su dobili ime po naseljima buraku u kojima žive, i koji su stoljećima getoizirani. Iako se radi o etničkim Japancima, a ne o manjinama poput Korejaca i Kineza, njihov položaj je još gori.

Getoizirani i poniženi

Pripadnici Burakumina kroz povijest su se bavili poslovima koje drugi Japanci nisu prihvaćali, poput pogrebnika, krvnika, mesera, kožara, te su getoizirani i zabranjen im je bilo kakav kontakt s "normalnim" ljudima.

Geber se prijavio za studiju prije svega da povuče parelele s japanskim slamovima i istim takvim naseljima u Hrvatskoj.
Među tisuću molbi arhitekata Damjan Geber izabran je u sklopu engleske organizacija Arhitekti bez  granica da rješava probleme slamova u Osaki u kojima žive Japanci 'drugog reda'
- Zanima me kako visokocivilizirano i industrijalizirano društvo poput japanskog rješava vlastite socijalne probleme. Ta iskustva nakon povratka kući primijenio bih na rješavanje problema Kozari bokova u Zagrebu koji imaju slične probleme kao buraku naselja u Japanu - kaže Geber.

- Sama japanska vlada godinama ignorira problem buraku naselj. Bilo je slučajeva kada se ljude pokušalo nasilno asimilirati ne poštujući njihov tradicionalni način života koji nije išao ruku pod ruku s vrtoglavom brzinom industrijaliziranog Japana - kaže Geber i dodaje da se ti ljudi nikako nisu htjeli rastati s tradicionalnim načinom života.

To se pokazalo točnim kada je Geber stigao u Osaku i mimo najavljenog programa zatekao potpuno drukčiju situaciju od one koju su on i ostali arhitekti navodno trebali riješiti.

- Prvo, četvrt u kojoj smo bili smješteni danas više ne izgleda kao slam; naprotiv, to je kvalitetno organizirana zajednica s prilično visokim društvenim standardom. Mi smo tamo, umjesto rješavanja problema diskriminacije i beskućništva, vidjeli načine na koje je japanska vlada uspješno ili manje uspješno riješila problem socijalnih nepravdi.

Stanovnici Kitashibe su u neformalnim razgovorima bili voljni iznijeti probleme s kojima su suočen. Unatoč početnim zaprekama uspjeli smo napraviti više studija za poboljšanju životnih uvijeta stanovnika naselja Kitashiba na što su nam stanovnici bili itekako zahvaln. Posebno smo napravili studiju o utjecaju aparata za prodaju namirnica koji uvelike zamjenjuju dućane, kaže Geber.

'Kitashiba je ime buraku naselja koje je do prije četrdesetak godina stvarno bilo pravi slam s vrlo niskom razinom stanovanja i gotovo nikakvom infrastrukturom. Iz predavanja starijih članova zajednice saznali smo za mnoge nepravde koje su im se događale gotovo svakodnevno. Primjerice, morali su izuvati cipele prije prelaska ceste i ulaska u "bolju" četvrt, prati novčanice kojima bi plaćali trgovacima izvan Kitashibe, a nisu imali mogućnost nikakvog školovanja ili bolje plaćenog zanimanja.

Skrivanje prošlosti

Bilo je čak i samoubojstava mladih djevojaka nakon što bi zaručnikova obitelj otkrila njezinu buraku prošlost, ili pak ucjenjivanja pojedinaca nakon što bi se otkrilo njihovo podrijetlo, i to za visoke svote. Osnovni je problem u tome što se, po japanskoj tradiciji, brakom u "obitelj" prima nova krv, a ona ne smije biti zagađena; pod "obitelji" se ovdje misli i na kompaniju u koju netko dolazi, zbog čega je izražen problem zapošljavanja.

Kitashiba je jedan od uspješnijih primjera u Japanu nakon sedamdesetih i odluke japanskih vlasti da se suoče s problemom i pokušaju ga riješiti; u kvartu su sagrađene zgrade za socijalno stanovanje na mjestu ruševnih kućica, asfaltirani su putovi, uvedena infrastuktura, ali sam problem diskriminacije je ostao. Takav pristup pokazao se samo polovičnim rješenjem jer se bavio isključivo fizičkim podizanjem standarda. Geber ističe kako se nada da će ponuđena rješenja i taj problem uspjeti riješiti.

Oko 900.000 Burakumina

Trenutno u Japanu postoji 298.385 domaćinstava u kojima živi oko 900.000 Burakumina. Oni su stoljećima živjeli u robovlasničkim odnosima, a službeno su oslobođeni tek 1871. godine. Unatoč formalnom oslobođenju, do kraja Drugog svjetskog rata ostali su u polurobovskom odnosu prema svojim gospodarima. Tek s dolaskom demokracije odnos prema njima počinje se polako mijenjati. Iako su službeno bili slobodni, ostatak Japana je i dalje zazirao od njih pa im je onemogućeno ikakvo  ozbiljnije školovanje, a time i mogućnost zaposlenja s kojim bi se mogli normalo uzdržavati. Japanska vlada godinama je na više načina pokušala riješiti njihov problem, no do dašnjeg dana ostao je otvoren.

Kitashiba
Četvrt koja danas više ne izgleda kao slam; vlada je uspjela popraviti infrastrukturu, no problem diskriminacije je ostao

Podizanje standarda
Ruševne kućice zamijenile su zgrade za socijalno stanovanje, asfaltirani su putovi i uređen okoliš

Diskriminacija
Stanovnici buraku naselja često su trpjeli nepravde i ucjene, a kada bi prelazili u 'bolju' četvrt, morali su se izuvati.  Jutarnji list

24. travnja 2008.

POSLANICA SIROMASIMA

Pozivam siromahe da umru!
Pozivam siromahe da umru, jer nisu vrijedni živjeti!
Pozivam siromahe da umru, jer ne umiju živjeti
po zlim zakonima ovog svijeta!
Pozivam siromahe da se ubiju!

Treba umrijeti da bi lupeži sami mogli živjeti,
da bi živjeli mirni,
da bi živjeli sretni,
da bi živjeli nesmetani
u strašnoj samoći zla
i bezdušnosti...

Pozivam siromahe u smrt,
da razbojnici nemaju više koga pljačkati,
da bestidni lažljivci nemaju više komu lagati,
da lukavci ne bi imali gdje saditi svoj luk!

Postoje ljudi koji vjeruju,
ali njihova je sudbina beznadna.
Postoje ljudi koji čine samo dobro
i koji umiru od gladi!

Znam ljude koji nemaju nijednog prijatelja!
A ima i puno takvih ljudi koji nemaju domovine,
pa bili u svojem zavičaju ili tuđini!
Žive na ovom svijetu i takvi ljudi koji su
ostavili sve u rukama krvnika, pa otišli
u pustinje da kuju nove riječi i novo oružje.

Postoje ljudi koji su sužnji u rođenom domu,
koji se bore, koji krvare i trunu po tamnicama!
Koliko je na ovom svijetu ljudi koji su ostavili
svoje starice matere, koji su ostavili ljubljene žene!
Odviše je ljudi na ovom svijetu koji su ostali
bez matera svojih i koje su ostavile
njihove žene!

Žive na ovom svijetu i žene koje su postale
robinje osvajača!
Žive i ljudi koji su ostavili svoje sinove,
koji su ostavili svoje kćeri!

Postoje i siromsi kji nisu nikada imali matere!
Ni sina,
Ni kćeri!
Koji nisu nikada imali žene,
koji nikada ne će imati sina,
ni kćeri, ni žene!

Znamo svi da ima i takvih ljudi koji nikad
ne će imati svoje matere!
I ljudi, koji će objesiti nedužne!
I ljudi, koji će ustrijeliti silnici,
jer vole svoj dom, Ognjište prdaka!
Ima ljudi koje je prezrela njihova domovina!
Svijetom se kreću matere koje su ugušile svoje
najljepše sinove!

Dišu ljudi koji nemaju ničesa.
Postoje ljudi koje nema nitko!
Postoje siromasi koji imaju žene.
Postoje siromasi kojima tirani,
kojima zločinci ljubljene žene uzimaju...
Pa tako i žene siromaha imaju haljine,
pa tako i žene siromaha imaju rublje,
pa tako i žene siromaha imaju čarape,
pa tako i žene siromaha imaju naušnice
- pa su tako i žene siromaha ipak poštene!
Pa su tako i žene siromaha ipak poštovane!

Pozivam siromahe koji na sunce ne smiju,
da uime Krista iziđu na pijesak pred lavove!
Neka ih zvijeri prožderu -
neka njihova nevina krv na pijesak arene
- padne ponovo!
Nevini samo spasit će svijet!
Sveti i čisti spasit će svijet od propasti!

Tko ima snage ne živjeti - neka padne mrtav -
s licem prema neizmjernom Nebu,
neka ruke u bolu i u sreći zarije
u zemlju zavjetnu!
Tko ima snage neka ostane Siromah!
Iz njegovog siromaštva sjat će Svijetlo
Dobrim i nevoljnim ljudima još stoljećima.

Dobri ljudi moraju se svući
jer i zli nose odijela!
Dobri ljudi moraju se ošišati
jer i zli imaju vlasi!
Dobri ljudi moraju odsjeći svoju desnicu
jer i zli ju na pozdrav pružaju!

Dobri ljudi moraju izmijeniti svoju misao,
svoju riječ!
Oni moraju izmijeniti svoje ime,
svoje sjeme, svoj zavičaj!
Dobri ljudi bi morali svi umrijeti,
Kad zli ljudi misle da samo oni
trebaju živjeti!

Dobri ljudi moraju nešto učiniti!
Pa makar i da poubijaju razbojnike,
ali bi tad i oni možda postali zli!...
Dobri ljudi ipak moraju nešto učiniti!

Rekli su mi, da pozovem siromahe
neka se dignu i obore razbojnike!
To je dobro i toga me je strah!

Ja jesam za revoluciju - čovjek nije čovjek
ako cijeli život može trpiti nasilje,
čovjek nije čovjek ako može trpiti zulum
gorega od sebe!

Ja jesam za revoluciju, to je veliki val
koji opere svu nagomilanu nečistoću,
koja se taložila desetljećima!
Ja jesam za promijenu vlasti,
ali strah me da siromasi ne zauzumu
mjesta bogataša, a bogataši siromaha!
Možda je i to potrebno? Da se svijet
opet okrijepi?

Možda ja i ne znam što je dobro
a što nije dobro, ali znam da ne valja
kako je sad i to svi znadu i svi žele
da ne bude više ovako kako je sad,
pa makar bilo - ne znam kako!

Znam da i siromasi žele malo pravice,
da i siromasi žele malo užitka
i znam da je najgore onima
koji su prevareni, onima koji su htjeli
dobro i sebi i drugima, a sad nije dobro
ni njima ni drugima!
Oni, koji prevareni, sad su puni
gnjeva i bolje neka ih se čuvaju oni
koji su krivci njhovog bola
i njihove nesreće!

Vidim jasno, da siromasi nešto moraju
učiniti!
Nešto sa svojim vlasima,
nešto sa svojom desnicom!
Dobri ljudi moraju nešto učiniti!
Nešto s mišlju svojom dobrom,
nešto s riječju dobrom,
nešto od života dobrog!

Dobri moraju nešto učiniti!
Moraju - dok su još dobri!
Makar se svukli, ošišali, osakatili!
Makar i umrli bez riječi!
Makar i poginuli za čast i pravicu!
Dobri moraju nešto učiniti!
Tako da se zna tko je Tko!
Tako da se znade tko je Nitko!

Poslao Ante Čuvalo (nepoznat autor)

21. travnja 2008.
Arhitekt za Dubai
 Piše: Boris Vlašić
Sagradi li se tower, predstavljat će ono što bi laici najlakše definirali opisom svijeta za sebe jer će cjelina sadržavati gotovo sve elemente potrebne za život, od parkova do stambenih i poslovnih područja. Uklopit će se u arhitekturu grada koji nastaje izvan svih uobičajenih pretpostavki o uvjetima nastanka mjesta za život milijuna ljudi, Dubaija. Idealno mjesto za svakog arhitekta s obzirom na to da u Dubaiju postoje bitni preduvjeti za nastanak gradova - novac i ljudi.

- Ne zna se hoće li tower biti od metala, betona ili neke high tech strukture. To bi mogao biti business tower, ali bi se u njemu živjelo, sve bi bilo miješano i to je ono što ga čini privlačnim. U toj bi se vertikalnoj strukturi implementirali svi sadržaji života, uključujući i zelene površine. Tu nema klasične podjele, do određenog kata poslovni prostori, a nakon toga stanovi. Riječ je o projektu koji može težiti desetke milijuna dolara. Ili barela nafte, s obzirom na to da se nalazi u Dubaiju.

Ovako izgleda opis jednog od projekata koji razvija 30-godišnji arhitekt Bruno Juričić za klijenta u Dubaiju. Bruno je, odlučujući što sa sobom nakon fakulteta i prvih međunarodnih iskustava, pokazao jedan od svojih projekata potencijalnom klijentu u Dubaiju. I dobio ponudu da nastavi s projektom, izradom towera.

Projekt koji trenutno razvija, Eco-Media Tower, investitori žele vidjeti kao bitnu građevinu Dubaija, no kako je riječ o mjestu gdje novac investitorima ne predstavlja gotovo ništa, moguće je i da projekt završi u uredu investitora. Među ostalim, jedan od projekata studija u kojem radi Juričić za Dubai već je u fazi početnih radova, iskapanja gradilišta, ali nitko sa sigurnošću ne želi reći hoće li građevina biti završena.

"Dubai danas odražava ono što se zove zeitgeist, duh vremena. Istodobno, to je jako zatvoren sustav u kojem nitko nema što raditi ako nema neku ulaznu točku. Uostalom, Dubai nema ni javni prostor, trgove. Sve ondje teče u zatvorenim hotelskim sobama, sve je anonimno do kraja, kao u Lynchovim filmovima. Dubai je definitivno hiperbarička komora današnjice, sve se događa unutra. Naizgled je nelogično, paradoksalno i brzo. Ondje novac nije problem, ali je na kraju sve u novcu.

Postoji neka dinamička nelogika, svojevrsna mutacija pustinje koja se odražava i na ljudima. A na kraju će pustinja sve to ubiti i progutati. Ondje imaš osjećaj da je sve prolazno i da će se pustinja vratiti kao što je ondje bilo i prije 18 godina kada se počelo s gradnjom koju danas svi vide", poput filma opisuje svoje doživljaje Bruno Juričić, hrvatski arhitekt s međunarodnim obrazovanjem i uspjesima.

"Za razliku od Manhattana gdje, kada šećeš između nebodera, imaš dojam da je sve pusto, ali istodobno seksi i senzualno, u Dubaiju postoji osjećaj sadašnjosti, 2008. godine. Ondje je dovoljno pogledati dnevni tisak, to je kao čitati presjek događaja u cijelom svijetu, samo što se ondje vijesti ne objavljuju u rubrici 'svijet', nego 'grad'. Sve što se dogodi u svijetu ima odraz na Dubai, ali i sve što se dogodi u gradu ima efekt na globalnoj skali. To se vidi svako jutro kada se digneš, doručkuješ i pratiš vijesti na internetu".

Bruno je diplomirao u Veneciji, nakon čega se vratio u Hrvatsku i radio u riječkom arhitektonskom studiju Randić - Turato, surađujući na projektu rekvalifikacije industrijske zone, stare tvornice papira, u središtu Rijeke, što je sve završilo u događaju Hartera, ali je odlučio da treba otići.  "Brzo sam shvatio da to nije za mene i da trebam ići dalje dok još imam snage. Stvar je izbora kako ići kroz život, a meni se čini da, kada si mlad, treba postupati bez kompromisa."

Između triju destinacija kao odredišta karijere i daljnjeg obrazovanja, što su trebali biti londonski Architectural Association, rotterdamski Berlage Institut i bečki Angewandte Kunst, odlučio je magistrirati u Beču jer smatra da je to posljednjih nekoliko godina jedno od ključnih mjesta za arhitektonsko istraživanje.

- Dosta je reći da je director odjela arhitekture Wolf Prix (CoopHimmelblau) i da su prisutni profesori kao Zaha Hadid i Greg Lynn. Oni su ključne figure suvremene arhitekture - dodaje Bruno.

Tijekom dvogodišnjeg rada na magisteriju Bruno je upoznao i surađivao s puno teoretičara arhitekture, među kojima je Sanford Kwinter kojem duguje upućivanje prema MIT-u, sveučilištu u Bostonu. Bruno svaka dva mjeseca odlazi na MIT, gdje je predao i projektnu ponudu za petogodišnji doktorat na MIT-u.  Jutarnji list

11. travnja 2008.
Iz povijesti Hrvata u Americi
Hrvati u Ladysmith, B.C., Canada, godine 1908.
Dopis Ivana Senice koji slijedi objavljen je u Hrvatskoj Zastavi 2. srpnja 1908. 
Donosimo članak u izvornom obliku.
Mjesto Ladysmith, B.C. Can. nalazi se sjeverno od Seattle, Wash., udaljeno od njega kojih 8 sati vožnje što sa parabrodom a što sa željeznicom.  Ono imade vrlo lijep položaj tik uz morski zaljev i vrlo je zdravo.  Klima je ovdje vrlo blaga, osboito u zimsko doba nema zime, premda se nalazi sjeverno od Sjed. Država.
Ladysmith broji oko 1,000 stanovnika a od toga do 80 naših Hrvata uračunavši ovdje žene i djecu.  Oni su gotovo svi naseljeni od Žumberka i ne misle mnogo na pvoratak u domovinu.  U Canadi im je vrlo dobro, narod je ondje opće mnogo bolji i izobraženiji nego li u Sjd. Državama i štuje svačiji jezik i običaje.  Rade svi u tamošnjim ugljenokopima po 8 sati na dan, a uračunavši vrijeme za ručak i dokolicu ostaje im samo 6 sati dnevnog rada.  Rade po $2.75 na dan a na kontrakt zasluže do 100-180 i više doll. mjesečno.  Poglavari i bosovi postupaju sa narodom vrlo blago, nikada ne smiju radnika opsovati.  Koji nastrada, dobije lijepu potporu od vlade, mnogi i cijelu dnevnicu.
Hrvati u Ladysmith složili su se u društvo "Sv. Nikola" i uspjevaju vrlo dobro.  Ja sam bio prvi, koji sam ih posjetio od strane hrvatskih novina u Americi te su me vrlo prijazno primili.  Svaki, koji je imalo znao čitati, prigrlio je naš list "Hrv. Zastavu" te su mi svi obećali, da će ostati uvijek pristaše i pretplatnici tog jedinog neovisnog i radničkog hrvatskog lista u Americi.  Veselili su se, da u opće postoji takova novina u Americi, jer su dosele uvijek čitali samo trgovačke, novine, od koje nisu imali koristi, već samo svadju, a za "Hrv. Zastavu" nisu čuli.
Naši Hrvati u Ladysmith su mnogi oženjeni, no mnogo ih ima mladića a djevojke nijedne.  Oni su me stoga molili, nek medju ostalim spomenem u novini, neka bi koja lijepa Žumberčanka iz Chicaga ili drugog kojeg mjesta pošla malo posjetiti Ladysmith, odmah bi si druga našla.  Neke, čim su stigle u to mjesto, prvi dan su bile isprošene.  Naše lijepe Žumberčanke zaista su zaboravile na svoje drugove u Ladymisth-u, kad su putovale u Ameriku.  Malo im je bio predalke put.
Od naših Hrvata u Ladysmithu, koji su se zauzeli za hrvatsku stvar i predplatili se na "Hrv. Zastavu" jesu slijedeći:
Janko Dragulj, Dane Brajičić, Vaso Keserić jedan od prvaka u koloniji, Ilija Bračika, Janko Grubačević, Djuro Rajković, Tade Hranilović veseljak, Frank Kuretić, Janko Balić iz Minnesote, Ilija Kuljaj, Janko Kuljaj, Nick Vladić, Emil Vranešić, Juraj Badovinac, Juraj Keserić, zatim dva slovenska druga Martin Slogar i Joe Križaj.
Sve su to svjesni i vreli rodoljubi, koji će sigurno i nadalje znati širiti našu milu "zastavu" i u to ime kličemo "Živili!"
Ivan Senica

Pronašao i prepisao
Dr. Ante Čuvalo - Chicago
P.S. Dobrotvorno društvo "Sv. Nikola" utemeljeno je 1903.  Prvi predsjednik društva bio je Bill Keserić i on je poginuo u rudarskoj nesreći 1915. godine.

2. travnja 2008.
BILO JE TO UNAZAD STO GODINA
Iz povijesti Hrvata u Americi
Godina 1903. je bila jedna od prekretnica u djelovanju Hrvata u Americi.  Naime, kad je zloglasni Khuen odgovorio silom na pravedne i mirne prosvjede u Hrvatskoj nemiri su se pretvorili u narodni pokret, a režim je medju ostalim uveo i prijeki sud.  Prolivala se hrvatska krv, ali ipak je to donijelo kraj Khuenove strahovlade i oživjela je nada da dolaze bolja vremena.
Uskoro je osnovana i Hrvatska pučka seljačka stranka braće Radića.  U listopadu 1905. potpisana je Riječka rezolucija, kojom se većina hrvatskih stranaka opredjeljuje za Peštu u borbi sa Bečom, a Madjari su obećali suradnju, uključujući i potporu ujedinjenju hrvatskih zemalja.  Uskoro slijedi i Hrvatsko-srpska koalicija, koja je izborila pobjedu na izborima 1906.  Rijetki su tad uvidjali koliko će zla izroditi ta hrvatsko-srpska ideja.
Hrvatsko-madjarsko približavanje bilo je kratka vijeka.  Madjarska obećanja bila su samo taktička igra u borbi s Bečom.  Madjarski imperijalizam se nastavlja, uvodi se madjarski jezik kao službeni jezik na željeznicama u Hrvatskoj, Pavao Rauch postaje ban, protu-hvatska politika ne prestaje....
Hrvati u Americi su već 1903. spremno reagirali na progone u Hrvatskoj.  Tad ih je bilo oko 200,000, utemeljena su i prva potporna društva, a najbrojnija je bila Narodna Hrvatska Zajednica (HNZ).  Čelnici Zajednice su odmah poslije prvih vijesti o progonima 1903. pozvali odsjeke, kao i sve Hrvate, da prikupljaju materijalnu pomoć domovini.  Ali još važnije, oni su utemeljili Narodnu Hrvatsku Obranu (HNO), čiji će predstavnici tražiti od vlasti u Washingtonu da dignu glas u obranu Hrvata, protestirati kod Austrijkog poslanstva u Americi protiv progona i tumačiti prilike u Hrvatskoj i hrvatska htijenja američkoj javnosti.
Kriza iz 1903. je bila samo prividno riješena.  Radi (ne)prilika u domovini rad Hrvatske Narodne Obrane ponovo jača godine 1908.  Predsjednik HNO u Chicagu bio je dr. Ante Biankini, osobni prijatelj, suradnik i sljedbenik politike dr. Ante Trumbića.  Ovdje donosimo Proglas koji je donijela HNO 1. siječnja 1908., a objavljen je u Hrvatskoj zastavi 7. siječnja 1908.
Donosimo takodjer članak iz Hrvatske zastave (13. veljače 1908.) koji opisuje svečani skup i koncert kojeg je priredila HNO u svrhu prikupljanja novčane pomoći za opoziciju u Hrvatskoj.  Članak ukazuje na prilike, život, rad i političko raspoložnje hrvatske zajednice tog vremena.  Prošlo je sto godina od tih dogadjanja i dobro je da se potsjetimo na te ljude i vremena, da sagledamo njihovu ljubav za domovinu i spremnost na žrtvu - njihove vrline i zablude, da bi mogli bolje prosudjivati vremena u kojima žive Hrvati u domovini i svijetu danas.
Dr. Ante Čuvalo - Chicago

31. ožujka 2008.
Hrvat otvorio put prema lijeku za cističnu fibrozu
Piše: Tanja Rudež
Za rad prof. Štagljara sa Sveučilišta Toronto zanimanje pokazuju tri farmaceutske kompanije
ZAGREB - Skupina znanstvenika pod vodstvom prof. Igora Štagljara (41) sa Sveučilišta Toronto objavila je istraživanje koje pruža nadu za razvoj novih terapija u liječenju neizlječive bolesti cistične fibroze. Ta bi studija, objavljena u uglednom časopisu PLoS Genetics, mogla poslužiti i kao model za buduće terapije protiv HIV/AIDS infekcije.

Blokirani protein

- Cistična fibroza najčešća je nasljedna bolest u Europljana, pogotovo skandinavskih naroda i Aškenazija - objasnio je prof. Štagljar koji se istraživanjem cistične fibroze bavi već šest godina. Prošle je godine njegova skupina otkrila šest novih proteina uključenih u nastanak te bolesti.

No, sada je Štagljarova skupina otkrila nekoliko novih kemijskih supstanci koje blokiraju ključni protein (EXoS) bakterije Pseudomonas aeruginosa, glavnog uzročnika smrtnosti kod oboljelih od cistične fibroze. Naime, P. aeruginosa izaziva infekcije urinarnog, dišnog i probavnog sustava protiv kojih nema dovoljno učinkovitih antibiotika. 

Dizajn novih lijekova

- Naša su istraživanja putokaz za racionalni dizajn brojnih novih lijekova koje blokiraju slične toksične proteine. Naš pristup, koji smo nedavno i patentirali, važan je napredak ne samo za razvoj tretmana protiv cistične fibroze, nego i za dizajn novih terapija protiv bilo koje patogene bakterije, baš kao i protiv HIV-a.

Tri poznata farmaceutska koncerna već su pokazala veliko zanimanje za otkup licence za naše nove lijekove koji neutraliziraju infekcije uzrokovane P. aeruginosom i trenutno smo u pregovorima s njima - rekao je Štagljar, naglasivši da je u istraživanju sudjelovalo još troje Hrvata: prof. Antonio Bedalov, Jasna Ćurak i Lana Ljuma. Istraživanje je privuklo veliku pozornost kanadskih te američkih novina i TV.

U RH 108 oboljelih od cistične fibroze
Cistična fibroza zahvaća dišne putove, gušteraču, znojne žlijezde i reproduktivni sustav. Neizlječiva je, a pacijenti umiru mladi, u dobi između 22 i 30 godina. U RH ima oko 180.000 nositelja gena za cističnu fibrozu, no registrirano je 108 pacijenata.  - Velike nade u liječenju polažu se u gensku terapiju, a do tada je nužno što učinkovitije liječiti plućne infekcije i probleme s probavom jer se tako pacijentima produljuje život - rekla je prof. dr. Sanja Kolaček,  iz Dječje bolnice u Klaićevoj.  (G. J.)

Jasna Ćurak (24):
Diplomirala biokemiju i biomedicinske znanosti na Sveučilištu McMaster 
Antonio Bedalov (44):
Izvanredni profesor na Sveučilistu Washington u Seattleu
Lana Ljuma (25):
Diplomirala na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu
Jutarnji list

21. ožujka 2008.
Preminuo franjevac konventualac o. Dominik Marijan Kovač, dugogodišnji voditelj HKM Hanau
Okrijepljen svetim sakramentima, 19. ožujka u zagrebačkoj bolnici "Sveti Duh" nakon duge i teške bolesti u 65. godini života, 47. redovništva i 40. svečeništva preminuo je o. Dominik Marijan Kovač, član Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca.
Misa zadušnica za o. Dominika bit će u utorak, 25. ožujka 2008. u 11 sati u župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu u Zagrebu. Nakon mise tijelo o. Dominika bit će  položeno u samostansku grobnicu u kapelici Svetoga Duha. Na dan pogreba, lijes s pokojnikom bit će izložen u crkvi sv. Antuna od 9,30 sati.

O. Dominik Kovač rođen je 27. listopada 1943. godine u mjestu Plešci, općina Čabar, od oca Ivana i majke Marije rođ. Zbašnik. Privremene zavjete u Redu franjevaca konventualaca položio je 2. kolovoza 1961., a svečane 4. listopada 1966. godine. Filozofiju i teologiju pohađao je od 1962. do 1968. u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 31. ožujka 1968. godine u Zagrebu.
Bio je zauzeti pastoralni radnik u vinogradu Gospodnjem. Na početku svoga svečeništva službovao je kao župni vikar u župi sv. Blaža u Zagrebu (1968.-1969.). Od 1969. do 1971. godine bio je upravitelj župe Uznesenja BDM na nebo u Molvama. Kraće vrijeme 1970. godine upravlja i župom Ždala, potom župni vikar u župi Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovcima (1971. do 1976.), upravitelj je župa Kukuljanovo i Škrljevo u Riječkoj nadbiskupiji (1976 do 1980.). Od 1. rujna 1980. do 9. srpnja 2006. bio je voditelj Hrvatske katoličke misije Hanau, odakle se vratio u domovinu.
Osim što je vršio svoju svećeničku službu marljivo se bavio novinarskim i spisateljskim radom. Objavio je oko 1200 članaka u različitim crkvenim novinama i časopisima. Autor je desetak knjiga s tematikom iz života svetaca, slavljima sakramenata, pastoralnim susretima s vjernicima, hodočašćima i posjetima brojnim svetištima te reportažama iz hrvatskih crkava i župa.
Uvijek se rado vraćao u svoj Gorski kotar. Bio je velik donator obnova sakralnih objekata, ali i različitih karitativnih djelatnosti rodnoga kraja. Na različite oblike pomoći Domovini revno je poticao vjernike u misiji. Marija Belošević

21. ožujka 2008.
Hrvat Robert Krznarić jedan od 40-ak ratnih pilota Gripena
Poslovni dnevnik posjetio je bazu švedskog zrakoplovstva i upoznao Gripene koji bi se uskoro mogli naći u hrvatskim zračnim snagama
Ronneby je mjestašce na jugu Švedske. Ni po čemu ono ne bi bilo važno da tamo nije smještena jedna od četiri velike baze švedskog ratnog zrakoplovstva, znana pod nazivom Blekinge Air Force Wing ili jednostavnije, F17. Zapravo, sam gradić i postoji na tom mjestu upravo zbog baze pa se zapravo nitko ne tuži na buku nadzvučnih aviona koji ga nerijetko prelijeću.Zvijezde baze su piloti borbenih aviona JAS-39 Gripen, a među njima je i Robert Krznarić, tridesetpetogodšnji rođeni Šveđanin čiji je otac Hrvat iz malog mjesta u Lici. Krznarić je jedan od četrdesetak pilota Gripena koji su u toj bazi podijeljeni u dvije eskadrile. Glavna razlika među njima je u tome što prva eskadrila, ako zatreba, sudjeluje i u operacijama izvan zemlje. Upravo bi iduće godine dio njenih pripadnika trebao nadlijetati Afganistan, doduše, njegov mirniji sjeverni dio. Iako Švedska nije članica NATO-a, švedski vojnici već godinama sudjeluju u operaciji ISAF, upravo kao i hrvatski, no Šveđani su dosad imali već nekoliko poginulih. Ipak, stradavanja vojnika nisu izazvala žešće reakcije u javnosti koja je samo željela znati jesu li predstavnici švedske vojske učinili sve da njihovi vojnici budu maksimalno zaštićeni. Kada su se uvjerili da je tome bilo tako, sve polemike su prestale. Krznarić, pak, na papiru pripada drugoj eskadrili, no leti zapravo u obje. Mladić vedra duha, susretljiv i nimalo umišljen bio je domaćin nekolicini hrvatskih novinara koji su prošlog tjedna posjetili bazu. "Možda ne govorim dobro hrvatski, ali trudim se. Sa svojom dvogodišnjom kćerkom govorim samo hrvatski, što mi je vrlo važno. Htio bih da ga ona nauči, barem od mene", kaže Krznarić koji zapravo hrvatski jezik govori vrlo dobro. Kao pripadnik švedskih zračnih snaga leti već desetak godina, a sada je pilot Gripena, njihova elitnog borbenog zrakoplova. Kako je za taj zrakoplov kojeg proizvodi švedski Saab zainteresirana i Hrvatska, zanimale su nas njegove prednosti i nedostaci iz prve ruke. No Krznarić o tome nerado govori. "Kada bih vam rekao koje su slabe strane mog aviona, to bi moji protivnici mogli iskoristiti. Isto bi bilo kada bih vam rekao koje su mu prednosti, oni bi tada znali na što treba pripaziti kada se sukobljavamo na vježbama", kaže Krznarić. 
Ipak, u razgovoru s pilotima može se čuti kako su Gripenove prednosti u tome što je lagan i okretan, što ne troši mnogo goriva, a njegovi piloti upravo na tim prednostima temelje svoju taktiku u srazu s većim avionima. Krznarić je strpljivo objašnjavao novinarima i dijelove aviona, svu silu gumbića, sklopki i mjerača koji se nalaze oko pilota u zrakoplovu. "Možda vam se čini da tih gumbića ima mnogo, ali sve je zapravo vrlo jednostavno. Evo, ovdje se pali, treba pomaknuti svega tri sklopke", pokazuje Krznarić, no ipak ne podcjenjuje svu složenost pilotiranja ovakvim zrakoplovom. Kada se sjedi na mjestu pilota, s desne strane su cijeli nizovi gumba, ispred pilota je mali zaslon na kojem očitava podatke o letu, ispred njega je palica kojom upravlja zrakoplovom (danas je to sličnije kakvom joysticku kojim se upravlja uz zgloba). Između nogu je konop za samoizbacivanje pilota, a s lijeve strane je ručica gasa i ponovno sva sila gumbića i sklopki. Da bi se svim tim moglo brzo služiti pri brzinama većim od zvuka, logično je da je vrlo važno da je dobro utreniran. "Ako odem na duži godišnji ili ako iz nekog drugog razloga duže ne letim, obvezno prije nego što sjednem u avion odem barem jednom na simulator kako bih probudio uspavane reflekse", kaže Krznarić. Sastavni dio opreme pilota Gripena je i anti-G odijelo koje je danas daleko jednostavnije od nekadašnjih. Danas se anti-G hlače i prsluk nose preko pilotskog kombinezona, što im omogućuje da se daleko brže i lakše pripreme za let. Prije godinu dana jedan se pilot upravo iz baze F17 iznenada katapultirao, a njegov Gripen se srušio u more. Razlog je bio u preosjetljivoj ručici za samoizbacivanje koju je aktiviralo upravo pilotovo anti-G odijelo. Danas je mehanizam za samoizbacivanje prepravljen tako da je otporniji na "slučajne" dodire nesmotrenih pilota. Slučajno ili ne, pilot je premješten u drugu bazu na sjeveru zemlje.
Piloti smiju piti, ali ne smiju pušiti
Zanimljivo je da švedskim pilotima alkohol nije zabranjen. Ne samo da nije zabranjen, već u njihovoj menzi bez problema mogu popiti pivo uz ručak. Doduše, riječ je o pivu koje ima mali postotak alkohola (2,1 posto), a istina je i da se tek rijetki tako okrepljuju. Kako je Švedska jedna od zemalja koja je pušačima objavila rat, piloti slijede trend svojih sunarodnjaka pa vrlo mali broj njih uopće puši. No zato su daleko češće robovi jedne druge, jednako loše, ovisnosti - duhana za žvakanje. Zapravo, taj se duhan ne žvače, već se male kuglice stavljaju između usnice i zubnog mesa, a kod Šveđana je taj oblik opuštanja vrlo popularan i oni koji su pokušali prestati tvrde da je daleko teže raskrstiti s tim nego s pušenjem.
Piloti jedu bolje od nobelovaca 
U časničkoj menzi baze F17 malo što podsjeća na vojsku, kako je to inače u Hrvatskoj. Na jelovniku su tri jela: piletina u curry umaku, tjestenina sa špekom i gljivama te tradicionalne mesne okruglice s krumpirima. Po ukusu zapravo daleko bolje od, primjerice, onoga što su prošlogodišnji dobitnici Nobelove nagrade jeli nakon dodjele, a koju u restoranu ispod gradske vijećnice u Stockholmu u kojoj se inače održavaju svečane večere za novopečene nobelovce, nude tijekom cijele godine kao posebnu ponudu. Glavna razlika između kuhanja za nobelovce i pilote je u tome što nobelovcima jelo valjda priprema nekakav umjetnik koji striktno pazi na estetiku, ali s očitim nedostatkom osjeta okusa. Za razliku od njih, kuhari u vojnoj bazi pripremaju vrlo ukusnu hranu kojom bi se zacijelo više oduševili i sami nobelovci. Saša Vejnović (Poslovni dnevnik) 

17. ožujka 2008.
Znanstvenica Ana Babić: Kako sam proučila bakterijski seks
Piše: Tanja Rudež
ZAGREB - Da je netko prije četiri godine rekao da će moj doktorat završiti kao rad u Scienceu, to bi mi zvučalo posve nevjerojatno. Naime, ja sam jako kritična prema svom radu - rekla je dr. Ana Babić koju posljednja dva dana "opsjedaju" novinari iz Hrvatske, ali i cijelog svijeta. Naime, Ana je prva autorica rada "Direktna vizualizacija  horizontalnog prijenosa gena" objavljenog u prestižnom časopisu Science. Četiri godine je vodila eksperimente koji su naposljetku rezultirali "prvom direktnom snimkom bakterijskog seksa".

- Nije uvijek sve bilo jednostavno. Akademik Radman osmislio je metodu, no trebalo je rada i strpljenja da bismo je usavršili. Bilo je i trenutaka kada sam se osjećala frustriranom, no ako niste strpljivi i uporni, bolje da se ne bavite znanošću - prisjetila se Ana Babić (31).
Rođena je u Trogiru gdje je živjela do odlaska na studij molekularne biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) u Zagrebu.
- Dvoumila sam se između matematike i biologije, a izabrala sam molekularnu biologiju jer pruža mnogo prostora za maštanje, ali i čvrstu vezu s realnošću - rekla je Ana koja je 1999. godine diplomirala na PMF-u. Nakon diplome otišla je na poslijediplomski studij u pariški laboratorij akademika Radmana.

Odlazak u Pariz
- Za Miroslava Radmana sam čula tijekom studija, on je svima studentima molekularne  biologije bio pojam znanstvenika. Kad sam posjetila njegov laboratorij u Parizu, oduševila sam se temama istraživanja, baš kao i odličnom atmosferom koja tamo vlada.
To je međunarodni tim vrhunskih znanstvenika različitih generacija - ispričala je Ana Babić. Tijekom proučavanja "bakterijskog seksa" mlada hrvatska znanstvenica je 2004. godine dobila i vrijedno priznanje: stipendiju rektorata 12 pariških sveučilišta koja se godišnje dodjeljuje za samo dvoje studenata.
Ana Babić doktorirala je 2006. godine na Sveučilištu Pariz 6, a zatim je otišla na postdoktorat u poznati Institut Pasteur, u laboratorij dr. Didiera Mazela koji proučava plastičnost bakterijskih genoma.
- Na jesen ću vjerojatno na postdoktorat u SAD, još ne znam u koji laboratorij jer ih je nekoliko u igri. U svakom slučaju nastavit ću se baviti bakterijama, i to i dalje na fundamentalnom nivou - rekla je Ana koja u Hrvatsku dolazi najmanje dva puta godišnje.

Postdoktorat  u SAD
- Naravno, uvijek idem u Trogir gdje žive moji roditelji, ali svaki put svratim i u Zagreb koji obožavam i gdje sada živi moja sestra i dragi prijatelji - rekla je Ana koja u slobodno vrijeme uživa u gledanju filmova.
-  Kako je Pariz grad za filmofile, mislim da sam dosta profitirala. Prije nekoliko godina počela sam učiti svirati gitaru,  no zasad sviram samo za svoj gušt. Također, kad god mogu, negdje otputujem, makar na kratko - ispričala je Ana koja se namjerava vratiti u Hrvatsku.
- Iako se nikad ne zna što život nosi, planiram se vratiti nakon postdoktorata u Americi. Moj dečko je Francuz, on je fizičar, a bavi se istraživanjem na području neuroznanosti. Željeli bismo zajedno živjeti u Hrvatskoj, ali ne znam hoćemo li oboje moći naći odgovarajući posao - rekla je naposljetku Ana Babić. Jutarnji list

Glavni odbor HSK-a, na svom zasjedanju u Zagrebu 4., 5. i 6.  ožujka 2008. godine,
donio je sljedeću Rezoluciju:  
.  Nepodnošljivo je da protiv svih  pravila demokracije i državne suverenosti Republika Hrvatska i Hrvati u Bosni i Hercegovini još uvijek se suočavaju s pokušajima ograničavanja i pobijanja svoje suverenosti od strane različitih moćnih čimbenika, od kojih neki žele ostvariti projekt ''zapadnoga Balkana". Apeliramo na Vladu Republike Hrvatske, da se suprotstavi spomenutim opasnostima, ali i otvori pozitivnim mogućnostima hrvatskog naroda kao cjeline.  
.  Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i dalje je diskriminiran, iako mu ustav BiH kao i Daytonski i Washingtonski sporazumi jamče status suverenog i konstitutivnog naroda. Od Republike Hrvatske i njenih ustanova očekujemo snažniju podršku tom dijelu našeg naroda, jer je to vitalno pitanje cjelovitog hrvatskog korpusa.  
.  Unatoč tome što je broj Hrvata izvan granica Republike Hrvatske skoro jednak broju Hrvata s prebivalištem u Hrvatskoj, još uvijek se sučeljavamo s činjenicom da je minimalan onaj broj Hrvata iz toga dijela nacionalnoga korpusa kojima je omogućeno s važnijih položaju doprinositi javnom životu. Isto tako, još uvijek nije uspostavljeno dopisno glasovanja iz inozemstva, niti riješeno predstavništvo hrvatskog izvandomovinstva u Hrvatskom Saboru.  
.  U skladu s odlukom HSK-a još prije 3 godine i dalje podržavamo pokretanje istraga za istraživanje zločina počinjenih u komunističkom poretku, što je u skladu s deklaracijom Vijeća Europe i Sabora Republike Hrvatske. Molimo sve odgovorne ustanove da se svim silama suprotstave ovom zastrašujućem održavanju kulta totalitarne ideologije, običaja i ličnosti u Republici Hrvatskoj.
.  Potičemo i molimo Vladu Republike Hrvatske da bez odlaganja ispuni sve pravne akte pri UN-u, kako bi hrvatski haaški osuđenici mogli što prije početi izdržavati svoje kazne u Hrvatskoj, te da  još jednom pokrene postupak za izbavljenje Zvonka Bušića iz američkog zatvora. Izražavamo i podršku našim pritvorenicima u Haagu koji su u procesu suđenja, te zahtijevamo sankcioniranje očitih propusta bivše tužiteljice u skladu sa međunarodnim standardima.  
.  Apeliramo na medije u Republici Hrvatskoj kao i na sve odgovorne, da prekinu praksu ignoriranja Hrvatskog izvandomovinstva. Posebice primjećujemo da Hrvatska televizija, kao državna ustanova koju financiraju korisnici tv prijemnika, u pojedinim programima nudi jednostrane sadržaje, ali i poluistine i klevete o hrvatskom narodu.  
.  Kako se priprema popis pučanstva u Republici Hrvatskoj, molimo Vladu Republike Hrvatske da izvrši sve pripreme kako bi se obavio popis i Hrvata izvan domovine.  
Glavni odbor Hrvatskog svjetskog kongresa

6. ožujka 2008.
30 godina Hrvatskoga radio-programa u Perthu
Piše: Stjepan ASIC
PERTH - Ove godine obilježava se 30. godišnjica Hrvatskog radio-programa srijedom. Prva emisija, u trajanju od pola sata,  emitirana je u nedjelju 3. ožujka 1978. u podne na radio-postaji 6NR. Uz podršku svih hrvatskih organizacija i klubova izabran je i prvi odbor hrvatskog radija u slijedećem sastavu: Branko Buljat, Josip Grgurić, Stjepan Asić, Ivica Kostrenčić i vlč. Vidaković.

Tako je u vrlo skromnim prilikama zapoceo  rad 'krugovalne institucije' koja je tijekom godina, pogotovo onih prvih, do ostvarenja hrvatske drzavnosti i za vrijeme Domovinskog rata, odigrala itekako vazno ulogu u obrani i promociji hrvatskog identiteta na ovim prostorima. To je predstavljalo, kako se ono kaze "probijanje leda", sto se tice javnog mnijenja.
S hrvatskim radio-programom, hrvatska je zajednica dobila i svoj glas. Bila je to borba od samog pocetka, ne samo za opstanak hrvatskog radio-programa nego i prava da se cuje glas hrvatske zajednice. Uza sve poteskoce i nakane nasih neprijatelja da se Hrvatski radio-program ukine, taj se glas ne samo ocuvao nego i ojacao, postavsi stvarnim glasilom svih Hrvata na ovim prostorima.
Kao sto je to cesto obicaj,  u samom pocetku usljedile su promjene u sastavu hrvatske radio-ekipe, tako da je kroz Hrvatski radio-program tijekom godina prosao cijeli niz suradnika.  Ali vec u prvim godinama njegova postojanja iskristalizirala se ekipa od cetiri osobe koje su tijekom slijedecih, govoreci okruglo 15 godina, bile stup hrvatskoga radio-programa a to su: Josip Grguric, Stjepan Asic, Bozica Kukulj i Tugomir Matokovic.                                                           

Danasnji, dugogodisnji urednik Hrvatskog radio-programa ostao je Tugomir Matokovic. Uspostavom etnicke radio-postaje 6EBA Hrvatski radio-program dobio je i svoju vlastitu radio-postaju i program u trajanju od jednoga  sata koji se vec godinama emitira svake srijede od 20 do 21 sat.
Devedestih godina postojao je i Program mladezi u okviru Hrvatskog radio-programa srijedom, koji se prenosio putem radio-valova utorkom navecer, no nazalost, radi slabe potpore taj se program nakon nekoliko godina ukinuo.

 Nakraju, s malo nostalgije, evo i prvog dijela prve emisije Hrvatskog radio-programa kako je emitirana u nedjelju 3. ozujka 1978. uz zvuke pjesme "Pozdrav Domovini", gdje se uz Branka Buljata, kao prvog urednika, cuo i glas Ankice Levar.

"BRANKO BULJAT: Dobar dan, dragi slusatelji. Moje ime je Branko Buljat. Bit cu vas redoviti radio-izvjestitelj. Ovo je prva redovita radio-emisija namijenjena slusateljima hrvatskog podrijetla, u sklopu etnickog programa radio-postaje 6NR. Od sada, moci cete nas slusati svaki tjedan u petak u 12 sati, tj. tocno u podne! Sada ce vam se predstaviti vas drugi izvjestitelj. Ankice, hocete li pozdraviti nase slusatelje?

 S pjesmom "Oj Hrvatsko ti si lijepa", koja je uslijedila, nastavilo se s preijnosom prve hrvatske radio-emisije u Zapadnoj Australiji, da bi to posato program koji i danas vjerno sluzi hrvatskoj zajednici...

 Prigodom trideste godisnjice postojanja Hrvatskog radija srijedom, cestitamo svim dosadasnjim suradnicima i urednicima, posebno sadasnjem uredniku Tugomiru Matokovicu, na njihovu trudu, u zelji da se ovaj radio-program jos godinama i dalje cuje na radio-valovima etnicke postaje 6EBA.  Od srca hvala! Croatian Herald

20. veljače 2008.
Karlić: Nikada nemojte zaboraviti svoje podrijetlo i svoje običaje
Piše: Mihajlo Pažanin
Foto: Željko Šop/Cropix
GRIŽANE -  Zahvaljujem Bogu na svojoj obitelji koju je oduvijek krasila snažna vjera i kultura rada - riječi su koje je na kućnom pragu svojih predaka u selu Karlići pokraj Grižana izrekao argentinski kardinal hrvatskoga podrijetla Estenislao Esteban Karlić.

Jedan od tri kardinala hrvatskih korijena, Karlić je kao istaknuti profesor teologije u svijetu postao poznat kao član papinske komisije za sastavljanje novoga katekizma Katoličke crkve, a u dva je navrata obanašao dužnost predsjednika Argentinske biskupske konferencije.

U zavičajni kraj stigao je na poziv riječkoga nadbiskupa Ivana Devčića, a nedjeljno je jutro iskoristio za posjet selu Karlići, iz kojeg su nakon Prvoga svjetskog rata njegovi roditelji emigrirali u Južnu Ameriku.

Pred roditeljskom kućom, uz brojne mještane, srdačan doček priredila mu je sestrična Marija Stanić, rodbina i prijatelji obitelji Karlić. Iako na hrvatskom zna reći samo nekoliko riječi, kardinal je pred novinarima istaknuo kako u dalekoj Argentini nikad nije zaboravio na svoje korijene. 

- Dogodi li se da odete živjeti u daleke zemlje, nemojte nikada zaboraviti na svoje podrijetlo i običaje i budite ponosni na njih - izjavio ja kardinal Karlić, rekavši da svi Hrvati u Argentini žive složno poput braće.

Nakon obilaska kuće i upoznavanja s mještanima, kardinal Karlić služio je jutarnju misu u obližnjim Grižanima, a u poslijepodnevnim satima i u riječkoj katedrali.  Jutarnji list

11. veljače 2008.
Potvrđeno - Hercegovac najbolji nogometaš u povijesti Kostarike
Već se ranije nagađalo, a sada je iz daleke Kostarike stigla i definitivna potvrda spoznaje kako bi najbolji nogometaš u povijesti ove zemlje Jose Rafael Ivankovich mogao vući hrvatske korijene. Zapravo, po majci, čije je prezime nosio, vuče hercegovačke korijene. 
CARTAGA - Već se ranije nagađalo, a sada je iz daleke Kostarike stigla i definitivna potvrda spoznaje kako bi najbolji nogometaš u povijesti ove zemlje Jose Rafael Ivankovich mogao vući hrvatske korijene.

Ivankovich zapravo po majci vuče korijene od hercegovačkih Ivankovića kojih ima u mnogim hercegovačkim krajevima, ali i dijelovima Bosne, Dalmacije, Zagreba, Slavonije... Rasprostranjeni su čitavim svijetom, baš kao i općenito Hrvati, a jedan od njih je eto i veliki Jose Rafael Ivankovich, istina na ovim prostorima relativno nepoznato ime, ali u Kostarici ime kakvo je primjerice u BIH Safet Sušić ili u Republici Hrvatskoj Davor Šuker.

U Cartagi postoji naime i stadion, koji je donedavno primao 18.000, a nakon rekonstrukcije prima 21.500 gledatelja, koji u ovom kostarikanskom gradu ponosno nosi ime najboljeg nogometaša kojeg je Kostarika imala, Jose Rafaela Ivankovicha, napadača hrvatskih korijena.

Ivankovich je započeo karijeru 1937. godine, kao 16-godišnjak, u tada najjačem kostarikanskom klubu C.S. Cartagines. Ubrzo je postao velika zvijezda i najbolji strijelac kluba i prvenstva.

Već do dvadesete godine postaje poznat pod nadimkom "Maestro" zbog lepršavog načina igre i učenja suigrača novim trikovima koji su oduševljavali navijače i ljubitelje nogometa, a do tada bili nešto neviđeno u Srednjoj Americi.

Nakon nastupa u dresu reprezentacije na prvom prvenstvu Centralne Amerike 1941. godine, koje Kostarika osvaja, a Ivankovich postaje najbolji strijelac sa 9 golova u tri utakmice, prihvaća poziv meksičkog prvoligaša Orizabe za 200 dolara mjesečne plaće.

Debitantska sezona u Meksiku nije mogla biti bolja - postiže 21 gol u 12 utakmica i postaje prvi strijelac prvenstva!

Već sljedeće godine uspijeva napraviti korak više u svojoj bogatoj karijeri i odlazi u vrlo jaki argentinski Estudiantes La Plata, gdje u dvije godine postiže 33 gola, no ponovno se vraća u Mexico gdje postaje vođa napada u  najvećem meksičkom klubu tog vremena - C.F. Atlante iz Mexico Cityja s kojima osvaja prvenstvo s rekordna 121 gola kluba u prvenstvu, od čega on sam postiže 35.

U sedam sezona u meksičkim klubovima postiže ukupno 163 gola, nakon čega se vraća u Kostariku i nastupa do kraja karijere za C.S. Cartagines i Herediano s kojima također osvaja naslove prvaka.

Po završetku karijere travnjake je zamijenio klupom, vodeći niz klubova u Kostariki, Hondurasu i Meksiku.

Veliki nogometaš počašćen je već za svojeg života, 1973. godine, nazivom stadiona u svom rodnom gradu, gdje je i stekao prvu slavu. Preminuo je 1988. godine u 68. godini života.
Proglašen je najboljim igračem Kostarike u 20. stoljeću u izboru koji je FIFA organizirala uoči Svjetskog prvenstva 2002. godine.

U karijeri je postigao preko 300 golova u službenim utakmicama za klubove u Kostariki, Argentini, Meksiku, Kolumbiji i Hondurasu, kao i za reprezentaciju. Svojim golovima i nogometnom lucidnošću je obilježio tri desetljeća nogometa u Latinskoj Americi.

Šteta je za Ivankovicha, čija je majka, kako je ustanovljeno, bila hrvatskog podrijetla, što je na vrhuncu karijere bio baš u vrijeme i neposredno poslije Drugog svjetskog rata kad se nisu održavala nikakva veća međunarodna natjecanja, jer stariji poznavatelji nogometa u Latinskoj Americi samouvjereno ističu kako bi ga svijet pamtio kao što je bio slučaj s Peleom ili Maradonom.

Vjerojatno je to glavni razlog zašto je ostao (relativno) nepoznat ovdašnjim ljubiteljima nogometa.

Nije samo "Maestro" poveznica hrvatskog i kostarikanskog nogometa, tek nešto stariji ljubitelji nogometa sjetit će se da su za Dinamo u posljednjoj sezoni (90/91.) ex Yu - lige nastupala upravo dva Kostarikanca - Hernan Medford i Ricardo Gonzales, koji su tu odigrali predratnu sezonu nakon zapaženog nastupa na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine, a "Crni Ford" Medford je u međuvremenu postao i izbornik kostarikanske reprezentacije.

Pincom.info

5. veljače 2008.
Hrvatsko Veleposlanstvo u Švicarskoj o "odvratnom" nedjelu
Svi Hrvati u Švicarskoj i u svijetu osuđuju taj događaj. Direktor pravosuđa zahtjeva oštre kazne. Agresori iz Locarna optuženi za ubojstvo s predumišljajem

Uhićenje trojice hrvatskih građana, Ivana Jurkića, Ivice Grigića i Marka Tomića, osuđenih za ubojstvo Švicarca Damiana Tamagnija (22), tijekom karnevala u Locarnu, potvrdio je u utorak švicarski istražni sudac Edy Meli. Damiano Tamagni umro je u nedjelju u gradskoj bolnici, a u ponedjeljak su mu liječnici izvadili organe za presađivanje, te zaključili obdukciju.
Roditelji na smrt pretučenog Tesinera upozoravaju da taj slučaj ne treba instrumentalizirati. Usprkos tome stanovništvo je jako uzburkano tim slučajem.

Veleposlanstvo RH: "Neoprostivo"

Hrvatsko Veleposlanstvo u Bernu je u međuvremenu reagiralo na nemili događaj u Locarnu. U jednom komunikeu od jučer poslijepodne govori se o "odvratnom i neoprostivom aktu" i izražava se obitelji žrtve najdublje saučešće. Usprkos tome taj slučaj ne bi trebao opterećivati dobre odnose između Švicarske i Republike Hrvatske.

Locarno - dan poslije karnevalskog vikenda. Sve izgleda kao strašan san. Na mjestu događaja gore svijeće, položeno je cvijeće, a i jedna krunica. Pred trgovinom namještaja izgleda kao na malom oltaru. "Dami - per sempre con noi" (Dami - uvijek s nama), napisano je ispod jedne slike. Kiša sa snijegom cijeli dan, kao da nebo oplakuje 22-godišnjeg Damiana T. U jednoj tučnjavi je za vrijeme fašinga u noći na subotu student izgubio život.

Kod osumnjičenih agresora radi se o mladim muškarcima od 18, 19 i 21 godine s mjestom stanovanje u Locarnu i Losoneu. Prema dosadašnjim saznanjima jedan je Hrvat, druga dvojica Bosanci hrvatskog podrijetla, koji su odrasli u Tesinu i imaju švicarsko državljanstvo. Svi su zaposleni ili u naukovanju. Uhapšeni su još u noći kad se slučaj dogodio i u međuvremenu se nalaze u istražnom zatvoru Farera u Luganu.

Udarac nogom u sljepoočicu

Kako je državno tužilaštvo izvjestilo u jednom tankom komunikeu, protiv trojke se vrši istraga zbog sumnje na ubojstvo s predumišljajem i agresiju. Službeni podatci o tome slučaju se zbog tekućih istražnih radnji ne objavljuju.

Prema izjavama očevidaca tučnjava je trajala samo nekoliko sekundi. Očito je fatalan bio udarac nogom u sljepoočicu, kada je Damiano već ležao na tlu.

Na nedjeljnom maršu tuge i solidarnosti, na kojem je sudjelovalo više od 1000 osoba, vladala je ledena šutnja. Damianovi roditelji uputili su poziv da taj slučaj ne treba instrumentalizirati. S tim su reagirali na političko iznošenje stava Lega-e i SVP-a, koji su već neposredno poslije incidenta zahtjevali protjerivanje nasilnika i oduzimanje švicarskog državljanstva koje su dobili. Direktor pravosuđa i policije Luigi Pedrazzini (CVP) zahtjevao je u međuvremenu primjerne i brze kazne za tu trojicu, koje se sumnjići, da su do smrti pretukli 22-godišnjaka. On je precizirao, da se radi o nasilničkim ispadima pojedinaca, koji su doveli do toga, da se sve imigrante, koji se primjerno vladaju, stavlja u krivo svijetlo. Ali u jednoj diskusiji na televiziji talijanske Švicarske (TSI) Pedrazzini je ukazao na to, da su kod nasilničkih ispada često upleteni mladi iz bivše Jugoslavije.

Dok švicarsko stanovništvo traži najstrože kazne, tamošnji su Hrvati šokirani i sram ih je onoga što su napravili sunarodnjaci. Fra Gojko Zovko, prijašnji župnik u Ticinu, kazao za Večernji list da na tom području živi oko 6 tisuća Hrvata. Većinom su iz Bosanske Posavine. Uglavnom rade u restoranima, hotelima te bolnicama - kaže fra Gojko, i dodaje kako se nada da to stravično ubojstvo neće promijeniti percepciju Hrvata kao poštenih i radišnih ljudi. Svugdje ima iznimaka i tako bi trebalo promatrati i taj događaj, koji osuđuju i svi Hrvati u Švicarskoj.

Luganski biskup Pier Giacomo Grampa napisao je u otvorenom pismu u novinama "Giornale del Popolo", da se krivnju za smrt ne smije pripisati "ni karnevalu ni podrijetlu mladih ubojica". Radi se danas o općem problemu mladih i problemu orjentacije.

I zaista je taj slučaj ponovo lansirao diskusiju o nasilništvu mladih. No kod stanovništva nije raspoloženje svugdje pomirljivo. A u školama u Tesinu je agresivni potencijal mladih balkanskog podrijetla stalna tema. Mnogi su svoj bijes ovih dana iskalili online. Portal "Ticinonews" je čak morao od svojih blogera zahtjevati, da se drže civiliziranog tona. Upozoreni su i na kažnjive posljedice rasističkih primjedbi.

Pokop Damiana T. je sutra poslijepodne u Gordoli.

St. Galler Tagblatt/gerhard lob/locarno - prijevod: portal team http://www.tagblatt.ch
(www.croatia.ch) / HIC

1. veljače 2008.
OTVORENO PISMO HRVATSKOJ VLADI I UPUĆENO IZ ISELJENIŠTVA
(prenosimo izvorni oblik pisma)

Cijenjena gospodo,
"Slučaj Jagodnjak" je uznemirio ne samo učenike i roditelje nesrpske nacionalnosti u tom baranjskom mjestu, nego i Hrvate širom svijeta. Naime, nerazumljivo je i neopravdano da su smjenjeni učitelji hrvatske, a postavljeni učitelji srpske nacionalnosti u Osnovnoj školi Jagodnjak, uvedena nastava po posebnom programu, na srpskom jeziku i učenje ćirilice, a za ravnatelja škole imenovan nitko manje nego Milovan Ležaja, poznati progonitelj mjesnih Hrvata i drugih nesrpske nacionalnosti za vrijeme srpske okupacije tog dijela Hrvatske. Ovo je nasrtljiv napad na prava i ponos Hrvata u Jagodnjaku, Baranji i cijeloj Hrvatskoj, kao i na ponos svih Hrvata u svijetu.

"Slučaj Jagodnjak" je samo simptom problema koji proizlazi iz zakona Republike Hrvatske, koji na jednoj strani naglašava da u općinama gdje manjine čine većinu stanovništva "u službenoj uporabi će biti uz hrvatski jezik i latinično pismo i jezik i pismo" te manjine, a na drugoj strani odobrava u takvim slučajevima obrazovanje djece "na njihovom jeziku i pismu, prema posebnim programima." Ovo drugo u praksi znači sama država odobrava i pomaže proces odgajanja stranaca, pa čak i potencijalnih neprijatelja, u svojim granicama. U slučaju Jagodnjak vidimo da po ovom zakonu i školskom programu čak notorni veliko-Srbin i progonitelj Hrvata može postati ravnatelj škole. Lako je shvatiti što može biti njegov "posebni program" i ljudi kao on!

Dakle, tražimo od Hrvatskog Sabora da zakon o školstvu i "posebnim programima" koje on štiti ponovo uzme na raspravu i da sva djeca u Republici Hrvatskoj budu poučavana na hrvatskom jeziku i po istom programu, a da osigura manjinama pravo na učenje svog etničkog jezika, pisma, kulture...u dodatnim školskim i/ili privatnim programima.

Nadalje, čitamo da se priprema teren za povratak ćirilice i srpskih pisaca u hrvatske osnovne škole. To nas toliko ne iznenadje (uzevši u obzir tok hrvatske politike) koliko nas zabrinjava mentalni sklop ovakve politike i prakse. Naime, nije bit problema da li će neko dijete naučiti pjesmu nekog Zmaja ili nekog Jove, nego činjenica da u mnogim glavama još živi paradigma "spojnih posuda" po kojoj hrvatska književnost, jezik i kultura se ne mogu rastaviti od srpske/srbijanske. Zamjećuje se i to da starija generacija medju našim prosvjetiteljima, koja je u svojim mladim danima i u ona vremena učila recimo pjesmice srpskih dječijih pisaca, osjeća kao da se bez tih pisaca i pjesmica danas ne može odgajati i opismeniti djecu u hrvatskim školama. Obična besmislica!

Hrvatske škole u Hrvatskoj moraju biti hrvatske i na hrvatskom jeziku, u kojima će se učiti književnost koja uključuje sve značajnije pisce koji su sebe smatrali i smatraju dijelom hrvatske književnosti i kulture, s time da dodatni nastavni programi osiguravaju manjinama učenje svog jezika, pisma i kulture. Kad se uči svjetska ili slavenska književnost onda će se, naravno, učiti književnost svih naroda. A oni koji se specijaliziraju u slavistici učit će jezik, pismo i književnost svih slavenskih naroda.


Cijenjeni Zastupnici i članovi Vlade, pozivamo vas da:


Pod hitno temeljito riješite "slučaj Jagodnjak", da se u tom mjestu osiguraju prava hrvatskoj djeci, roditeljima i učiteljima.

1. Ustrojite hrvatski školski sustav tako da sva djeca u Republici Hrvatskoj uče po istom školskom programu i na hrvatskom jeziku, a uz to da se osigura pravo manjinama na dodatni program za učenje svog jezika i kulture.
2. Ne dozvolite uvodjenje obavezno učenje ćirilice i srpskih pisaca u niže škole u Hrvatskoj, što podsjeća na ona vremena koja su, nadamo se, za uvijek prošla.
   

(Napomena. Čitamo da je ravnatelj škole u Jagodnjaku, Milovan Ležaja, smijenjen upravo dok je ovo pismo pisano, ali to ne mijenja srž problema kojeg "slučaj Jagodnjak" simbolizira.)

Sa štovanjem,

Dr. Ante Čuvalo - Predsjednik, Chicago
Udruga za hrvatske znanosti (Association for Croatian Studies) u Americi

Bernard Luketich - Predsjednik, Pittsburgh
Hrvatska bratska zajednica u Americi (Croatian Fraternal Union of America)

Rev. Marko Puljić, O.F.M. - Kustos, Chicago
Hrvatska franjevačka kustodija Svete Obitelji (Holy Family Croatian Custody) u Americi i Kanadi

Vedran Nazor - Predsjednik, New York
Hrvatska akademija Amerike (Croatian Academy of America)

Hrvatska i američki nogomet u istom kontekstu nekako ne idu zajedno, veže ih samo kladionica, pa je i okorjelim poklonicima sporta nepoznanica da je jedan od najboljih igrača momčadi New York Giantsa, koja je izborila finale Američke nacionalne lige (NFL) Hrvat. Naše gore list koji se zove David Diehl. Vjerojatno ste se zapitali kako netko tko se preziva Diehl može biti Hrvat?

Davidov pokojni otac Jerry Diehl bio je pola Nijemac (s očeve strane) i pola Nizozemac, a hrvatski geni djelo su mame Dalmatinke čija majka je Lucija Šemanić iz Garica s otoka Krka (rođena u SAD-u), dok je otac Ante Bekavac rođen u Bekavcima kod Lovreća. Podrijetlo iz Imotske krajine vidi se na Davidu na prvi pogled, te je 27-godišnji David prava mrcina sa 195 centimetara visine i 145 kilograma mišića. Takva građa idealna je za američki nogomet, pa je David danas jedan od najboljih igrača NFL-a u napadačkoj liniji.

Mise u Sv. Jerolima i koncerti uz tamburicu

S bekom "Divova", kojega traži cijela Amerika i do kojega je, kako su nam na desetak adresa rekli, nemoguće doći, razgovarali smo neposredno nakon treninga.

Zar je stvarno toliki problem doći do Vas?
- Je, ha ha. Kad si dio Super Bowla svi te žele na televiziji, radiju, u novinama, a s druge strane klub želi da treniraš i imaš svoj mir. Momčad se sprema za "veliku nedjelju" 3. veljače u Phoenixu. To je sportski događaj godine u Americi i euforija je stvarno nevjerojatna.

Kako to da je, pored očeve njemačke strane, u Vašem odrastanju prevagnula majčina, hrvatska?
- Ponosim se podjednako hrvatskim i njemačkim podrijetlom, ali odrastao sam okružen Hrvatima, pa je hrvatska strana prevagnula. Mnogo sam vremena provodio s ujakom Johnom Jurčevom kod kojega se govori hrvatski, baka me vodila u hrvatsku crkvu svetog Jerolima, išao sam na koncerte tamburice, najbolji prijatelj mi je Hrvat. Cijeli život sam u hrvatskoj zajednici, tako da se smatram Hrvatom. Jedino što slabo pričam hrvatski, premda dosta toga razumijem.

Psovke sigurno znate?
- Naravno, ha ha. To je dobro znati jer me suci na terenu ne razumiju.

Petrović i Kukoč uzori iz djetinjstva
Na lijevome ramenu imate veliku tetovažu hrvatskoga grba?
- Imam devet tetovaža, a grb mi je najdraži. Podsjeća me na moje korijene. Uočljiv je pa me ljudi često pitaju što predstavlja. Kad im objasnim kako je to simbol zemlje iz koje potječem svi ostanu poprilično iznenađeni jer me zbog prezimena nitko ne povezuje s Hrvatskom.

Kako ste uopće počeli s "footballom"?
- Prvo sam igrao košarku, pa sam s 14 godina počeo trenirati football. S vremenom sam bio sve bolji što mi je donijelo punu stipendiju. Izabrao sam sveučilište Illinois. Uvijek sam bio veći od vršnjaka pa mi se football nametnuo kao odličan izbor. Nakon fakulteta (2003. godine) na NFL draft u petoj rundi kao 25. izbor izabrali su me New York Giantsi, a ugovor s njima me veže do 2010. godine. Klub je u vlasništvu obitelji, sve super funkcionira, odlično se odnose prema igračima i stvarno uživam - raspričao se o svojim počecima s betona Chicaga do sjaja blještavih reflektora NFL lige David koji kao jedne od najvećih uzora iz djetinjstva ističe proslavljene NBA košarkaše Dražena Petrovića i Tonija Kukoča.

Od kud klub u New Jerseyju kad se zove New York Giants?
- Klub je osnovan u New Yorku gdje mu je i sjedište, ali je stadion u istočnom Rutherfordu u Jerseyju. Živim na granici New Yorka i New Jerseya, ali to je kao jedan grad. Mnogo je mjesta za izlazak, lijepo je za obitelj - objašnjavao nam je David dok je smirivao jednogodišnju kći Eddison koja se zaigrala telefonom.

Možete li neupućenim u američki nogomet objasniti poziciju koju igrate?
- Igram u napadačkoj liniji, na poziciji čuvara (bek) štitim i blokiram naše trkače, dodavače, vođu napada od obrane protivnika, ali u pravilu igram sve što treba. Igrao sam gotovo svaku napadačku poziciju. Počeo sam lijevo, sad sam desno, što god treba.

Vi ste, dakle, onaj koji "lomi" protivnike?
- Da, baš taj, ha ha!

Onda, kad ćete napokon u posjet Hrvatskoj?
- Jedva čekam! Svi moji prijatelji idu ljeti kad sam ja zauzet s pripremama, tako da ne mogu s njima. Čuo sam mnogo o Hrvatskoj i nadam se da ću doći. Voli bih doći u posjet klubu Thunder iz Zagreba s kojim sam već bio u kontaktu. Htio bih biti u Hrvatskoj neko vrijeme i trenirati s njima, prenijeti im neke stvari koje znam. Znam da football u Europi nikad neće biti popularan kao nogomet, ali to je odličan sport i volio bih da ima svoje poklonike i u Europi.

Hoće li Giantsi pobijediti i nakon 16 posta vratiti titulu u New York?
- Bit će teško. Patriotsi su neporaženi cijelu sezonu, ali sad je skroz drukčija situacija. Dat ćemo sve od sebe i vjerujem kako ćemo na koncu slaviti - kazao nam je David kojem je bilo neizmjerno drago što se za njega zna i u zemlji njegovih predaka, zemlji kojoj je američki nogomet strani pojam.

Tata umro noć prije debija

.. David Diehl i Tomislav Pavljašević (roditelji iz Bosne i Hercegovine, otac iz Tuzle, majka iz Ljubuškoga) odrasli su zajedno na betonu južnoga Chicaga (Oak Lawn) gdje se danonoćno igrao - basket. Ipak, s četrnaest godina obojica su počela trenirati američki nogomet, no nakon godinu dana Tomislav je odustao dok je David nastavio i, evo, dogurao do statusa zvijezde u najpopularnijem sportu Sjedinjenih Američkih država.

- Sva ta slava Davida nije ni malo promijenila. Dapače! Nije zaboravio odakle je potekao te koristi svaku priliku kako bi posjetio svoje prijatelje u Chicagu.

Otac Jerry ga je učio kako se velike stvari mogu postići samo teškim radom te da što god da radiš u životu trebaš to raditi najbolje što možeš. N ž alost, Jerry je preminuo noć uoči prvog Davidova profesionalna nastupa - kazao nam je, na tečnom hrvatskom, i danas najbolji Davidov prijatelj Tomislav Pavljašević.

Jedva čekam vidjeti Split

.. Čistokrvna sam Dalmatinka, ali ne pričam hrvatski- sa smješkom nam je kazala očito iznimno ponosna Davidova mama Darlene Diehl koja radi kao tajnica u jednoj od srednjih škola u Chicagu.

Mama Diehl ima i jednu veliku želju:

- Voljela bih doći u Split o kojem sam čula mnogo lijepih stvari. Valjda ćemo David i ja jednom doći na mjesto s kojega smo potekli.

Hrvat najuspješniji trener

.. Giantsi su se NFL-u pridružili 1925. godine. Imaju šest osvojenih naslova. Četiri prije Super Bowl ere i dva Super Bowla (1987. i 1991.). U finalu 42. Super Bowla 3. veljače u Phoenixu odmjerit će snage s New England Patriotsima koje vodi američki Hrvat Bill Belichick. Njemu je to peti finale u posljednjih sedam godina, osvojio je tri u četiri godine što je rekord lige, čime je zaslužio titulu najuspješnijeg trenera NFL-a u posljednjem desetljeću.

Mrcini za obid sić manistre

.. David je mrcina, ko' od šale može izist' sić manistre - kazao nam je u šali o Davidu njegov tetak John Jurčev koji je oženio sestru Davidove majke, Mirnu. John, ili po Hrvatski Ivan, rođen je 1934. rođen u Chicagu, a korijene vuće iz Kaštel Novoga u kojem je neko vrijeme i živio.

- U Chicagu ima oko 200.000 Hrvata i držimo se skupa kroz crkvu. To zajedništvo usadili smo i Davidu koji ima mnogo prijatelja Hrvata. Uvijek se ponosio svojim hrvatskim korijenima i istraživao o svom podrijetlu - objasnio nam je u ugodnom razgovoru čovjek od čije "spize" je David narastao do skoro 150 kilograma .

Football za početnike

.. Velika je razlika između "footballa" i ragbija iako su na prvi pogled slični. Jedna od najočitijih razlika je da u ragbiju lopta uvijek mora ići unatrag osim kad se šutne nogom, dok u "footballu" nema takvih ograničenja. U footballu u četiri dodavanja treba prijeći 10 jardi ( 9,1 metar ), ukoliko to ne učinite gubite loptu. Bodovi se mogu osvojiti prenošenjem lopte preko gol-crte, bacanjem lopte igraču koji je prešao gol-crtu ili šutiranjem kroz vratnice gola - pokušao nam je David približiti američki nogomet.

BRZOPOTEZNO
I ja želim biti sportski novinar

Nadimak. Real Diehl (Prava Stvar).

Nacionalnost. Prvenstveno sam Amerikanac, a onda ponosan Hrvat i Nijemac.

Hobi. Ribolov.

Najdraža hrana. Odrezak, palačinke.

Najveće dostignuće. Novak godine Giantsa 2003. godine.

Uzor u NFL-u. Walter Payton.

Vjera. Katolik sam i vjera mi mnogo znači u životu.

Rituali prije utakmice. Prije svake utakmice pomolim se ocu koji je preminuo 2003. godine.

Što nakon profesionalne karijere. Sportsko novinarstvo ili televizijski komentator NFL-a.

Slobodna Dalmacija

23. siječnja 2008.
Naselje Kardinala Stepinca do sada prikupilo 6568 dolara za Australia Day Appeal
SYDNEY - Nakon clanka u proslom broju 'Hrvatskog vjesnika' o akciji Umirovljenickoga naselja Kardinala Stepinca vezanoj uz prikupljanje priloga za Australian Day Apeal, Uprava naselja objavila je nove vijesti o njezinu tijeku.
Do kraja drugog tjedna akcije prikupljeno je ukupno 6568 dolara, ukljucujuci 1181 dolar od prodaje Bozicnog zita. U prvom tjednu ukupno 84 donatora prilozila su 2130 dolara, a u drugom su 104 osobe darovale jos 3257 dolara.
Umirovljenicko naselje Kardinala Stepinca  jest dom i njegovaliste za starije osobe u sydneyskim zapadnim dijelovima. Prikupljanje sredstava za The Australia Day Appeal organiziraju zajedno Naselje Kardinala Stepinca  i mjesna hrvatska crkva Svetog Nikole Tavelica.
Cjelokupni prihod od ove akcije ici ce za Cancer Council of Australia, kako bi se pomoglo u borbi protiv ove smrtonosne bolesti.
Donacija ce biti urucena mjesnom saveznom zastupniku u parlamentu na posebnom velikom izletu koji ce se prirediti u Naselju.
Donacije jos uvijek mozete predati pred crkvom Sv. Nekole Tavelica subotom i nedjeljom, kao i na recepciji Naselja Kardinala Stepinca.
Za vise informacija o ovoj akciji i o Naselju nazovite Matu Smolcica na broj 0461 267 625. Croatian Herald

22. siječnja 2008.
Izložba slika
29.sijećnja 2008.g. u Vaduzu , Švicarska
Vlado Franjić slikar hrvatskih korijena s prebivalištem u Švicarskoj ponovo je u akciji. Ovog puta sudajeluje na izložbi u Vaduzu ( Švicarska) koja će se održati 29.siječnja s početkom u 18 sati u prostorijama  Kunstraum Engländerbau, Städtle 37. Izložbu organizira BBKL- Berufsverband Bildender Künstler / innen Liechtenstein. Tijekom izložbe Franjić će slikati i prodavati svoja djela. Dio ostvarenog prihoda biti će uplaćen na žiro račun humanitarne udruge u Šri Lanci www.kathaluwa.org . za pomoć ugroženoj djeci. Franjičeva slika "Stay with me" postala je zaštitnim znakom ove humanitarne organizacije (HIC).

16. siječnja 2008.
Historical Dictionary of Bosnia and Herzegovina
Cuvalo, Ante (Author)
ISBN: 0810850842
Publisher: Scarecrow Press
Published: 2007-08
Binding/Price/Pages: Hardcover, $99.00 (385p)
Subject: History | Europe | Balkan Republics; History | Reference
Ages:
Reviewed: 2008-01-15
In this update of a 1997 edition, Cuvalo (Joliet Junior Coll.), who is both an academic expert on the Balkans and a native of the region, treats his complex subject with breadth, depth, and clarity. While he does not neglect earlier periods, the most intensive sections of this dense volume deal with the complex sociopolitical aftermath of the 1995 Dayton Peace Accords, which helped put an end to the civil war in the region. The work follows the standard format of the publisher's "Historical Dictionaries of Europe" series, which includes a chronology from antiquity to the present, a detailed introduction of the geography and history of the country, an alphabetical dictionary of 300 entries, and an up-to-date bibliography so extensive that it occupies nearly a quarter of the book and has its own table of contents. Additional sections on spelling, acronyms, and abbreviations provide important support for the English-language reader. Entries for organizations are alphabetized by the English translation of their name first, while publications such as newspapers are alphabetized by the original language name first. BOTTOM LINE English-language reference works on the Balkans are few, and when it comes to Bosnia, this is pretty much it. Fortunately, the book rises to the occasion, providing information not easily available online. The only drawback is that the line-drawn maps are of poor quality; still, this is recommended for all academic libraries supporting Slavic and Balkan studies programs and public libraries where there is interest.-Nadine Cohen Baker, Univ. of Georgia, Athens

16. siječnja 2008.
NOGOMET: Australski Hrvati u Hyundai A-Ligi
Pise: Josip LONCARIC 
MELBOURNE - Nakon osam tjedana u A-ligasu Adelaide United, bivši kapetan Melbourne Knights smatra da je dosta profitirao i da je dobio potrebno iskustvo.         
'Uzivao sam u Adelaideu i u A ligi i nadam se da bih se ponovo mogao pridruziti tom klubu u buducnosti', kazao je Milardovic.
Ovaj dvadesetpetogodisnji branic i defanzivni veznjak uziva u kratkom odmoru nakon vrlo napornih 12 mjeseci nogometa. Vec ovih dana taj odmor prestaje jer se vratio na treninge s Melbourne Knights koji se pripremaju za pocetak nogometne sezone u victorijskoj Premier ligi (pocinje sredinom veljace).
'Odmor mi je bio prijeko potreban jer sam nakon vrlo naporne sezone u VPL-u odmah otisao u A-ligu. Zato sam se malo odmorio, a Knightsima to nije smetalo', kazao nam je Milardovic. Njemu se u 'gradu crkava' toliko svidjelo da se tamo zeli vratiti, a cini mu se kako su vrata kluba ostala otvorena.

 'Mislim da sam bio dobar u klubu, igrao sam pet utakmica i cijenili su me igraci i treneri. Nisam medutim mogao ostati jer klub ima 23 igraca na platnom popisu. Tek kad bi se netko ozlijedio na duzi rok mogao bih se vratiti u klub', kazao je Milardovic.

 Mozda ce sretnu okolnost za Milardovica predstavljati cinjenica da se u Adelaideu nedavno ozlijedio Kristian Serkies koji nece moci nastupati do kraja sezone. To je naravno nesretna okolnost za Serkiesa, ali bi Milardovic mogao doci natrag u momcad koja nakon prvenstva nastavlja pripreme za Asian Champions ligu s pocetkom u ozujku.

 'U kontaktu sam s klubom i vjerujem da bi se nesto moglo dogoditi u iducih nekoliko tjedana. Volio bih igrati u Ligi prvaka', kazao nam je Milardovic.
A sto se tice razlike izmedu VPL-a i A-lige, Milardovic smatra da je bitno razlicit pristup.
'U A-ligi vi ste profesionalac koji se bavi iskljucivo nogometom. U VPL-u morate raditi i trenirati. Profesionalno bavljenje nogometom pridonosi kondiciji i uigranosti, a trenira se dva puta dnevno.
'Mislim da bi neki decki iz Knights bez problema mogli zaigrati u A-ligi, samo kad bi im se pruzila prilika', kazao je Milardovic.

 Poplava hrvatskih vratara
Unatoc cinjenici da dosta hrvatskih igraca trenutno igra u A-ligi, zanimljivo je najvise koliko na popisu igraca elitne lige ima vratara hrvatskog podrijetla. U Perthu su Jason Petkovic i Tommi Tomich, u Newcastleu Ante Tomic, a u Adelaideu Eugene Galekovic i Robert Bajic, cija je uloga u vlastitim klubovima veoma velika. Njima se pridruzio novi vratar, bivsi clan North Geelong Warriorsa i Essendon Royalsa, Marko Sutalo. On je prosloga tjedna potpisao kratkorocni ugovor s Queensland Roar.

 Frank Farina i njegov pomocnik Rade Vidosic uzeli su Sutala kao pricuvnu varijantu za ozlijedenog vratara Liama Reddyja.
'Uzivam ovdje u Queenslandu. Moram se jedino nauciti na vrucinu, ali drugo je izvrsno: trening i uocavanje razlike u standrdu igre', kazao nam je Sutalo tijekom tjedna.

 Dvadesetpetogodisnji vratar za sada je na klupi gdje je bio i za vrijeme sokantnog poraza kod kuce protiv Melbourne Victory.
On je spreman uskociti na poziv Franka Farine u preostala dva susreta prvenstva. Sutalo takoder ostaje u konkurenciji za moguce prkljucenje momcadi Gold Coast koja bi prema nekim glasinama trebala biti formirana i uci u A-ligu iduce godine. Croatian Herald 

Doček Nove 2008 uz Matu Bulića u HKC-Vancouver
Više od 550 Hrvata i njihovih prijatelja kanadana je   novu 2008 . godinu  dočekalo u Hrvatskom Kulturnom Centru ,UKH-Kralj Tomislav u Vancouveru.Docek Nove godine u HKC tradicionalno je organizator ,,Ujedinjeni Kanadski Hrvati''ogranak Vancouver. Topli kutak za svakog hrvata i prijatelja Hrvatske kako ga nazivaju Hrvati zapadne Kanade  je uz goste iz Hrvatske uistinu pokazao koliko je i ovaj doček Nove godine njima važan. Pri samoj najavi da će Mate Bulica biti u Vancouveru na tu noć  sve raspoložive stolice u dvorani  su bile unaprijed rasprodane. Kralj dijaspore kako ga nazivaju u iseljenoj Hrvatskoj je i ovaj puta to dokazao da mu nema ravnog  među ovim ljudima. Kao rijetko koji pjevać Mate i njegov band  će ostati jos dugo u sjećanju svih oni koji su bili na dočeku 2008. Svi posjetitelji će se sigurno složiti da su Novu  godinu dočekali i uz pjesmu i ples,a  ostali do ranih jutarnjih sati jer je organizator točno znao kojeg pjevača treba dovesti da ih uvede u 2008 godinu. 2007 za ovu hrvatsku zajednicu je također važna jer je slavila 50 godina UKH-ogranak Vancouver, organizacije koja upravlja s jednim od najljepših  Hrvatski domova  u Americi i Kanadi.
Mate Bulić  će nastupiti ponovo 5 siječnja 2008 u istoj dvorani , a organizator UKH-Vancouver  je svim gostima koji su bili na dočeku 2008 omogućio besplatan ulaz i na taj način su pokazali koliko im je stalo  do zajednistva ,a i obožavatelja glazbe našega Mate Bulića jer sigurno u Vancouveru gospodin Bulić ima zavidan broj iskreni prijatelja, a on je to i dolaskom među njih i pokazao .
Zlatko Jelinic
Voditelj-urednik radio programa
contact@radiovrh.ca
www.radiovrh.ca
Program utemeljen: 22.Srpanj 1972

1 - 2