Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu će u subotu 11. veljače na podrumskoj sceni Zvonimir Rogoz praizvesti dramu Kisela krv, mlade međimurske spisateljice, Ivone Marciuš, studentice dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Riječ je o drami djelomično pisanoj na kajkavskom jeziku s područja Međimurja, a koja govori o sudbini žene u patrijarhalnoj sredini te transgeneracijskom nasilju. Na press konferenciji o tome su govorili Senka Bulić, intendantica, Marina Pejnović redateljica, Ivone Marciuš, autorica te glumice koje igraju tri ženska lika u obitelji: Baka - Ljiljana Bogojević, Mama - Barbara Rocco, Unuka - Dea Presečki i Vesna Đikanović.
Jedan od mojih ciljeva je postavljanje novih tekstova, promoviranje mladih autora. Zato mi je drago da mogu najaviti još jednu praizvedbu u varaždinskom kazalištu. Posebno što se radi o mladoj, talentiranoj osobi, međimurskoj dramatičarki Ivoni Marciuš koja je napisala izvrstan tekst o tri generacije međimurskih žena. To je snažan, poetičan, autentičan materijal. Osobne priče, ali zajednička tema, o modelu koji stvara okrutne navike prema ženama. Htjela sam i da to radi Marina koja je u zadnje vrijeme radila niz velikih projekata na velikim scenama pa mi se činilo zanimljivim ponuditi joj rad na ovakvom tekstu, u intimnijem, komornijem prostoru. U podjeli su naše tri odlične glumice, Ljiljana, Barbara, Dea koje hrabro iznose veliku temu. Mislim da će taj postdramski tekst iako težak zato što je poetskiji privući publiku. - ističe Senka Bulić.
Tekst Kisela krv obračun je tri generacije žena iste obitelji – Mame, Bake i Unuke s traumama iz prošlosti. To je vrisak koji se probija kroz godine i godine nasilja, patrijarhalnih obrazaca koji su dovedeni do ekstrema i dani kroz ritualni, krvavi običaj jedne međimurske obitelji – svinjokolju. Intima triju žena ispoljava se kroz ispovijesti čijih se priznavanja i same boje, ali još više – boje se onoga što bi sve moglo izaći kada se ona jednom izgovore, a da toga nisu ni svjesne. Unukina potraga za odgovorima i krivcem ovdje predstavlja specifičan izvedbeni okvir koji se puni ritualom, ispovijestima i krikovima – ostavljajući otvoren prostor za to je li bilo što od navedenog zapravo donijelo konačne odgovore. I jesu li oni, na kraju svega, zapravo važni. Sukob se ovdje događa na razini samog jezika, suprotstavljanja standarda i međimurskog dijalekta. Međimurski je dijalekt shvaćen kao tradicija, nasljeđe i sve uspomene i traume u tom zajedničkom prostoru življenja, dok štokavština kao standardni jezik predstavlja bijeg i spas od tradicije koja bi da se sve ponavlja: rođenje, prva pričest, udaja, obed u 12, svinjokolja i sve ono od čega se Unuka bori vriskom, čekajući da konačno čuje kako zvuče Mamin i Bakin, poručuje Ivona Marciuš.
Marina Pejnović, redateljica - Poetska drama Kisela krv govori o povratku u traumatično djetinjstvo. U predstavi pratimo tri žene različitih generacija iz iste obitelji. One su živjele prvo jedna po jedna, a potom zajedno, na međimurskom selu, opterećene nasljeđivanjem šutnje o nasilju u obitelji. Ovo je predstava o transgeneracijskom nasilju na koje se šutke pristaje. No to ih i emotivno razara pogotovo kad nasilje ne staje na njihovoj generaciji, već se nastavlja s Bake na Majku na isti način jer se drugačije ne zna.
Unuka od nasilja pokušava pobjeći odlaskom, pokušajem da drugačijim izborom života od Majke i Bake zaboravi na sve. Isključi se. No bijeg joj ne pomaže.
Drama počinje njezinim povratkom na mjesto višegodišnjih zločina, povratkom doma, povratkom u jezik koji godinama ne govori. Ovaj put primorana, zbog naglo preminule obitelji koja je zaspala u noći kolinja puštanjem plina. Namjerno ili slučajno?
Svojim povratkom i suočavanjem preko pospremanja stvari u prostoru emotivno opterećenih što lijepim sjećanjima što traumama budi duhove majke i bake te konačno ne bježi, već se suočava. Ona iz suvremenog pogleda na muško ženske odnose ne sudi, već pokušava shvatiti.
Time nam nije ideja osuditi prošle generacije gledano na njihove živote iz sadašnjeg trenutka, već uzeti si za pravo živjeti drugačije, prekinuti zavjet šutnje i shvatiti da je već i postavljanje pitanja o problemu rješenje, možda i bitnije od razrješenja. Jer mrtvi nam odgovor ne mogu ponuditi izvan onog čega se sjećamo. U Ivoninom tekstu naslonjenom na monologe i poeziju Majke i Bake nije bitan u tolikoj mjeri sam sadržaj priča, već poetski iznesene sličice koje su tragovi sjećanja. Upravo takav izraz omogućuje snovitu režiju svakodnevnog uzvišenog na ritualno. Jezik predstave, glazba (međimurske popovke), kostimi (hipertrofirani elementi nošnje), hrana i događaji (kolinje, fašnik) uronjeni su u međimursku tradiciju. Sve to ovu dramu čini rijetkim suvremenim kreativnim izrazom na dijalektu.
Ivona Marcijuš, autorica drame Kisela krv, Redateljica: Marina Pejnović, Skladatelj: Vid Hribar, scenografkinja i kostimografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin, Dizajner rasvjete: Tomislav Maglečić, Maske izradio: Ivan Duić, Suradnica za scenski pokret: Dea Presečki, Autorica video projekcija: Vanda Petrović. Asistentica kostimografkinje: Žarka Krpan, Inspicijent: Sanjin Rožić, Šaptačica: Natalija Gligora Gagić, ULOGE: Baka: Ljiljana Bogojević, Mama: Barbara Rocco, Unuka: Dea Presečki, Praizvedba: 11. veljače 2024., Intendantica Senka Bulić.
